Mirisi i tragači

Izdvajamo

• Odlazak URA-e neće posebno nikoga potresti, niti će se neka velika praznina osjetiti, ili šteta, osim za njene kadrove koji su se taman bili „ugnijezdili“ i navikli na lagodnost i benefite koji im je obezjeđivao njihov novi položaj. Ovoj grupaciji biće jako teško osporavati regularnost oktobarskih izbora, a nijesu ostali u Vladi kako bi te izbore pripremili da budu regularni. Tačno je da nije bio dogovor da Vlada izbornog povjerenja, kojoj mandat traje do izbora, odustane od razvojnih planova i projekata, i tu opozicija nije u pravu kad se duri što neki ugovori nijesu donijeti konsenzusom. Ali, postavlja se pitanje da li je i DPS mogao da sačeka dva mjeseca, pa tek onda da se usvoji ugovor sa Italijanima, na primjer. Radi smirivanja političke tenzije, mira u kući i zbog uspostavljanja poljuljanog povjerenja među političkim činiocima u državi, za kojeg se, navodno, svi zalažu i zagovaraju, a u suštini, kako rade i kako se ponašaju, ne daju za njega ni pet prebijenih para. Moglo bi se, čak, zaključiti da je sada to nepovjerenje veće nego prije konstitusanja Vlade izbornog povjerenja.

Povezani članci

• Dragan Markovina: Ekvidistancirani
• BiH je pred velikom socijalnom pobunom!
• Reagiranje: Očekujemo i zahtijevamo da se sporne “upute” isprave a odgovorne osobe sankcioniraju
• Borba protiv podjela: Mostarski srednjoškolci organiziraju akciju ‘Dvije strane na jednoj’
• Visoka cijena krova nad glavom
• Kameno doba

Stiče se utisak, na osnovu zađevica i oštrih svađa između onih koji su ušli u Vladu izbornog povjerenja i Demokratskog fronta, koji je odbio da postane njen dio, da je opoziciji važnije kako će se pojedinačno pozicionirati i koje će mjesto zauzeti na opozicionoj ljestvici, nego kako će srušiti vladajuću DPS  

Piše: Savić Jovanović 

Nakrivo nasađena još na početku, kao jedan nesvakidašnji i originalni crnogorski politički izum, Vlada izbornog povjerenja u Podgorici preživjeće, izgleda, do oktobarskih parlamentarnih izbora. Odlukom opozicionog Demosa da ostane dio izvršne vlasti, u dobroj mjeri će se prevazići politička kriza, nejasnoće i nedoumice nastale nakon napuštanja GP URA-e Vlade izbornog povjerenja. Treći opozicioni konstituent ovog crnogorskog političkog oriđinala odluku o ostanku u Vladi će donijeti 22. ovog mjeseca, mada se već zna da će SDP postupiti kao i Demos, jer partiji koja je sa DPS-om činila vladajuću koaliciju više od 18 godina nije lako da se odrekne moći, vlasti i slasti. Ova opoziciona trojka je zajedničkom odlukom ušla u Vladu, a iz nje može da izađe svako pojedinačno, na osnovu vlastitih procjena i ocjena.

Tako je GP URA procijenila  da joj je isplativije sada napustiti Vladu izbornog povjerenja nego u njoj ostati do kraja. Odluku da se povuče  donijela je navodno zbog toga što je većinskom voljom vladajuće većine obnovljen, ili produžen ugovor sa italijanskom firmom A2A. Ljuti su zbog toga bili i Demos i SDP, ali je ova opoziciona trojka u Vladu ušla sa ciljem da se obezbijede uslovi za poštene i fer izbore, da se sredi birački spisak, da se onemogući zloupotreba državnih resursa u izborne svrhe, da se poradi na vraćanju povjerenja u izborni proces, da se…, pa za neko pretjerano njihovo durenje nema mjesta. Za ovaj, kako mnogi smatraju, ishitren i nekorektan potez prema opozicionim kolegama, pa i prema svojim ljudima koji su se našli u ulozi kontrolora u izvršnoj vlasti, URA se odlučila, bez obzira da li će to, kako u svom autorskom tekstu navodi visoki funkcioner ovog udruženja građana Dritan Abazović, „naići na odobrenje ili gnijev građana“. Vidi se po ovom stavu mladog i ambicioznog poslanika u Skupštini Crne Gore, da se oni pretjerano ne uzbuđuju zbog toga šta će o njihovoj odluci, reći građani, odnosno njihovi simpatizeri i potencijalni glasači. Važno je, izgleda, da je njih nekoliko, koji čine rukovodstvo URA-e zadovoljno svojim mudrim potezima i odlukama. Ta samodovoljnost, umšljenost i međusobno lidersko nadgornjavanje, sujete, svađe i trvenja su, inače, karakteristika cjelokupne političke opozicione scene u Crnoj Gori.

Stiče se utisak, na osnovu međusobnih zađevica onih koji su ušli u Vladu i Demokratskog fronta, koji nije htio da postane njen dio, da je opoziciji važnije kako će se na izborima u oktobru pozicionirati i koje će mjesto pojedinačno zauzeti na opozicionoj ljestvici, nego kako će srušiti vlast DPS-a. Moglo bi se i iz ovog ugla analizirati odluka URA-e da izađe iz Vlade izbornog povjerenja, sobzirom na neizvjesnu predizbornu koaliciju, kao i na tanak njen rejting na osnovu nekoliko posljednjih istraživanja. Drugi razlog izlaska URA-e iz Vlade jeste njihovo opšte razočarenje kao, uostalom, i Demosa i SDP-a, što dosad nijesu uspjeli pronaći neke velike zloupotrebe i prljave radnje, koje je, navodno, koristila DPS  u predizborne svrhe. Opozicioni ministri  i oko 200 njihovih kontrolora koji su ušli „po dubini i širini“ u sve državne institucije, agencije, kompanije i lokalne zajednice, umjesto da rade poslove zbog kojih su ušli u Vladu izbornog povjerenja, oni su više od dva mjeseca potrošili  u bezuspješnom traženju i čeprkanju nebi li otkrili nešto veliko što bi kompromitovalo DPS. Uporni su i dalje u tome, posebno potpredsjednik Vlade iz redova opozicije Milorad Vujović koji u svakom javnom pojavljivanju obeća, ničim izazvan, da će „učiniti ama baš sve da eventualne zloupotrebe u raspolaganju državnim resursima pokažemo na uvid crnogorskoj javnosti“. Oni su, zasad, osjetili, kako to u svom tekstu navodi već pomenuti Abazović, samo, „snažan zadah zloupotreba“ i ništa više. Njima, očito, nešto miriše, ali ne mogu da nanjuše šta je to i odakle taj miris dolazi, iako su se gotovo svi pretvorili u tragače. Prosto je nevjerovatno  da su već iskusni politički veterani Demosa, URA-e i SDP-a Miodrag Lekić, Žarko Rakčević i Ranko Krivokapić bili toliko naivni da su očekivali da će ih sve te navodne prljave rabote DPS-a čekati na stolove čim zasjednu u fotelje. Dovoljno je samo da otvore fascikle i da iz njih pokuljaju sva ta nepočinstva vladajuće partije, koja bi se stavila na uvid javnosti. Na taj način bi se DPS kompromitovala, unizila i praktično razvlastila i prije izbora, a „trojci“ i drugoj opoziciji omogućilo lagano osvajanje vlasti. Taj scenario je propao.

Da je nešto tako ili slično bilo planirano, moglo se zaključiti po odluci  univerzitetskog profesora Milenka Popovića, da poslije samo sedam dana provedenih na čelu Ministarstva poljoprivrede, podnese ostavku zbog, kako je saopšteno „zdravstvenih razloga“. Kada je profesor Popović vidio da njegov glavni posao treba da bude čeprkanje i češljanje po raznim papirima i dokumentima, ne bi li otkrio kakve zloupotrebe i da o tome svakodnevno treba da obavještava lidere „trojke“, naglo se „razbolio“ i vratio se profesuri. Zdravstvene tegobe koje su gospodina Popovića učinile nesposobnim za obavljanje ministarske funkcije, bile su toliko jake da profesor nije htio da se izlaže većem riziku. Vjerujemo da će profesor jednog dana progovoriti o uzrocima svoje iznenadne“ bolesti“ , jer bi to bilo ljekovito i za druge koji imaju iste simptome.

Šta sada predstoji poslije izlaska GP URA iz Vlade izbornog povjerenja? Ništa značajno se neće desiti. Vlada će nastaviti dalje da radi, a hoće li izdržati do izbora u ovom sastavu, vidjećemo. Odlazak URA-e neće posebno nikoga potresti, niti će se neka velika praznina osjetiti, ili šteta, osim za njene kadrove koji su se taman bili „ugnijezdili“ i navikli na lagodnost i benefite koji im je obezjeđivao njihov novi položaj. Ovoj grupaciji biće jako teško osporavati regularnost oktobarskih izbora, a nijesu ostali u Vladi kako bi te izbore pripremili da budu regularni. Tačno je da nije bio dogovor da Vlada izbornog povjerenja, kojoj mandat traje do izbora, odustane od razvojnih planova i projekata, i tu opozicija nije u pravu kad se duri što neki ugovori nijesu donijeti konsenzusom. Ali, postavlja se pitanje da li je i DPS mogao da sačeka dva mjeseca, pa tek onda da se usvoji ugovor sa Italijanima, na primjer. Radi smirivanja političke tenzije, mira u kući i zbog uspostavljanja poljuljanog povjerenja među političkim činiocima u državi, za kojeg se, navodno, svi zalažu i zagovaraju, a u suštini, kako rade i kako se ponašaju, ne daju za njega ni pet prebijenih para. Moglo bi se, čak, zaključiti da je sada to nepovjerenje veće nego prije konstitusanja Vlade izbornog povjerenja.

Na kraju, bez obzira kako se ovaj originalni projekat završio, mora se reći da je on bio dobar pokušaj postizanja kakvog-takvog političkog kompromisa u Crnoj Gori, koji je nasušno potreban, kako bi se prilično trusna politička scena smirila. Teško je, ipak, očekivati, da će se to desiti prije izbora, naročito zbog žestokih obračuna koji se očekuju među političkim neistomišljenicima u predizbornoj kampanji.