Gdje idu milioni namijenjeni Romima u BiH?

Povezani članci

• Razgovor Žižek – Đinđić (27.08.1999.)
• Evropa i Zapadni Balkan: Proširenje na samrti
• Dobro jutro Sarajevu, Mostaru i Banja Luci.
• Republika Makedonija u novom regionalnom kontekstu
• Stefan Dietrich: Za samostalni demokratski i europski hrvatski identitet nisu potrebne ustaše
• Još jedan Dan pobjede nad fašizmom u Evropi, dočekujemo u stalnom veličanju ove ideologije

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj živi oko 77.000 Roma. Njih 20.000 je bez sigurnog doma, a samo 30 posto djece ide u školu.  Manje od jedan posto ih je zaposleno. Državne institucije do sada su usvojile nekoliko akcionih planova za socijalizaciju Roma ali na žalost nema političke volje da se riješi bar dio problema s kojim se susreće ova manjina.

Običnim jezikom rečeno, stanje u kojem se nalaze Romi u BiH je veoma teško. Veliki broj porodica s  mnogo članova nemaju nijednog člana sa stalnim zaposlenjem. Uglavnom, nemaju ni zdravstveno osiguranje.  Rezultati projekta “Istraživanje zaposlenosti Roma u institucijama od općeg interesa i javnim preduzećima u Tuzli”, koji su zajednički realizovala Udruženja građana “Evropski put Roma” i Udruženje Roma “Romska braća” (“Romano phralipe Skočić”) govore da na području Tuzlanskog kantona zaposleno samo 25 Roma, a njih 15.000 živi na području ovog kantona.

Mehmed Mujić i Fadil Ferhatović su u ime ovih udruženja, apelovali na nadležne svih nivoa vlasti da naprave programe za zapošljavanje Roma, te da rade na razbijanju predrasuda jer mnogi Romi hoće da žive od svog rada. Pozitivna diskiminacija je nužnost  koja će utjecati na  poboljšanje stanja kad je romska populacija u pitanju. Kao primjer dobre saradnje i otvaranja radnih mjesta za Rome navedene su Željeznice FBiH, MUP, Dom zdravlja Tuzla i JKP Komunalac Tuzla.

Veliki vizionar Fadil Ferhatović

Dobar glas se daleko čuje. Ime Fadila Ferhatovića koji je u Tuzli izgradio fabriku za preradu plastičnog i metalnog otpada, prvu fabriku u BiH u kojoj bi radili Romi, poznato je širom BiH. Međutim, ključno pitanje je da li će bosanskohercegovački Romi putem ovakvih ideja uspjeti izaći iz ćorsokaka i pronaći alternativu u BiH. Krenuli smo od Agencije za zapošljavanje Roma u Tuzli pod imenom “Tri leptira”. Ferhatović je, također, čelnik i Udruženja Roma “Romska braća”. Nakon rata vratio se iz Slovenije u selo Skočić a nakon toga se odlučio preseliti u Tuzlu. Tokom poslijeratnih godina bavio se privatnim biznisom i kaže da ima svoje ljude koji sakupljaju staro željezo, a potom ga prodaju na otpadu, ali je zbog stalnih inspekcija za vratom morao ukloniti deponiju pored kuće. Čak je jedno vrijeme imao i kafić u samom centru Tuzle. Sada, kako nam je kazao, ima novac i odličan projekat, a to je da napravi fabriku gdje će se zapošljavati isključivo Romi. Kaže da ga je na ovu ideju ponukala činjenica o katastrofalnim rezultatima brojnih projekata zapošljavanja i stambenog zbrinjavanja Roma za koji se izdvajao ogroman novac.

“Bezuspješno sam putem agencije “Tri leptira” pokušao zapošljavati Rome, i na kraju sam se odlučio pozabaviti i analizom procenta zaposlenosti pripadnika ove manjine u javnom ali i privatnom sektoru. Upite sam poslao na desetine adresa u našem kantonu i dobio sam i neke odgovore. Ispostavilo se da je samo u MUP-u TK radilo nekoliko Roma. Pitam se šta je sa radnim mjestima vozača, spremačica, kurira i drugih struka. Smatram da i pored činjenice da postoji veliki broj Roma koji ništa ne rade u svom životu, ali opet ima i onih koji priželjkuju da dođu do zaposlenja. Evo, mi smo u Agenciji zaposlili nekoliko ljudi i nastavit ćemo s tim. Ipak, planiram da izgradimo fabriku u kojoj bi se zapošljavali isključivo Romi. Već sam uradio dosta na realizaciji plana, te dobio odobrenja od nadežnih. U prvoj takvoj fabrici prerađivale bi se sekundarne sirovine, čime se inače Romi često bave. Bila bi na području općine Tuzla, a onda i u drugim kantonima”, kazao nam je Ferhatović.

Nekompetentnost na tržištu rada

Na tržištu rada u BiH Romi se susreću sa neadekvatnim prilikama za zapošljavanje, koje su rezultat njihove slabe konkurentnosti na tržištu rada, kao i efekata diskriminacije, te su također dio šireg konteksta siromaštva i društvene isključenosti romske populacije. Nivo nezaposlenosti je još izraženiji kod Romkinja. Romi uglavnom upotpunjavaju nižekvalificirane, nižekvalitetnije poslove, ili traže alternative u neformalnom sektoru rada, što je direktno povezano sa niskim nivoom obrazovanja ali i diskriminacijom na tržištu rada, te u nekim slučajevima koncentracijom Roma u područija koja nude slabije prilike za zapošljavanje.

Svi navedeni faktori ukazuju na potrebu za fokusiranim strategijama zapošljavanja, kampanjama protiv diskriminacije, kao i dijalogom sa samim poslodavcima koji također idu u smjeru protiv diskriminacije, kako bi se pronašla rješenja. Predsjednik Saveza Roma BiH Dervo Sejdić navodi prioritete kada je u pitanju ova zajednica.

“Ono što je značajno je to da su do sada urađeni Akcioni planovi iz oblasti stanovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite Roma, uz već ranije usvojeni akcioni plan o obrazovnim potrebama Roma i drugih nacionalnih manjina koji ima potrebe za nadogradnjom. Vijeće ministara BiH 3. jula 2008. godine usvojio je Odluku o formiranju Koordinacionog odbora za praćenje provedbe Dekade koji je i formiran u avgustu 2008. Nacionalni koordinator za program Dekade još nije imenovan. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH uputilo je pismo svim nivoima vlada i relevantnim ministarstvima i opštinama da za narednu godinu u svojim budžetima predvide linije za finansiranje implementacije projekata iz oblasti: obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja i zdravstvena zaštita Roma. U isto vrijeme romski nevladin sektor u saradnji sa World Vision BiH, OSCE-om BiH i drugim međunarodnim organizacijama, radi na promociji akcionih planova i u tu svrhu u pripremi je javna info  kampanja u realizaciji Romskog informativnog centra, te održavanje okruglih stolova sa zvaničnicima institucija vlasti u BiH kao i u romskim zajednicama”, kazao nam je Sejdić.

Stranci se brinu o bh. “manjinama”

Žalosna je činjenica što je sve manji broj ljudi iz lokalne vlasti, a sve više ljudi iz drugih zemalja koji se brine o ovom bh. manjinskom narodu. Krajem novembra Švedske agencije za razvoj (SIDA) podržala je projekat stambenog zbrinjavanja Roma u BiH. Planirana sredstva za stambeno zbrinjavanje Roma u BiH iznosila su 2.175.800 KM. Oni su na osnovu  javnog poziva za prikupljanje projektnih prijedloga za rješavanje problema Roma u oblasti stambenog zbrinjavanja odabrali pet općina u FBiH i tri u RS-u i Brčko Distriktu. Na ovaj način omogućeno je dodatno finansirati projekte CARITAS-a, grada Banja Luke, Ključa, Kladanja, Viteza, Bihaća i Travnika. Konačnu odluku o finansiranju ovih projekata donijet će Komisija za odabir projekata, nakon obilaska romskih lokacija predloženih u ovim projektima.

Nakon ovog dobrog gesta jedne strane nevladine organizacije bit će najavljen i početak procesa evidentiranja i uspostave baze podataka o Romima u BiH. Pitali smo i nevladin sektor kako komentarišu sramotnu ulogu vladinih institucija prema Romskoj zajednici.
“Pozdravljam sve inicijative kao i projekte koji se odnose na poboljšanje statusa romske zajednice u našoj državi. Ipak, kada je do mene došla informacija da će se u nekoj firmu imati priliku zaposliti samo Romi a ne i pripadnici drugih nacionalnosti u našoj zemlji, to mi je djelovali pomalo neobično. Ipak, kako god Romskoj zajednici će trebati mnogo vremena da se izbore za svoja prava, pa tako i za prava u zapošljavanju. Za sada je stanje veoma loše, a da li će tako ostati vidjećemo u budućnosti kako će reagirati vladine institucije”, kazao nam je Davor Marko, član ACIPS-a, koji je ujedno bio urednik priručnika o pravima Romske zajednice.

Romi kao najbrojnija nacionalna manjina u našoj državi,  prosječno posjeduju najmanju školsku spremu. Oni su, također, i najsiromašniji a i najmanje su im šanse da dobiju bilo kakvu vrstu zaposlenja. Svakodnevno na ulicama i u tramvajima možemo vidjeti šikaniranja koja proživljavaju a i onaj mali dio koji eventualno uspije pobjeći od bijednog života na sve strane je izložen stereotipima.

Bosanskohercegovačkim Romima u BiH je potrebno veoma malo da bi bili sretni. S druge strane su slučajevi u kojima se za urbanističku saglasnost za par njihovih kuća čeka barem pola decenije. Mnogi od njih sanjaju o zaposlenju, i na tome se i završava cijela njihova priča. Hoćemo li pomoći da se barem manji dio njihovih snova ostvari?

Mediacentar