HAJKA NA NENADA VELIČKOVIĆA

Izdvajamo

• Šuti PEN BiH, šuti Društvo pisaca, šuti Vijeće za štampu, šute profesori sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, šuti akademska zajednica, šute mediji. Znači li ta šutnja odobravanje medijskog linča kojemu je izložen Nenad Veličković, koji je svojedobno kao pripadnik Armije BiH branio Sarajevo?

Povezani članci

• Čedomir Petrović: Ne ponovilo se više nikad
• Ubijanje BiH je zajednički projekt onih koje je narod izabrao
• Incko: Interes BiH mora biti ispred interesa političara
• Strateška pravda
• TREĆI SARAJEVO STUDENT FEST OD 10. DO 17. MAJA
• Predstavljanje knjige Edina Pobrića ‘Roman i manirizmi moderne: znak i znanje’ u Sarajevu

Foto: mladina

Odobravaju li gospodin Izetbegović i njegova stranka i ovakve satrapske napade na bosanskohercegovačke pisce i intelektualce. Hoće li i on, poput njegovog oca, kad je svojedobno Latić poručivao Marku Vešoviću da nema šta tražiti u gradu u kojemu je na stotine hiljada njegovih, Latićevih, istomišljenika, reći da mu je žao kad se Bosanci svađaju?

U magazinu Stav od 16. 6. 2016. godine Filip Mursel Begović nastavio je medijsku hajku na Nenada Veličkovića, pisca i profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U tekstu pod naslovom Nenad Veličković roditelje djece iz Konjević-polja nazvao „neobrazovanim nacionalistima“, Begović je kao glavni i odgovorni urednik ovog magazina napao Veličkovića na krajnje rigidan ideološki način optužujući ga za nedostatak bosanskog patriotizma, prikriveni srpski nacionalizam, da bi na kraju zaključio kako je to „čovjek skrivenih i opasnih namjera“. Samo dvadesetak dana prije, u Stavu od 26. 5. 2016. godine, Begović je objavio tekst pod naslovom: Tajna veza Nenada Veličkovića, bošnjačkih stranaka i Evropske unije, tvrdeći da je Veličković Srbin u Sarajevu, i to ne bilo kakav Srbin, nego veoma opasan po bošnjačku djecu, pogotovu onu u Republici Srpskoj, a uz to je i manjinski Srbin, koji „svojim hrđavim izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece“. O tom prvom napadu na Veličkovića pisao sam u tekstu pod naslovom Filip Mursel Begović ili kastrirano mišljenje (Školegijum, 10. 6. 2016., http://www.skolegijum.ba/), pokazujući na osnovu Ekovih teza o ur-fašizmu da  Begović koristi takve strategije kako bi razvio agresivni tip ideologije koja pretura po tuđim imenima i prezimenima, na temelju toga određuje nacionalnu pripadnost, prebrojava tuđa krvna zrnca i na osnovu imena proglašava nekoga bošnjačkim satrapom koji hrđavim izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece.

Veličkovićeva bespoštedna kritika srpskog, hrvatskog i bošnjačkog jezičkog nacionalizma iz niza njegovih tekstova i knjiga Dijagnoza patriotizam i Školokrečina izokrenuta je u Begovićevom napadu naglavce i prikazana kao zločinački identitarni posao. Ta odvratna figura hrđavog izviđačkog nožića što čeprka po identitetu bošnjačke djece, a potom i kvalifikacija Veličkovića kao čovjeka skrivenih i opasnih namjera,  te zaključak da su u kontekstu Republike Srpske ovaj profesor i pisac kao i njegov časopis Školegijum „izraz produžene ruke srpskog šovinizma prema manjinskim Bošnjacima“ imaju za cilj pretvoriti Veličkovića u predmet mržnje i svojevrsnu hodajuću metu na sarajevskim ulicama. Istodobno, to je i poruka svakom onom ko se drzne misliti drugačije od Stava i njegovog glavnog urednika da se ni na koji način ne smije kritizirati bošnjački nacionalizam, koji u ovom magazinu ne samo da buja nego dostiže najagresivniju moguću formu, puno agresivniju nego onu iz negdašnjih magazina Ljiljan i Walter.

Nije Veličković jedina nebošnjačka žrtva Stava. Na sličan način predmet stavovske mržnje bio je i Miljenko Jergović, kojeg je ovaj magazin optužio da je starčevićevac, tuđmanovac i neoustaša, samo zato što se usudio pisati vanserijske eseje o bošnjačkim piscima, Humi, Kulenoviću, Selimoviću itd., pokazujući između ostalog i dramu njihovog nacionalnog izjašnjavanja.

Stav izmišljanjima, lažima, falsifikatima, podmetanjima i sličnim propagandističkim metodama i Veličkovića i Jergovića pretvara u bošnjačke neprijatelje, optužujući ih za najgori oblik srpskog i hrvatskog nacionalizma. Naravno, iza takve ideološke orijentacije ovog magazina u kojemu se iz broja u broj reklamira politika Bakira Izetbegovića, direktorovanje njegove supruge i pojedini općinski načelnici iz njegove stranke, nalazi se najbezočniji oblik političke moći. Ona, ta moć, snosi odgovornost za ideološku radikalizaciju društvenog polja u kojemu se Veličkovića optužuje za ono što nije izgovorio i napisao, kako bi ga se na kraju prikazalo kao mrskog neprijatelja, „čovjeka skrivenih i opasnih namjera“. Ako daju političku podršku ovom magazinu, ako iz redova njegovih novinara biraju savjetnike, ako na njegovim stranicama reklamiraju svoju politiku, postavlja se pitanje: odobravaju li gospodin Izetbegović i njegova stranka i ovakve satrapske napade na bosanskohercegovačke pisce i intelektualce. Hoće li i on, poput njegovog oca, kad je svojedobno Latić poručivao Marku Vešoviću da nema šta tražiti u gradu u kojemu je na stotine hiljada njegovih, Latićevih, istomišljenika, reći da mu je žao kad se Bosanci svađaju? A radi se o tome da je hajka na Veličkovića takvih razmjera da se, pogotovu kad se uzme u obzir način na koji se na Facebook stranici Stava komentira, slobodno može zaključiti kako je ovaj pisac uistinu pretvoren u hodajuću metu. Takav govor mržnje traži  reakciju ne samo PEN-a BiH, ili Društva pisaca, Vijeća za štampu, nego i nadležnih državnih organa.

Nemam namjeru ovdje dokazivati šta je sve Veličković pisao u svojim knjigama (u kojima je oštroj kritici izlagao prije svega srpski nacionalizam, a potom i hrvatski i bošnjački) ili izgovorio na tribini Jezik i nacionalizam koju je 10. 6. 2016. godine u Sarajevu organizirao časopis Školegijum. Na internet stranici Školegijuma objavljeno je cjelokupno Veličkovićevo izlaganje na ovoj tribini i tamo je očigledno da on roditelje djece iz Konjević-polja nije nazvao onako kako tvrdi Filip Mursel Begović, već da je predlagao četvrti program iz nastave maternjeg jezika. Veličković taj program naziva analicionalnim smatrajući da bi u njemu morali biti zastupljeni svi jezički standardi u BiH. A to je ono što, zapravo, plaši Stav, njegove rigidne ideološke novinare i urednike, ta mogućnost novog modela obrazovanja koje bi na osobenim interkulturnim osnovama oduzelo mogućnost nacionalne i svake druge ideološke funkcionalizacije tzv. nacionalne grupe predmeta u školskom sistemu. Pretvoriti nekoga zbog takvih stavova u bošnjačkog neprijatelja i optužiti ga da je srpski nacionalista nije ništa drugo do najgori oblik klevete i ideološke demonizacije. A o tome se šuti u Sarajevu, koje se parolaški diči da je multietnički, multireligijski i multikulturni grad. Šuti PEN BiH, šuti Društvo pisaca, šuti Vijeće za štampu, šute profesori sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, šuti akademska zajednica, šute mediji. Znači li ta šutnja odobravanje medijskog linča kojemu je izložen Nenad Veličković, koji je svojedobno kao pripadnik Armije BiH branio Sarajevo?