Optimizam bez pokrića negativne trendove može samo dodatno zaoštravati

Povezani članci

• Nerzuk Ćurak: „DEMONSTRACIJE, DEMONI NACIONALIZMA I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA – O jednoj mogućnosti koja još nije ispitana”
• Objavljen 16. broj časopisa SIC: „Između angažirane i degažirane književnosti“
• SMRT ANTIFAŠIZMU?
• LOŠA PREDSTAVA U WASHINGTONU
• Novalić svakog dana povećava jaz između bogatih i siromašnih
• Nacionalizacija guzonja

Kako, uostalom, drugačije tumačiti nedavno naricanje Čovićeva potrčka u hrvatskom Saboru – koji se, što je još gore, kiti čak i titulom sveučilišnog profesora – nad sudbinom Hrvata, bosanskohercegovačkih posebice. Samo tijekom prošle, 2015. godine, vapijuće će „izvorni“ hadezeovac, „iz Bosne i Hercegovine iselilo se šesnaest i pol tisuća Hrvata“. Što je, slažem se, i točno i tragično. Prije tjedan dana tim tipom podataka sam, uostalom, u slučaju livanjskoga kraja i sam operirao.

Piše: Slavo Kukić

Lijepo je ako vlasti kod naroda isijavaju optimizam. A prethodnih dana baš to čini prvi čovjek Vijeća ministara. Realni su, veli on, izgledi da BiH u 2017. godini dobije kandidatski status. Lijepo za uši. Problem je, međutim, ako je iza tih sudova mnoštvo upitnika – jer, u tom se slučaju radi o širenju optimizma bez pokrića. A pošteno govoreći, hrpa upitnika isijava iz izjava predsjedavajućeg Zvizdića, ali i iz upozorenja svijeta kojemu bi, k’o biva, Bosnu i Hercegovinu njezini moćnici rado pridružili.

Svoj optimizam, naime, predsjedavajući Vijeća ministara temelji na seriji onog „ako“ – ako naša želja ne bude izraz samo deklarativnog odnosa i deklarativnog opredjeljenja, ako svi budemo radili na realizaciji zadataka koji stoje pred BiH itd. Čemu to – i zašto „ako“? Pa, na njemu je, i ostalima koji čine vlast, da stvore pretpostavke koji logiku „ako“ eliminiraju.

Logika uvjetovanja je, potom, prepoznatljiva i iz istupa najznačajnijih predstavnika zapadnoga svijeta. Gotovo u isto vrijeme to se dalo prepoznati iz zajedničkog komentara prvih ljudi američke i britanske ambasade i NATO štaba u BiH s jedne, te poruka koje vlastima i građanima naše zemlje uputiše predstavnici socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu s druge strane.

Vrata NATO-a su vam, poručiše nam Cormack, Ferguson i Wilz, širom otvorena. No, želite li kroz njih i proći, morate uraditi domaću zadaću koju već odavna dobiste – a odluka o tome je isključivo na vama.

Evropski socijalisti su, međutim, još konkretniji. Na stol smo vam, poručuju, stavili tri uvjeta – funkcionalan mehanizam koordinacije, implementaciju reformskog programa te, na koncu, objavu konačnih rezultata popisa stanovništva – i razgovora o nastavku procesa evropskoga pridruživanja nema bez njih. Ili, vokabularom evropskih socijalista, Evropa više nije spremna prihvaćati samo prazne riječi, samo obećanja. Ona je, naprotiv, otvorena jedino za BiH koja je spremna graditi zajedničku budućnost. U protivnom, ako nad zajedničkim prevladaju nacionalistički interesi, čitav proces, kojeg BiH verbalno podržava, mogao bi se otegnuti i godinama dugo.

No, koliko je BiH na tragu izdiktiranih zahtjeva? Najiskrenije, sve manje – i to proizlazi iz svakodnevne prakse njezine politohlokrhije. Ni na kraj mi pameti, dakako, da tu praksu u svakom tekstu nanovo recikliram. No, za dokazima i ne treba posezati za vremenom od godinu-dvije dana. Naprotiv, pronaći ih se može u svakom tjednu iza nas.

Evo, primjerice, državni i dvoje entitetskih premijera ponovo se sastaše kako bi dogovorili konačni mehanizam koordinacije – i, kao i inače, ne napraviše ni jednog dodatnog koraka u tom pravcu. Usuglasili su se, istina, kao i mnogo puta prije toga, da je on jedan od uvjeta integriranja BiH u EU. Ali, što ta verbalna akrobatika znači? Jer, ovoj zemlji je potreban mehanizam koordinacije a ne demagoško šamaranje. Do mehanizma koordinacije, pak, još je stotinu koraka – a oni koji su za njih odgovorni spremni nisu ni na jedan ozbiljan. I svaki njihov razgovor završi na potpuno identičan način – da će biti održan novi sastanak i novi razgovor kako bi se do nekakva rješenja došlo.

Demagogija kojom se samo pokriva nespremnost da se išta ozbiljna i uradi. Mislite da pretjerujem. Vjerovali ili ne, nisam. Ali evo, pretpostavimo da za koji dan ili tjedan takvo rješenje i osvane. No, hoće li ono biti i funkcionalno – jer EU priznaje samo takvo? E, to je već druga priča. Osobno, recimo, u vezi s tim i nisam preveliki optimista. Jer, Evropa za razgovore traži jedan glas – a nacionalističkim političkim filozofijama koje drmaju ovom zemljom takvo rješenje nije ni pod razno.

Evropski socijalisti nam, potom, prenesoše poruku kako razgovora o pridruživanju evropskoj obitelji nema bez objave konačnih rezultata popisa stanovništva – i to rezultata prema metodologiji EUROSTAT-a. Je li, međutim, na njih spremna i domaća politohlokratija? Definitivno, ne. Jedno krajnje stručno pitanje se, potpuno suprotno, koristi kao joker za nova politička talasanja – i novo dezintegriranje BiH i kao države i kao društva. I ne samo to. Ono je sve manje ekskluzivitet jednog političkog silnika, i sa više obilježja kolektivnog konsenzusa jednog od triju bosanskohercegovačkih konstitutivnih plemena.

Pogledajte, uostalom, do koje razine političku komunikaciju zaoštrava član državnog predsjedništva iz reda Srba. Ne mogu, poručuje gotovo svakodnevno „vrli profesor“, biti objavljeni rezultati popisa koji su utemeljeni na evropskim standardima – i na metodologiji za koju je Evropa dala zeleno svijetlo. Objavljeni, naprotiv, mogu biti samo oni koji su rezultat domaćega nam dogovora – oni, dakle, za koje zeleno svijetlo damo mi sami, uz tronacionalni politički konsenzus, i neovisno o tome odgovaraju li oni stvarnom stanju ili ne. Ili tako ili, uzvraća Ivanić, RS ima objaviti vlastite rezultate a njezini predstavnici u Agenciji za statistiku BiH spakirati kofere i napustiti je – jer, ostajanjem joj samo daju legitimitet koji joj se ne smije dati.

Pogledajte, na koncu, koliko ovdje postoji spremnost za rješenja koja, sukladno evropskim standardima, svim građanima osiguravaju pravo da biraju i budu birani. Kako bi, naime, takvo pravo bilo osigurano i građanima Mostara, jedno od mogućih rješenja ponudi i koordinacija više udruženja mostarskih Srba. Usput, ponuđeno je rješenje o kojem bi se dalo krajnje ozbiljno razgovarati – a mostarski Srbi gajiše nadu kako bi za njega mogli imati i potporu sunarodnika u institucijama vlasti na razini zemlje.

No, koliko preko noći nestade i javnog očitovanja koordinacije i priče o njezinu prijedlogu rješenja mostarskoga Gordijeva čvora. Zašto? Pročitah, a priča, bojim se, i nije daleko od istine, ponuđeno rješenje mostarskih Srba odbio je Milorad Dodik osobno – jer ga, izvijesti on svoje mostarske sunarodnike, neće podržati zastupnici SNSD-a u državnom parlamentu. Zašto? Zato što, navodno im skresa Dodik,  to što za sebe Srbi traže u Mostaru, već koliko sutra bi Bošnjaci mogli tražiti u Banja Luci. A njemu ni na kraj pameti da im takvo što i omogući. A sudbina mostarskih Srba? Ako je ovo što mediji objaviše točno, ona Dodiku nije prioritet. Nek’ opstanu ili nestanu, kako im drago. Jer, srpska RS je važnija od svega, pa i od mostarskih Srba – i Srba s ovu stranu entitetske crte, dakle u Federaciji uopće.

Naravno, sve to – politika, dakle, koju personificiraju etnonacionalističke ohlokratije – ima i svoje učinke. Za četiri mjeseca 2016. godine, pročitah, u FBiH je – baš kao i u zadnja dva mjeseca prethodne godine – zabilježena negativna stopa prirodnoga priraštaja. Ili, kako bi bilom jasnije, oko 30% ih je u prva četiri mjeseca u ovom dijelu zemlje više umrlo no što ih rođeno.

Zemlje, drugim riječima, demografski nestaje samo temeljem negativna prirodnog priraštaja. Zadrži li se, hoću reći, ovakav kakav je danas, za pedesetak godina ona će bez ičeg drugog predstavljati tek geografski pojam – bez ljudi s kojima bi mogla imati smisla. No, negativan prirodni priraštaj nije i najveći njezin neprijatelj. Iseljavanje je, naime, još pogubnije. Ako je vjerovati ciframa, kojima se nedavno operiralo u državnom parlamentu, samo u 2015. godini BiH je napustilo više od 80.000 mladih – među kojima su, siguran sam, obrazovani najbrojniji.

Nije mi, doduše, jasno zašto nad tim, i njima sličnim podacima „cvile“ parlamentarci političkih stranaka koje su za demografski egzodus i odgovorne – u konkretnom slučaju „zabrinuti“ esdeaovci. Sve upućuje, međutim, da oni, temeljem dvadesetogodišnjega iskustva više ne dvoje kako je narod hajvan, kako je glup – i kako mu se, kao argument vlastite odanosti, mogu servirati i podaci za koje su, objektivno, ti isti parlamentarci, ili barem političke filozofije kojima pripadaju, i jedino odgovorni.

Kako, uostalom, drugačije tumačiti nedavno naricanje Čovićeva potrčka u hrvatskom Saboru – koji se, što je još gore, kiti čak i titulom sveučilišnog profesora – nad sudbinom Hrvata, bosanskohercegovačkih posebice. Samo tijekom prošle, 2015. godine, vapijuće će „izvorni“ hadezeovac, „iz Bosne i Hercegovine iselilo se šesnaest i pol tisuća Hrvata“. Što je, slažem se, i točno i tragično. Prije tjedan dana tim tipom podataka sam, uostalom, u slučaju livanjskoga kraja i sam operirao.

Ali, otkuda pravo na tu vrstu naricaljki čovjeku, ili njegovoj političkoj filozofiji, koji su za egzodus Hrvata ove zemlje jedini i odgovorni? Što je iznošenjem tih podataka htio postići? Naklonost preostalih sunarodnika zbog iskazane brige za tragediju koju su im, on i njemu slični, servirali?

Doista, sprda li se to čovjek s vlastitim narodom? Ali, apstrahirajmo njega. Ne brinu mene takvi kao on, ljudske i političke barabusine ili kako već da ih se oslovi. Ali, muči me vide li siroti im sunarodnici što im barabe čine? Najiskrenije, ni sam ne znam. No, ako nisu, drugo ništa ni ne zaslužuju. Neka im aplaudiraju do zadnjega – a budu li to činili, ni na zadnjega se neće dugo čekati.