Maj – mjesec kad se sjećamo Tita

Izdvajamo

• Neki streme u visine a neki u dubine. Mi Hrvati odabrali smo svoj put – na dno.

Povezani članci

• CIN panel: ‘Mediji protiv žena’ na 4. Fažana Media Festu
• Demokratski mrak
• Suze Mire Marković, srpske ledi Magbet
• CITRA SLOMLJENIH ŽICA
• Dijagnoza medija za vrijeme korone
• Drveno željezo u hrvatskoj političkoj kovačnici

Mi ga sahranili ali ON nije umro – mi se njime stalno bavimo i on živi u nama i treba nam – kako za nadu isto tako i za kletvu. To se dnevno očituje već punih 36 godina. Logično, jer mi ne znamo što bi sami sa sobom,  a kamo li što bi s njim i  to će  potrajati  dok ponovno ne saznamo na bolan način – što je i primjereno kmetovima.

Piše: Igor Galo

Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi. Kako stvari stoje unazad ovih 25 godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga bi barem trebao biti svjestan prosječni hrvatski akademik, možda pokoji ustavni sudac, predsjednica Republike – ali teško, možda liječnik, predsjednik Sabora … da su ne tako davno rođeni kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji ali da su u suštini kmetovi, podanici po ponašanju i mentalitetu i da ne mogu biti ništa bolje od toga, što svakodnevno i dokazuju.

Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas vene zadnji tračak nade u procvat „sanjane“ nam Hrvatske.

Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito ne silazi s vrha interesa raznih mudrosera, od onih „duhovitih“ koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu do ekipe iz „Projekt Domovina“ koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata. Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita i u ostatku svijeta ali za sada su slabo ekipirani… Ta družina „Pere kvržice“ za(o)kupila je medijski prostor svojim projektom, jer po svemu sudeći nemaju domovinu, oni tek rade na „projektu domovine“ – a kakav bi to monstrum od domovine trebao biti – lako mi je domisliti.

Ne bi čovjek povjerovao svojim očima i ušima, oni čak izgledaju kao ljudi ali nekako su nedorađeni… Čini se da im je u trenutku kloniranja namjerno ugrađen softver klerofašista i ustaša iz 1945. Onih koji su se dokopali Argentine, Paragvaja i drugih udomiteljskih država ratnih zločinaca WWII. Naš narod ima bolno točan izraz za devijacije te vrste – čimbenike „projekta domoljublje“ – treba dojebati.

Ni mi ostali Hrvati nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas … što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom smislu, pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi. Previsoko se uzdigao u svemu – i po dobru ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika, pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog naroda, a mentalitet ovog naroda to ne može dokučiti, a kamo li prihvatiti. NJEGA se čak i ne može dohvatiti ali sprdati se s njim može. U takvoj osobi (Titu) ima dovoljno inspiracije za svaku budalu i za svakog intelektualca … Naći će se sve što pokvarenoj ili dobronamjernoj mašti treba.  Ima tu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica ali i ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki … Međutim, iznad svega on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. Kmetovi se useravaju od straha i od mogućnosti koju im ideja nudi … i zato ostaju kmetovi.

Mi ga sahranili ali ON nije umro – mi se njime stalno bavimo i on živi u nama i treba nam – kako za nadu isto tako i za kletvu. To se dnevno očituje već punih 36 godina. Logično, jer mi ne znamo što bi sami sa sobom,  a kamo li što bi s njim i  to će  potrajati  dok ponovno ne saznamo na bolan način – što je i primjereno kmetovima.

Odnos prema Titu u „zabavnom stilu“ u našim medijima liči mi na one moje „pajtose“ u  birtiji kad se napiju pa se „sprdaju i jebeju sve živo“ a pogotovo mrtve konje, bivše careve i predsjednike, a onda se izbljuju jedan na drugoga. I mi u Puli i Istri imamo „duhovite“ tipove koji se zabavljaju s mrtvim herojima pa je i bista JB Tita dobila kravatu. Hrvatsku modnu ikonu ili možda hrvatsku omču oko vrata za najvećeg Hrvata.

„Duhovitost“ na hrvatski način

Kad bi ovi klero-fašisti mogli shvatiti što je za Hrvatsku učinio Tito u završnim operacijama oslobođenja Jugoslavije 1945. – organizirano bi na čelu s kardinalom Bozanićem pohodili Kumrovec svake godine nakon  25.maja, (dan poslije) i glancali do usijanja desnu čizmu brončanog Augustinčićeva spomenika MARŠALU TITU.

Jer – taj je Tito uspio uvjeriti Crvenu armiju, nakon što je oslobodila Beograd u oktobru 1944. zajedno sa NOVJ, da će Narodno Oslobodilačka Vojska Jugoslavije osloboditi sama i Hrvatsku i Sloveniju sve do Trsta! Naša je briga bila riješiti se Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika …, a oni (Crvena armija) neka krene preko Vojvodine, Baranje i Mađarske prema Austriji i Beču „ćerat“ Njemce. Mi ćemo ćerat svoje … Žrtve nisu bile bitne jer je trebalo odigrati veliku ratnu predstavu – Grande finale za svjetsku javnost – na Sremskom frontu!

Da je Crvena armija ušla na područje Hrvatske, a za njih je to bila ozloglašena NDH,  pitanje je kako bi Zagreb izgledao, Banski dvori gdje je sjedio Pavelić, a tek katedrala gdje je stolovao Stepinac i držao svete mise za NDH i postrojbe koje su kretale na istočni front protiv „crvene nemani“ … Kamen na kamenu ne bi ostao. Do Blajburga ne bi nitko ni stigao. Treba pročitati i pogledati što su doživjeli Mađari i Austrijanci kao saveznici Hitlerove Njemačke – nakon „prolaska“ Crvene armije“ preko njihovih zemalja. Kod njih nitko ne obilježava svoje „Blajburge“, barem ne na način kako mi to izvodimo u Blajburgu?!

Nakon kapitulacije Nacističke Njemačke Rusi su u  Austriji ostali 10 godina – do 1955. Mislim, odnosno nadam se, da Austrijancima ne pada na pamet da relativiziraju i prekrajaju prošlost. Majka Njemačka, ona Hitlerova, bila im je „mila majka“ u odnosu na ono što ih je snašlo u 10 godina pod Rusima.  Orson Wells je to sjajno ocrtao u filmu „Treći čovjek“. Film treba čitati između redova … Sadašnja nastojanja crkve u Hrvata da kod Pape Franje istjera Stepinca za Sveca argumente nalazi u razdoblju nakon 1945. do njegove, Stepinčeve, smrti u „komunističkim kazamatima“.  Za taj period je on zaslužio postati Svetac po mišljenju crkve u Hrvata i na tomu se temelji zahtjev, jer je tada bio pravi mučenik Vjere – pod KOMUNIZMOM, jel?

U razdoblju od 1941 – 45 on nije bio mučenik, bio je uvažen i poštovan, a svakog 10. travnja održavao je mise za NDH i tu i tamo spasio po kojeg Srbina i Židova  – POD FAŠIZMOM, zlu ne trebalo!

Titu to nećemo zaboraviti – vele ovi koji pišu „zabavne“ tekstove u obljetnicama Titove smrti. Živjeti će on s nama na vjeke vjekov i u dobru i u zlu!

Prije neki dan bili smo svjedoci spektakularnog potapanja nekadašnjeg admiralskog broda „VIS“ JRM u akvatoriju rta Kamenjak u Istri. Na tom brodu u septembru 1991. godine izvršio je samoubojstvo kontraadmiral JRM za Sjeverni Jadran Vladimir Barović.

Barović je završio svoj život na zapovjednom mjestu, a brod je završio svoj život u „raljama“ poduzetničkog kapitalizma koji je kao bijesna hijena čerečio još neumrle ostatke Jugoslavije, sva njezina materijalna i duhovna dobra. Poduhvat je bio vrijedan pažnje. Potapanje je zaslužilo naslovnicu u regionalnoj tiskovini. Neki streme u visine a neki u dubine. Mi Hrvati odabrali smo svoj put – na dno. Neki narodi se ponose izgradnjom i obnovom, a neki potapanjem. Nova misija ovog broda, izgrađenog 1954. godine u brodogradilištu „Uljanik“ u Puli,  tek ovim činom dobiva svoj smisao za buduća pokoljenja. Potopili smo ga kako bi mogao započeti novi život u novoj dimenziji, u miru i tišini, zaštićen od bure, oluje i nevremena – vele vizionari našeg prosperiteta.  Za svaki zdravi prosperitet treba čvrsti oslonac, a nema čvršćeg oslonca od dna Jadrana. Taj brod pretvoriti će mašta poduzetnika u raskošni podmorski vrt u kojem će se razviti novi život – bolji i kvalitetniji od onog prijašnjeg, a izgradnju tog života treba početi od dna. Zamjeram poduzetnicima što  taj simbol nekadašnje „Titove mornarice“ nisu upokojili na Dan Mladosti, mogli su sačekati, vrijeme je bilo lijepo, more mirno, a potapanje je bilo brzo i efikasno, toliko brzo da se i miner zamalo potopio.

Oni papci, koji s rukom na srcu, već 25 godina potapaju našu industriju, poljoprivredu, nauku, obrazovanje, zdravstvo i umjetnost ili su totalni nesposobnjakovići ili je toga ipak bilo mnogo za njihove „pota-pljačke“  kapacitete, pa sad uvozimo specijalce/menadžere za konačno potapanje ostataka ove olupine od hrvatskog broda.

 „Drugarice i drugovi, zadnji je čas!“