Kao Ce Tung

Sve je počelo nekoliko godina ranije, i to, naravno – gdje drugdje? – u teatru. Wu Han se zvao dogradonačelnik Pekinga, povjesničar s kazališnom ambicijom, koji je u Pekinškoj operi postavio historijsku dramu ‘Smjena ministra Hai Ruija’. Komad o životu popularnog dvorskog ministra iz vremena dinastije Ming – smijenjenog zbog suprotstavljanja caru Jiajingu – bio je zapravo prilično popularan u Maovoj Kini, sve dok ga krajem 1965. budni stražari revolucije nisu prepoznali kao buržoasku kritiku Mao Ce Tunga. Bio je to golemi skandal, lavina se zakotrljala, i u svibnju 1966. svojom se obznanom konačno oglasio i drug Mao: slučaj ‘Smjene ministra Hai Ruija’ danas se općenito smatra okidačem ‘desetogodišnje katastrofe’ – kako Kinezi pamte Kulturnu revoluciju koja je slijedila.

Ako je najavljena u teatru, revolucija je počela, naravno – gdje drugdje? – na sveučilištu. Nie Yuanzise zvala profesorica filozofije, partijska sekretarica na Univerzitetu u Pekingu, koja je Maovu obznanu artikulirala u svoj čuveni ‘dazibao’ – kako u Kini zovu velike plakate s revolucionarnim parolama – i pozvala na obračun s buržoazijom na Sveučilištu. Mao je onda dao da se Niein dazibao postavi u svim školama i fakultetima u zemlji, i temeljita ‘reforma’ komunističke Kine mogla je započeti. U kineskom jeziku, naime, naziv za Kulturnu revoluciju jest i njena vrlo precizna definicija: Ge ming, odnosno ‘Reforma života’.

I to kakva reforma: obnevidjeli od revolucionarnog zanosa, studenti organizirani u Hóng Wèibīng, Crvene straže, počeli su napadati i nepoćudne i poćudne, zemljom je zavladao kaos, u neviđenim čistkama počišćene su sve institucije, od kazališta do medija, zatvorene su sve škole i sveučilišta, znanstvenici, profesori, studenti i učenici poslani su u tvornice i na rižina polja, novinari, umjetnici i intelektualci na preodgoj u radne logore, a izdajnici naroda i Partije – ili barem oni koji se nisu odmah sami ubili – pred streljačke vodove.

U sljedećih deset godina, do smrti Mao Ce Tunga, bit će tako likvidirano pola milijuna unutarnjih neprijatelja, a Kulturna će revolucija na razne druge načine odnijeti još sedam milijuna ‘reformiranih života’, ostavivši gladnu i polumrtvu Kinu okovanu ledenim strahom, u srednjevjekovnom mraku, opustjelih gradova, spaljenih biblioteka, srušenih hramova, uništenih spomenika i potpuno devastirane kulture, s cijelom jednom preskočenom, obogaljenom generacijom bez škole.

Taj, eto, veliki jubilej – pedesetu godišnjicu Maove svibanjske obznane i slavne Kulturne revolucije – svečano i radno ovih dana u Hrvatskoj obilježava vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om, i na repu s Mostom, provodeći temeljitu obnovu hrvatske države, Reformu života i nemilosrdni obračun s kontrarevolucijom, koja je u kulturne ustanove, državnu televiziju, nezavisne medije, škole i fakultete prodrla, shvatili ste, s namjerom da restaurira Jugoslaviju.

Može izgledati nategnuto za potrebe historiografske dramaturgije, ali i HDZ-ova je Reforma života pripremana onako kako je pripremljen Maov Ge ming: velikom kampanjom koju su maoisti pedesetih nazivali Sīxiǎng gǎizào – ‘Reforma misli’. ‘Svatko će moći slobodno misliti i govoriti, sve dok nije neprijateljski element i dok ne napada sa zlom namjerom’, najavio je to u svojim ‘Ciljevima za 1945.’ neumrli Mao. ‘Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni to neće moći’, preveo je Maovu doktrinu predsjednik Centralnog komitetaTomislav Karamarko prije točno dvije godine, 4. svibnja 2014., najavivši HDZ-ov Sīxiǎng gǎizào u svom referatu na saboru stranačke Zajednice branitelja, čuvenoj Četvrtosvibanjskoj obznani: ‘Na javnoj sceni morat će se poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška!’

Može, rekoh, izgledati nategnuto za potrebe historiografske dramaturgije, ali Hrvatima je i u revolucionarnim stvarima forma važna koliko i sadržaj: kao što je jednako pripremljena Reformom misli, hrvatska je Kulturna revolucija jednako najavljena u kazalištu, hajkom HDZ-ovih Crvenih straža na intendanta riječkog HNK-a i ‘slučajem ‘Smjena intendanta Olivera Frljića” – ‘Riječki HNK nije ni hrvatski, ni narodni, i našim dolaskom na vlast Frljić će biti smijenjen’, obećao je tada Tomislav Karamao – a na koncu i jednako započeta revolucionarnim dazibaom na Univerzitetu.

‘Želim da Sveučilište u Zagrebu postane mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti, koje se danas, nažalost, ne poštuju’, svečano je – baš onih dana kad je Karamao iznosio svoju Četvrtosvibanjsku obznanu – obračun sa sekularnom ‘buržoazijom’ na Sveučilištu prisegnuo novoizabrani rektor Damir Boras. Nakon čega je sve bilo spremno za discipliniranje reakcionarnog Filozofskog fakulteta, instaliranje dekana Vlatka Previšića, HDZ-ove Nie Yuanzi, i integraciju Filozofskog s Katoličkom bogoslovijom. Može, naime, i ta stvar izgledati nategnuto, ali baš kao na teologiji – gdje nema prijemnih ispita, već se upisuje samo na preporuku biskupa – i za Maove su se Kulturne revolucije, kad su fakulteti konačno otvoreni, umjesto prijemnih ispita tražile preporuke zadruge, tvornice ili vojske.

Jedina je tako razlika između Maove i Karamarkove kulturne revolucije ona nominalna: kineska je bila komunistička, a hrvatska je antikomunistička. Riječ je, međutim, o sinonimima, jer HDZ-ov je antikomunizam i po formi i po sadržaju posve komunistički. Mantra iz Karamarkove Crvene knjižice, ‘mi smo protiv svakog totalitarizma!’, ispražnjena je od značenja i izvedena u vlastitu unutrašnju suprotnost na isti način na koji su do njene suprotnosti komunisti ispraznili mantru o ‘demokraciji’. Klasičnu zapadnu liberalnu demokraciju drug je Mao, recimo, nazivao ‘ultrademokracijom’ i smatrao kočnicom ljudskog napretka.

Pod mantrom ‘protiv svakog totalitarizma’, uostalom, Karamarko je nedavno potvrđen za predsjednika HDZ-a u posve totalitarističkoj maniri, kao jedini kandidat na stranačkim izborima koje će ministar vanjskih poslova Miro Kovač najozbiljnije nazvati ‘festivalom demokracije’. Nikad, jebiga, niste čuli da izbore tako nazivaju u uređenim demokratskim društvima: čim se izbori nazivaju ‘festivalom demokracije’, sumnja u njihov demokratski legitimitet postaje građanska obaveza. Otprilike kao skepsa u antitotalitarizam nekoga tko se i na telefon javlja s ‘ja sam protiv svakog totalitarizma’.

Kad stoga HDZ u antikomunističku Veliku katoličku kulturnu revoluciju kreće s takvih, dakle vrlo kineskih ‘demokratskih’ i ‘antitotalitarnih’ pozicija, ona je po sadržaju suštinski totalitarna i antidemokratska, a po formi upravo – komunistička. S Maovim Ge mingom, najzad, osim historiografske dramaturgije dijeli i ambiciju: obračun s dekadentnom zapadnom ‘ultrademokracijom’ – u našem slučaju s devijacijama poput sekularizma, ateizma ili gay brakova – te temeljitu preobrazbu društva i povratak izvorištima revolucije, u našem slavnom slučaju ‘Domovinskom ratu, braniteljima, našim poginulima, političkoj doktrini dr. Franje Tuđmana i velikom djelu Gojka Šuška’. Ili, kraće, ‘biblijskim vrijednostima’.

Takva reforma – Maova Reforma života – jedina je zapravo reforma koja HDZ istinski zanima i koju istinski provodi. Već u prvih nekoliko mjeseci Kineska demokratska zajednica počistila je hrvatsku medijsku i kulturnu scenu: raspušteno je Vijeće za elektroničke medije, a onda i Povjerenstvo za neprofitne medije, kojima je ukinut proračunski novac i zapriječen pristup EU-fondovima, prepolovljen je budžet i za talijanski manjinski ‘La Voce del popolo’, promijenjeno vodstvo državne televizije i u kratkom roku potjerano ili smijenjeno sedamdeset šefova, urednika, novinara, snimatelja, redatelja i pravnika, ukinut je satirični ‘Montirani proces’ i na koncu uklonjen čak i tvorac i urednik artističkog Trećeg programa.

‘Ni hrvatska, ni narodna’ kazališta poput riječkogHNK-a ili Šerbedžijinog Ulyssesa dobila su i do upola manje novca nego lani, sumnjivi Festival svjetske književnosti četrdeset, a reakcionarni Pulski sajam knjiga čak sedamdeset posto manje, dok neki – od dvotjednika ‘Zarez’ i Interlibera do, recimo, manjih programa PEN-a ili odmetničkog Hrvatskog društva pisaca – nisu dobili ništa. Nad Kulturnom revolucijom cijelo to vrijeme bdiju biskupi iz Crkvene straže, a ulogu vigilantskih Crvenih straža, Hóng Wèibīnga, napadima na pisce, glumice i režisere preuzeli su ‘studenti’ iz navijačkih skupina.

Istodobno, na sve funkcije u zemlji instalirani su pravovjerni Hrvati i maoistički katolici, medijsko-kulturna scena armirana je čudovišnom mrežom poslušnih mediokriteta i vojnika revolucije, a budžetskim novcem bogato nagrađeni svi koji su se zakleli na vjernost revoluciji, od osječkog HNK-a i Hrvatskog društva književnika do ‘Vijenca’ i ‘Hrvatskog slova’. Ionako simbolični proračun za znanost i obrazovanje – uz kulturu i medije najopakijeg neprijatelja Reforme misli – sveden je na trećinu prosjeka dekadentnog Zapada, a ulaganja u razvoj visokog obrazovanja, znanstveno-istraživačke djelatnosti ili usavršavanje znanstvenih novaka udarnički su smanjena i po četiri puta.

Poslao bi valjda Karamarko znanstvenike, profesore i studente i u tvornice, samo da koja još radi: jedino valjda zlosretni splet povijesnih okolnosti sprječava ga tako da veličanstvenu Kulturnu revoluciju i dovrši, pa da novinare, umjetnike i intelektualce otuđene od ‘biblijskih vrijednosti’ pošalje na preodgoj u radne logore, a izdajnike ‘političke doktrine dr. Franje Tuđmana’ – ili barem one koji se ne bi odmah sami ubili – pred streljačke vodove.

Baš kao nekad, kao u Narodnoj Republici Kini sretne 1966.

Kao Ce Tung.