Esad Bajtal: Umjesto ljudski dužnog pokajanja, krivac tuži vlastitu žrtvu

Izdvajamo

• Tako je, na krajnje licemjeran i anticivilizacijski podao način, jedan zločin izvrgnut u svoju suprotnost, gazeći njome posljednje atome časti i kreposti naše djedovski dobrodušne hiže (Bosne), koja je, tradicionalno i oduvijek, bila to što je bila i izabrala da bude

Povezani članci

• Slovenija: Društvene elite opljačkale državu
• Uhapšen generalni sekretar SDA Amir Zukić
• Srednjoškolci iz Jajca u borbi protiv segregacije dobili nagradu OSCE-a
• Što li nam se Radobolja muti?
• Oliver Frljić: Podržavam glumce Narodnog pozorišta u Mostaru
• Uskoro zabranjeni HDZ pokrao najmanje 30 milijuna kuna

Umjesto istinske veličine koja mu pripada, u svijetu izvrnutih vrijednosti, sramotu društvenog licemjerja (noseći je kao svoj križ), Mahir je uzeo na sebe, dok se, grupica nesavjesnih, instrumentalizirajući ga kao sredstvo za ponižavanje i izrugivanje sudskim progonom, prećutno, prigrabila sebi pravo da se krije iza njegovog dostojanstva. Čini to progonom nad onima (roditeljima) koji su, u mûku sveopšte službene šutnje, glasno i jasno ustali u odbranu Mahirove indolencijom (s jedne), i nasiljem (s druge strane), pogažene časti.

Meni je žao svih ljudi koji žive dane,
onih koji čine zlo jednako kao i onih koji ga snose,
žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše
i najteže mi je žao majke. 

Žao mi je majke moje i
njenih zaludnih bolova, muka i nadanja.

…

Bog će oprostiti svima;
i ja lako praštam, ali zašto ste ucvilili staricu? 

Već sam bol majkâ zazvat će na svijet
strahoviti pokoru i stradanje;
Bog ne može da ne vidi te suze i to drhtanje.

Ivo Andrić

Čitamo ovih dana kako je škola, čiji je đak, dječak, Mahir Rakovac, presijom vulgarnog vrijeđanja i višemjesečnog svakodnevnog nasilja, svojih tamošnjih vršnjaka direktno gurnut u ambis suicida, umjesto žaljenja i makar bontonske empatije (ako već za profesionalnu i ljudsku ne zna) – tužila roditelje svog mrtvog đaka.

I ne samo tužila, nego, još (da paradoks bude kompletan), od tuženih (Alise Mahmutivić i Dubravka Lovrenovića), traži ogromnu finansijsku odštetu zbog tobožnjeg narušavanja ugleda škole. Od svakog od njih, pojedinačno, po 100.000 (i slovima: sto hiljada) maraka.

Ali, te cifre su najmanje važne.

Čak, potpuno – nevažne.

Bolna je samo činjenica moralnog sunovrata o kome, ta iracionalna i nemoralna tužba, samim svojim podnošenjem svjedoči.

O kakvom to ugledu još sanja škola u kojoj je dijete mjesecima, sasvim nesmetano, maltretirano, konstantno šikanirano i vrijeđano na etno-, klero- i, čak (kao Tuzlak), i na mjesnoj osnovi. Brojne tragove tog kontinuiranog bezumlja nose prijetnjama i uvredama „ukrašeni“ ostaci Mahirovih školskih udžbenika.

Dio tih udžbenika, neposredno prije smrtonosnog skoka, Mahir je zapalio zajedno sa svojim đačkim ruksakom u kome su se zatekli. Upravo ta očajnička gesta, paljenja knjiga i ruksaka, psihološki i logički govoreći, simbolički jasno i, refleksno nepogrešivo, adresira i optužuje krivca svih Mahirovih nevolja. I umjesto ljudski dužnog pokajanja, taj krivac tuži vlastitu žrtvu. Tuži roditelje žrtve koji upiru prostom u krivce, a ne roditelje nasilnika, dakle onih koji su dijete (o)tjerali u smrt.

Šta su to, logikom ove tužbe, Mahirovi roditelji trebali da rade?

Da šute!

Da mirno gledaju na činjenicu sistematskim nasiljem induciranog (samo)ubistva vlastitog djeteta?

Naravno, retoričnost tih pitanja čini nepotrebnim i suvišnim svaki mogući odgovor. A nije ih malo! I svaku daljnju priču o regionalno dobro poznatom slučaju.

Tek, činjenica je, da se ovdašnje Pravo (tom tužbom protiv Alise Mahmutovć i Dubravka Lovrenovića), prikazuje i pokazuje kao harlekin, glumac-pajac, koji se šepuri na javnoj sceni, a Pravda kao gluha, slijepa i pragmatski uslužna dama. Plastelinski podatna frajla, spremna da šutke prihvati svaki joj vajarskim prstima (dakle, pritiskom), nametnuti lik i oblik.

Dakle, nešto poput one Cioranove javne ženske „oslobođene od svega i prijemčive za sve; kadre da usvoji ćud i ideje mušterije; u svakoj prilici mijenja ton i izgled; budući ravnodušna, uvijek je spremna i za radovanje i za tugovanje; iz računice, ne štedi uzdisaje; nad zadovoljenjem dodijeljenog joj klijenta ona bdi puna žara i pritvornosti …“  „Biti bez ubjeđenja prema drugima i prema sebi, to je najviša pouka prostitucije“.

Ukratko i bez potrebe daljenjeg razglabanja jednog besmisla, ljudski se život ovdje pokazuje kao puko potrošno sredstvo, bez inventurne cijene i vrijednosti, dok  licemjerje lažnog dostojanstva i tobožnjeg ugleda, nabijaju sebi vrtoglavu, misteriozno sračunatu cijenu u stotinama hiljada maraka, u zemlji čiji građani preživljavaju prekopavanjem kontejnera.

Da je iole logičan i savjestan, tužitelj bi svoj (ako ga je bilo), narušeni ugled morao kompenzirati od stvarnih krivaca Mahirovog udesa. A samom Mahiru priznati uzvišenost i dostojanstvo onoga koji je, ne vidjeviši drugog izlaza, svoju, ljudsku, đačku i školsku čast odlučio odbraniti skokom bez povratka.

Ali, ne!

Ovom tužbom stvar se bezglavo sunovratila u svoju moralnu suprotnost.

Umjesto istinske veličine koja mu pripada, u svijetu izvrnutih vrijednosti, sramotu društvenog licemjerja (noseći je kao svoj križ), Mahir je uzeo na sebe, dok se, grupica nesavjesnih, instrumentalizirajući ga kao sredstvo za ponižavanje i izrugivanje sudskim progonom, prećutno, prigrabila sebi pravo da se krije iza njegovog dostojanstva. Čini to progonom nad onima (roditeljima) koji su, u mûku sveopšte službene šutnje, glasno i jasno ustali u odbranu Mahirove indolencijom (s jedne), i nasiljem (s druge strane), pogažene časti.

Tako je, na krajnje licemjeran i anticivilizacijski podao način, jedan zločin izvrgnut u svoju suprotnost, gazeći njome posljednje atome časti i kreposti naše djedovski dobrodušne hiže (Bosne), koja je, tradicionalno i oduvijek, bila to što je bila i izabrala da bude:

…. vazda širom otvorena za doste drage i za velikane srčane
Za goste za starce za strojnike i ostale krstjane
Za sve dobre ljude za sve dobre Bošnjane

…..

A ako li kto ta vrata kreposti u sebeljublju svom zatvori
Neka se hiža djedovska sruši do temelja u mojoj duši
U obor neka se obori neka se u gar goli i pepeo crni satvori
Neka se u njoj izlegu kao u satanskom logu skorpije ljute i zmije
Oprostite vi koji ste kleti i prokleti na ovoj kletvi klevetnika
Al hiža djedovska bez milog dosta i dragog gosta
Hiža djedovska više nije

(Mak Dizdar, Hiža u Milama)

Ko to (u ime koga, i u ime čega), daje sebi za pravo da vrata naše uboge ali ljudski vazda otvorene hiže (BiH), „u sebeljublju svom zatvori“, i da je, nikom potrebnom osionošću i bešćutnošću, (nakon svega što je prošla krvavih, i etno-povampirenih devedesetih), još jednom, obesmisli, obeživotvori i „u gar goli i pepeo crni satvori“?

Je li to, opet – po onoj narodnoj – divlji tjeraju pitome?