BIVŠE DJEVOJČICE, BIVŠI DJEČACI

Povezani članci

• Chomsky u autobusu
• Banana state
• Propagandni bumerang?
• DOISTA: DOKLE?
• Sveti Nikola – rasist?
• Gojko Berić: Krst na Zlatištu

Danas smo ispratili svoje maturante u život. U gomili svijeta što se natiskala u špaliru da napravi bolji selphie gurala se moja generacija kojoj si u očima mogao vidjeti ponos i tugu, ponos što smo ih odricanjem praktički od svega doveli do ovog crvenog tepiha i tugu zbog vremena koje tako brzo prolazi. Među licima koja su susprezala suze vidio sam svoje djevojčice i svoje dječake, iste one kojima su prije tridesetak godina na sličan način roditelji vezali prve kravate. Gledajući tu mladost koja je sretno koračala predvorjem hotela koji ih konačno vodi u ozbiljan svijet odraslih i u budućnost nisam mogao da se ne prisjetim sebe njihovih godina. Bio sam slično prištav i slično sretan, držao sam pod ruku najljepšu curu u gradu, onu koja upravo stoji ( ljubi ga majka) u suzama i namješta sinu kravatu, bio sam pun sebe vrteći ključeve novog Yuga da ih svi vide.

Preplavljen emocijama povukao sam se u predvorje hotela i zapalio cigaretu. Gledajući ga tako sa strane kroz glavu mi je prošao film života, prvi put kada sam ga uzeo u naručje, tu malenu grudvu koja je mirno spavala, prvi put kada me zagrlio tim malim ručicama i nespretno izustio: „tata“, prvi put kada sam ga odveo na utakmicu, prvi dan škole, prva njegova ljubav i danas prva kravata.

Gledajući ga vidio sam sva svoja krstarenja i godišnje odmore koje sam ostavio za neka druga vremena, sva kina i kazališta, večere po restoranima na koje nikada nisam otišao jer je on imao temperaturu, sve Božiće i darove koje sam pripremao mjesecima, sve naše zajedničke koncerte, njegov sjaj u očima kada su se svijetla upalila iza Spreengsteena, iza AC / DC. Stajao sam u mraku i promatrao ta mlada lica, maturante Grafičke škole generacije 2015/2016. I tada sam ugledao njega, momka divlje crne kose koja mu je u valovima padala niz lice i momka koji jedini nije imao pratnju niti cipele. Nasmijan sa crvenim tregerima i starkama koračao je u špaliru dok su mu njegovi prijatelji klicali. Tupa bol presjekla mi je grudi i povukao sam se još malo dalje u mrak predvorja da me nitko ne vidi kako jecam.

Na današnji dan maturant slične Grafičke škole točno prije osam godina trebao je zakoračiti sličnim crvenim tepihom. Maturant duge crne kose koja mu je u valovima padala niz lice sa crvenim tregerima i crvenim starkama trebao je prošetati u špaliru pred svojim prijateljima koji bi mu klicali. Prije točno osam godina na današnji dan Luka Ritz trebao je u pratnji svoje djevojke otvoriti maturalni ples generacije Grafičke škole 2007/2008. I njegova ponosna majka trebala mu je susprežući suze popravljati kravatu, a njegov otac trebao je u predvorju hotela zapaliti cigaretu preplavljen emocijama prisjećajući se svog maturalnog plesa i svojih drugova zauvijek nestalih u vremenu. Lukin otac trebao je stajati na sličnom mjestu u sjeni i s ponosom gledati svoga sina koji je istina malo drugačiji i malo otkačen ali život će ga već urediti i uozbiljiti pa neka ga, neka uživa dok može. Lukin otac trebao je tu večer sa sjetom razmišljati o prvom putu kada ga je uzeo u ruke, o prvom putu kada mu je ta malena čupava grudva stavila ruke oko vrata i izustila:“tata“, Lukin otac trebao se tu večer prisjetiti dana kada ga je odveo na prvu utakmicu i kada mu je kupio prvu gitaru, Lukin otac trebao se susprežući suze sjetiti dana kada mu je u sobi našao prvo pismo od djevojke i prvi paket cigareta, ali jebiga nije.

Večer prije mature vraćajući se sa prijateljima sa probe svoga banda Luka Ritz je na mostu Slobode brutalno pretučen od strane ubojica koji su i danas na slobodi i među nama, večer prije maturalnog plesa Luku Ritza premlatili su izbrijani momci koji sebe nazivaju navijačima i nasljednicima pravedne borbe u Hrvata za čistom rasom, arijevskom nacijom u kojoj neće biti ni Cigana niti Srba, u kojoj neće biti Židova, homoseksualaca niti jugoslavenčina, a pogotovo onih koji izgledaju drugačije sa divljom kosom koja u valovima pada niz lice i koji ne slušaju Thompsona po danu, a po noći srpske cajke.

Protiv prvooptuženog J.J. postupak je obustavljen jer mu je zbog drugog kaznenog djela za koji se teretio od prije već određena najviša mjera kazne te se već mjesecima nalazi u Odgojnom zavodu Turopolje. Time se smatra da će se ispuniti svrha kažnjavanja. Osim toga, za vrijeme napada na Luku Ritza bilo mu je manje od šesnaest godina pa je kazna najveća moguća koju je mogao dobiti. Drugooptuženi R.L. prošao je najgore od svih. Za nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda izrečena mu je kazna od godinu dana maloljetničkog zatvora. R.L. je već zbog drugog kaznenog djela u Odgojnom zavodu, ali se saznaje da mu se tih devet mjeseci neće priznavati, te da će jednogodišnju kaznu u zatvoru morati odslužit cijelu. Zbog jednogodišnje kazne R.L.-u njegov odvjetnik Krešimir Škarica najavio je žalbu Županijskom sudu. Trećeoptuženom M.K. izrečena je odgojna mjera koja može biti u rasponu od posebne obveze, upućivanja u centar za odgoj, pojačane brige i nadzora, pojačane brige i nadzora uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, upućivanja u odgojnu ustanovu, upućivanja u posebnu odgojnu ustanovu, pa sve do boravka u Odgojnom zavodu Turopolje.

Nakon njegove smrti održani su brojni koncerti, manifestacije i mirni prosvjedi. Zagrebom su odjeknule brojne parole s natpisom „Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?“. Lukini roditelji, prijatelji i svi ostali htjeli su da se ubojice pronađu i kazne, što hrvatskom pravosuđu nikako nije „išlo za rukom“. Također, održani su brojni koncerti kojima se pridružuje i Lukin bend Shangri La. Zagrebačka grupa Adastra snimila je spot i pjesmu „Surovi grade“ posvećenu upravo Luki, tematizirajući borbu protiv nasilja. Lukini roditelji, Suzana i Reno Ritz također su bili prisutni na svim koncertima, pridruživajući se borbi protiv uličnog nasilja i nasilja u školama, pozivajući se tako na širenje ljubavi, mira i tolerancije. Lukini roditelji druže se s njegovim prijateljima, razmišljaju o onome što bi on htio, te ne žele da ga se pamti samo kao lika iz crne kronike koji je umro nasilničkom smrću.

On nije bio takav. Uz pomoć Lukinih prijatelja koji su Suzani i Reni Ritz pomogli smoći snage u suočavanju s kobnom situacijom, oni osnivaju Savjetovalište „Luka Ritz“, izdaju knjigu, organiziraju koncerte… Suprotstavljaju se nasilju i pokušavaju pomoći roditeljima čija je sudbina slična kao i njihova. Lukini organi su svi sačuvani i darovani, jer je on podržavao taj čin. Spašeni su mnogi životi, Luka živi u svima njima. U znak trajnog sjećanja na preminulog maturanta u Grafičkoj školi podignuta je spomen-ploča u njegovu čast. Spomen-ploča s njegovim likom i natpisom „Da se ne zaboravi“ postavljena je na ulazu u školu kako bi se svi koji uđu u nju prvo susreli s Lukom.

Danas smo ispratili svoje maturante u život. U gomili svijeta što se natiskala u špaliru da napravi bolji selphie gurala se moja generacija kojoj si u očima mogao vidjeti ponos i tugu, ponos što smo ih odricanjem praktički od svega doveli do ovog crvenog tepiha i tugu zbog vremena koje tako brzo prolazi. Među licima koja su susprezala suze vidio sam svoje djevojčice i svoje dječake, iste one kojima su prije tridesetak godina na sličan način roditelji vezali prve kravate. Moje djevojčice i moji bivši dječaci susprezali su suze gledajući ponosno svoju djecu, a ja sam dobro sakriven u mraku predvorja hotela dlanova zarivenih u lice plakao zajedno sa Suzanom i Renom, majkom i ocem Luke Ritza, maturanta kojeg njihovi roditelji nikada nisu imali prilike dovesti pred crveni tepih i namjestiti mu kravatu.

Luku Ritza ubilo je ovo društvo, Luku Ritza ubili su naši političari, svi do jednog, Luku Ritza u konačnici ubili smo svi mi, svi mi koji šutimo i mirno promatramo kako nam truju djecu i kako nam djeca postaju fašisti, postaju isključivi i netolerantni na druge i drugačije. Zagrlio sam svog maturanta i pokazao mu svoju romovnicu koju sam netom dobio od mojih prijatelja Roma iz Kutine.

Moj sin me zagrlio i nasmijao se.

Bio ti stari Cigan ili Hrvat, Srbin ili Musliman uvijek ćeš biti samo – moj tata. Ganut sam izašao iz predvorja i duboko udahnuo svježu travanjsku noć. Da ga jebeš vrijedilo je svakog krstarenja.

Danas bi Luki Ritzu bile točno 23.godine.