Halil Džananović: Refleksija noćnog košmara

Povezani članci

• Kako li je kad žamor utihne?
• Božica Jelušić: ŽENE ŠTO PANJEVE TEŠU
• Ivica Buljan: Teatar je dokaz da se kroz umjetnost može živjeti
• ŠANTIĆ U NOVOM KONTEKSTU
• KRHOTINE DEVEDESETIH (2): Intelektualci ponovo na stratištima
• Sociologija rada

Ilustracije: Šukrija Meholjić

REFLEKSIJA NOĆNOG KOŠMARA

 

Sanjao sam kako ljudi vode ljubav,

I djeca kako vode ljubav,

I dželata koji je čekao da ispuni svoj zadatak,

Da ispuni prazninu,

Da ubije dosadu i zadovolji masu,

Koja je urlala – ljubav mora na vješala!

 

Ljudi su umjesto ratova vodili ljubav.

Jesenjin je plesao sa Isidorom

U transu i u votki, na snijegu,

Sve se kretalo i vrtjelo u krug.

Bili su nagi, bez odijela i kože,

Samo bijeli kosturi, ljubav i snijeg.

 

Na trepavicama su mi visjele slike

Neke nove Gernike,

Na jezik se obrušavala crna simbolika,

S koje su kapali ostaci Muncheovog krika.

U daljini je lepršala Lorkina pjesma,

Iz nje su lajali psi preko rijeke,

I čeprkali po zgarištima kuda su prošle

Kažnjeničke ekspedicije.

 

Cijedio sam vodu iz sebe, i gasio požare

Što su buktali u mojoj priči.

Ima još nade – rekla je žena u bijelom,

silazeći niz razbacane stećke

S devetog nebeskog kata.

Ima još nade – rekao je vojnik,

Dok je zakucavao čavle u Isusovu ruku.

 

Ima još nade, rekao je general

I naredio da sravne Sarajevo.

 

Ivan Goran Kovačić skupljao je svoje oči

Koje su sličile na klikere za igru podivljalih.

Na grani se, u slobodnom stilu, njihao Miljković,

Negdje iz magli dopirali su umrli glasovi

Onih, što imaju svoje vođe koji umjesto njih žive:

„Rade“, vole, i zamke grade…

 

Ništa se nije dalo razaznati

U odjecima turbofolka, u graji golišavih koka.

Na trulim daskama sjećanja,

Na rubovima zaborava,

Igrao se besmrtni „Derviš i smrt“.

Tin Ujević je ispijao munje

S nekim od braće iz svemira,

Pismo koje su nam poslali

Završilo je na lomači, jedne noći u Nirnbergu,

A vatra je stigla čak do Sarajeva.

 

Ima još nade za „Sveta ratišta“,

Jer stižu nove pošiljke mržnje;

Neistrijebljeni žele istrijebiti,

Dok vatrom i nožem čuvaju svoju priču,

Nevinu i strašnu.

Zaboravljenu da se završi u tamnoj vučjoj jazbini.

 

Ima još nade, govorio je Hitler

Dok je sanjao atomsku bombu.

 

Podigao sam jednu otrgnutu ružu,

Mirisala je na mlado tijelo;

Nezrelo i razoreno, zaraženo,

Zamirisalo je i jutro puno Nobelovaca

Koji su izumirali na poleđini krvavih primirja,

U eksploziji odobrenja

Poprimili smo zakone divljine,

Opstaju samo najjači.

 

Snagom mudrosti, u tišini i molitvi,

Umirat ćemo između korica

Odbačene knjige i onog jutra

Kad se nismo smjeli probuditi.

 

Umirat ćemo pod granama, na koje odavno

Ne slijeću ptice selice,

A graktanje naših vrana sve više sliči na plotune

Koji će nas dokrajčiti.

 

Sanjao sam kako svijet vodi ljubav na strijeljanje!

Svi su vodili ljubav, radoznala djeca

Pipala su joj skute,

Zavlačila se u nju,

I djeca su vodila ljubav.

Strašan san!

 

INDONEZIJSKI LEPTIR (Papilio blumei)

(Za Šukriju Meholjića)

 

Vidio sam ga, uživo

Krilokrili ČOVJEK

Dugovječan

Oštar

Brz

 

Sličio je na leptira

Iz neke druge dimenzije

S njegovih krila

(umjesto zvjezdolikog praha)

Rosio je garež, crnilo, dim i pepeo

 

Pjevao je feniksovskim glasom

Pjenušavo, kao Drina

Kad je pregrađuju

Pa ruše

Pa podižu

Pa obaraju

I sami, na kraju, od umora i mržnje padaju

 

Vidio sam ga svuda uokolo

Na slikama

Na grafikama

Na poleđini nezaborava

Na nebesima

S kojih je pepelom našeg Podrinja

Šaptao crnilom na bijelo

Bjelilom na crne nam obraze

 

Pitao sam ga, zaprepašten;

Gdje su Ti ljudi

Na grafici

Skici

Slici

Crnobolnih

Odjeka

Ima li ljudi

Ima li čovjeka

 

Pa nema ih

(Čast izuzetcima)

Da ima ljudi

Ne bi bilo Potočara

Reče mi Čovjek

 

I ode prema Sjeveru

Da kruži

Nad praznom bjelinom

Nad našom crnom istinom

 

Halil Džananović