STRAŠNA PRIČA O SLOVENSKIM VUKODLACIMA

Izdvajamo

• Ne znam, rekoh, kako vi u Sloveniji gledate na te stvari, ali nama čefurima s južne strane svijeta pao je golemi kamen sa srca: slovenski policajci nas već godinama i desetljećima sačekuju u organiziranim zasjedama na granici ili na auto-cesti, izranjaju iz mraka i traže vinjete, dokumente, dozvole i zimsku opremu, gledaju jesmo li vezani, pretresaju nas i tjeraju da pušemo alko-testove. Konačno se, eto, našao netko da im kaže kako je to kršenje zakona.

Povezani članci

• Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio
• “Radnici i seljaci”: Priče o biznisu zločina i zločinu biznisa
• Ivica Puljak: Ostati ćete zapisani kao Senat koji je donio najsramotnije odluke u povijesti Sveučilišta u Zagrebu
• Asim Mujkić: Zločin je temelj svake nacionalističke politike
• Ršum, tugo moja
• OVAKAV SVIJET NE MOŽE OPSTATI

Moj prijatelj, hrvatski pisac Ante Tomić, pričao mi je kako muškarci u njegovom selu Prološcu Donjem kraj Imotskog –gastarbajteri s njemačkih bauštela i zgubidani s njihovim penzijama – za hladnih zimskih noći, čekajući uz rakijski kazan da poteče komovica, pričaju jezovite priče. Najstrašnije od sviju tih zimskih rakijskih priča su one o vampirima i vilenjacima, a najstrašniju od njih ispričao je neki Antin rođak što je jednom prilikom, vozeći se mrtav pijan s božićnog dopusta u zavičaju natrag na posao u Njemačku, negdje na hrvatsko-slovenskoj granici usred noći vidio – vukodlaka.

– Zajebavaš? – pitali su ostali nesigurno, stišćući se jedni uz druge.

– Ne zajebavam – odgovorio je ovaj. – Pravi pravcati vukodlak. Očiju mi.

– I? – razjapili su oni čeljusti od nepojamnog užasa. – Šta je onda bilo?

– Ništa. Izronio je iz mraka, prišunjao se do automobila i provirio kroz prozor – otpio je Antin rođak gutljaj rakije i napravio dramsku pauzu – pa rekao: „Vozačku i prometnu, prosim.“

Ne znam, eto, kako vi u Sloveniji doživljavate svoje policajce, ali kod nas čefura s južne strane svijeta – manje vam je možda poznata ta stvar – slovenski je policajac strašno mitološko biće, nešto poput vukodlaka, vilenjaka ili vampira, stvorenje kojim naše majke i bake plaše djecu. „Ako ne pojedeš ručak do kraja, doći će ti slovenski policajac i tražiti da otvoriš gepek“, govore tako balkanske bake, unoseći žlice nekakvog zelenog nečeg u razjapljena usta svojih prestravljenih unuka.

Slovenski policajac središnji je lik europske mitologije u južnjačkih naroda, stvorenje iz brojnih legendi koje za mračnih, hladnih zimskih noći oko rakijskih kazana prepričavaju vozači kamiona i autobusa, gastarbajteri, skijaši, zastupnici europskog parlamenta i ostali nesretnici koje put gdjekad nanese preko Slovenije. Sa svim policajcima na svijetu čovjek se, eto, može ponekad malo i malo našaliti i ljudski proćaskati, jedino sa slovenskim policajcima nema zajebancije. Samo izrone iz mraka, prišunjaju se do automobila i provire kroz prozor, pa kažu: „Gdje vam je vinjeta?“

Bezbroj je tako jezivih priča o slovenskim policajcima što okrutno i bez milosti zajebavaju balkanske vozače i putnike namjernike, pa im piju krv i eure. I sâm sam jedne zimske noći – ne morate mi vjerovati – na vlastite oči, usred Ljubljane, vidio pravog, pravcatog slovenskog policajca. Samo je izronio iz mraka, prišunjao se do mene i ledenim me glasom obavijestio kako moram platiti kaznu zato što sam ulicu prešao izvan obilježenog pješačkog prijelaza. Kad to ispričam društvu oko našeg rakijskog kazana, svi se slede od strave i užasa, samo Predrag vrti glavom i dobacuje kako su to budalaštine, izmišljotine i priče za malu djecu, jer da slovenski policajci ne postoje.

– Gdje si bogati čuo za obilježeni pješački prijelaz? – nadmoćno se nasmije on odmahujući rukom, ali ja se ne obazirem, jer dobro znam što sam vidio.

Ne znam, eto, kako vi u Sloveniji gledate na te stvari, ali nekako mi je bilo drago pročitati u novinama da se u te naše strašne južnjačke priče osobno uvjerio i slovenski ministar javne uprave Boris Koprivnikar, koji je prije tri-četiri mjeseca u Škofjoj Loki i sam, vraćajući se jedne noći iz gostionice u kojoj je svirao sa svojim rock-bandom, vidio vukodlake u uniformi slovenske policije. Samo su, veli, izronili iz mraka i prišunjali mu se do automobila, pa zatražili da puše u alko-test. Kad je test pokazao da ministar nije pijan, uljudno su ga pozdravili i nestali u noći. Ne piju valjda slovenski vukodlaci bezalkoholnu krv, šta li.

Slovenci, međutim – za razliku od nas južnjaka – razuman su svijet i ne vjeruju u vampire i vukodlake: ministru Koprivnikaru bilo je sumnjivo što su policajci zaustavili baš njega, člana Vladinog tima koji je u pregovorima s policijskim sindikatom uporno odbijao njihove zahtjeve za povećanjem plaća od trideset posto. Kako interna istraga ipak nije otkrila ništa nezakonito, sve bi završilo u strašnim zimskim pričama oko rakijskih kazana, da se nije, eto, otkrila interna policijska prepiska na Facebooku, gdje su slovenski vukodlaci zaista dogovarali zasjede i sačekuše za Borisa Koprivnikara, ne bi li ga uhvatili pijanog. Napravili su, međutim, krupnu grešku: zaboravili su da je ministar Koprivnikar muzičar, rocker, a slovenski rockeri, poznata je stvar, odavno više ne piju.

Okomili su se onda i na samog premijera Cerara, kojega su stali vrebati u zasjedi, jer je njihov štrajk nazvao „sramotom za Sloveniju“. „Cerar ne pije alkohol, zato ga treba zaustaviti kad nije vezan“, sugerirao je jedan od vukodlaka na Facebooku, ali i to im je propalo: zaboravili su da je premijer Cerar već dva puta bio oženjen, da trenutačno živi u trećoj stabilnoj vezi, i da se čovjek očito voli vezivati.

Sedam policajaca uključenih u urotu na kraju je tako dobilo otkaze, i sve je završilo Cerarovom izjavom kako je „nedopustivo da policajci na taj način krše zakon“, i kako se „nada da se to više neće događati“.

Ne znam, rekoh, kako vi u Sloveniji gledate na te stvari, ali nama čefurima s južne strane svijeta pao je golemi kamen sa srca: slovenski policajci nas već godinama i desetljećima sačekuju u organiziranim zasjedama na granici ili na auto-cesti, izranjaju iz mraka i traže vinjete, dokumente, dozvole i zimsku opremu, gledaju jesmo li vezani, pretresaju nas i tjeraju da pušemo alko-testove. Konačno se, eto, našao netko da im kaže kako je to kršenje zakona.

A ja jedva čekam da priču ispričam društvu oko rakijskog kazana. Pa da čujem kako će se sad nadmoćno smijati Predrag, što me godinama uvjerava da slovenski vukodlaci ne postoje.

Dnevnik.si