Dubravko Lovrenović: Da li će time bullying u Bosni i Hercegovini biti ozvaničen?

Izdvajamo

• Zato je, i ne samo zato, Mahirov slučaj prerastao u simbol jednog barbarskog vremena na kojemu je rješavaju civilizacijska pitanja koja duboko zadiru u samu srž oboljelog društvenog tkiva. “Pravda za Mahira” pravda je za sigurnu budućnost djece u Bosni i Hercegovini. I ne samo u njoj.

Povezani članci

• Pobuna
• Predstava ”Bajka koju idiot priča”, ozbiljna komedija na sceni Kamernog teatra 55!
• Dodika optužuju da zabija ‘posljednji ekser za nezavisne medije’
• Branislav Antov Mikulić: Pakao postoji samo u bajkama i … na zemlji
• Velika ruska pijanistica nastupa na SVEM-u
• ‘Sigurno mjesto’ najbolji film Sarajevo Film Festivala

                                  „WE ARE THE REASON“

Povodom saopćenja Internacionalne škole iz Sarajeva pod naslovom „Podnijet ćemo tužbu protiv svih koji su nam nanijeli štetu“ (Klix.ba), u kojem se navodi i (Mahirov) očuh, pozdravljam i podržavam takvu odluku bez obzira što ona predstavlja izraz krajnjeg cinizma, pedagoške zapuštenosti i (preranog) trijumfalizma. Svoje reagiranje naslovljavam sadržajem poruke koju je jedan učenik 9-B razreda iste škole, na dan Mahirove dženaze 17. XII. 2015, postavio na zajedničkom facebook profilu. Razlog za Mahirovu smrt – poruka je nedvosmislena – krije se u Internacionalnoj školi, kao i oklagija koju nešto kasnije spominje drugi učenik. Sve su, vrlo sažeto, rekli sami sobom.

I ovo saopćenje Internacionalne škole koje, koliko znam, konačno(!) ima memorandum i pečat (ne znam da li i potpis), ne predstavlja ništa više od zbira floskula, poluistina i bezočnih laži. Toliko o njezinom „ugledu“ na koji se poziva, o kojem govori njezin status u vlastitoj zemlji. A u našoj dovoljno govori pravosnažna presuda donesena u Bihaću, ispisani učenici i oni koji se još uvijek u BiH i u inozemstvu liječe od trauma.

Bez obzira na sve providne tehnike laganja i zataškavanja kojom se uprava Internacionalne škole koristi, istina se zna i znaju je svi oni koji to žele. Pravna bitka za dokazivanje te istine tek predstoji i ja vjerujem da će na odgovarajućim sudskim instancama biti dokazana.

Do tada – do sudskoga suočenja – upravu Internacionalne škole podsjetit ću na rečenicu koju je na roditeljskom sastanku održanom u školi 6. I. 2016. izgovorila jedna od prisutnih roditeljica: „Javno proglasimo porodično nasilje, da javnost intrigiramo da razmišljaju na ovaj način“. Podsjetit ću također ovu „uglednu“ školu na ono što je tom prilikom rekla druga majka: „Ima snimak (zlostavljanja) (…..) je a (…..) je snimao“. Potvrđuje to sljedeći opis, ponovo sa adrese učenika Internacionalne škole: “Sjećam se da su ga [Mahira] nekom špagom iz likovnog kabineta vezali na ogradu u školskom dvorištu i udarali po rebrima i znao je zakasniti na nastavu zbog toga”.

Sve to, uz horor o kojem već dugo govorim i pišem, dešava se u školi koja za sebe tvrdi da je „ugledna“ i koja najavljuje tužbu protiv mene jer su joj „nanijeli štetu“. Kako je to moguće pitanje je koje sam sebi prestao postavljati. Ostaje samo jedno pitanje: Da li će to proći nekažnjeno i da li će time bullying u Bosni i Hercegovini biti ozvaničen? Kakve posljedice tada nastaju rječito govori svirepo ubistvo djevojke Arnele Đogić čiji je ubojica, prema riječima njegovog nastavnika iz osnovne škole, bio “kabadahija koji je zadirkivao djevojčice”.

Zato je, i ne samo zato, Mahirov slučaj prerastao u simbol jednog barbarskog vremena na kojemu je rješavaju civilizacijska pitanja koja duboko zadiru u samu srž oboljelog društvenog tkiva. “Pravda za Mahira” pravda je za sigurnu budućnost djece u Bosni i Hercegovini. I ne samo u njoj.