ENG
Zimske džume
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Izdvajamo
- Ishodi znaju biti na granici opscenosti: upravo su kritičari ministra kulture, primjerice, bili najglasniji u obrani muslimana kada su se vedete Domoljubne koalicije, kojoj pripada i Zlatko Hasanbegović, natjecale u šovinističkim ispadima (poput Ladislava Ilčića, ministrova idejnog brata iz udruge U ime obitelji, koji je povodom dolaska izbjeglica u više navrata ponavljao da su muslimani nepoželjni, jer imaju previše djece i ‘drugačije radne navike’, pa će narušiti našu kulturno-civilizacijsku idilu), da bi sada, nakon što su se drznuli dovesti u pitanje politički profil ‘našeg čovjeka’, bez premišljanja bili optuženi za ‘antiislamizam’ i ‘islamofobiju’.
Povezani članci
Nasilna islamizacija ministra Hasanbegovića tek je jedan od odušaka totalitarne težnje za ogrupnjavanjem društva, za proizvodnjom takve socijalne strukture gdje više ne postoje pojedinci, nego samo etno-religijski tabori u koje su ovi okupljeni
Pojedinac ili čopor?
Čopor! – zagrmio je prošloga petka glavni imam zagrebačke džamije Aziz ef. Alili, obraćajući se vjernicima prilikom džume namaza i tražeći od njih da se kolektivno identificiraju s ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem.
‘Dijelili mi političke stavove Hasanbegovića ili ne, on je vrijedan i poštovan član Islamske zajednice i svatko od nas pojedinačno, ali i kao kolektiv trebao bi se identificirati s njim, zato što smo, otkako je imenovan članom Vlade, čuli previše denunciranja njegove osobe, nažalost antiislamske i islamofobne naravi’, kazao je Aziz ef. Alili.
S čime bi se to točno muslimanski vjernici, prema imamovoj direktivi, trebali identificirati? S Hasanbegovićevim sentimentalnim odnosom prema Anti Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? S revizionističkim tumačenjima Drugog svjetskog rata? S tvrdnjom da je antifašizam floskula? S ocjenom da odavanje počasti žrtvama logora u Jasenovcu predstavlja ‘rehabilitaciju jugoslavenskog komunizma’? Ili bi možda, slijedeći imamove upute, svi muslimanski vjernici trebali nataknuti HOS-ove ustaške kape na glave, te se i na taj način identificirati s mladalačkim intelektualnim avanturama ministra kulture, sve do prosudbi o ustašama kao ‘herojima, mučenicima i šehidima’?
Imam Aziz ef. Alili to ne precizira, čak napominje kako je nevažno dijele li vjernici Hasanbegovićeve političke stavove da bi se s njim poistovjetili, jer je dovoljno to što je dotični ‘vrijedan i poštovan član Islamske zajednice’, pa su utoliko, po definiciji, i napadi na njega ‘antiislamske i islamofobne naravi’.
Na toj utemeljujućoj podvali izgrađen je zaštitni mehanizam koji borbeno raspoloženi imam sada pušta u pogon: to što baš nitko – ili barem nitko ozbiljan – ministra Hasanbegovića nije kritizirao zbog njegove vjerske pripadnosti, već zbog njegovih političkih stavova (koji su imamu, navodno, nebitni), Aziza ef. Alilija uopće ne priječi da tim kritikama pripiše ‘antiislamsku i islamofobnu narav’, dodajući usput kako su one zasnovane na ‘zlonamjernom falsificiranju’ i na ‘najbezočnijim lažima’. Čak i u slučaju da kritičke prozivke ministra kulture doista u podlozi imaju ‘zlonamjerno falsificiranje’ i ‘najbezočnije laži’, kako je moguće da one budu ‘antiislamske i islamofobne’, ako se ni na koji način ne tiču njegova privatnog odnosa prema islamu?
To je, međutim, pogodnost koju nudi vjerska zajebnica, naročito efikasna u okolnostima kada čitavo društvo biva izloženo etno-religijskoj okupaciji. ‘Naš čovjek’, kakva god bila njegova individualna svojstva, odlaže se u spasonosni geto i postaje intaktan sve dok autoritet kolektiva stoji iza njega. Budući da je ‘naš čovjek’ iznad svega dio religijski (ili etnički) ovjerenog plemena, sav njegov životni učinak i kompletan njegov integritet su o-plemenjeni tom zajedničkom kvalitetom, naime pukom činjenicom pripadništva.
Zbog toga zagrebački imam i institucija u kojoj ordinira brane ministra Hasanbegovića kao muslimanskog vjernika, iako on nije bio na meti kritika kao muslimanski vjernik, već kao ljubitelj NDH. Aziz ef. Alili naizgled se upušta u rizik da, pozivom na bezuvjetnu ‘identifikaciju’, čitavu muslimansku zajednicu svrsta među ljubitelje NDH, no protokoli vjerske zajebnice djeluju drugačije i nemaju bliske veze s prostom logikom: svaki je pojedinačni identitet tu usisan u onaj skupni, a potonji je, razumije se, zbirkom legendi i svetih spisa striktno uobličen i zadan za vječnost.
U tom je smislu nasilna islamizacija ministra Hasanbegovića tek jedan od odušaka totalitarne težnje za ogrupnjavanjem društva, za proizvodnjom takve socijalne strukture gdje više ne postoje pojedinci, nego samo tabori u koje su ovi okupljeni, niti pak postoje bilo kakve društvene podjele osim podjela na etno-religijske jurišne formacije i sudare kočopernih čopora.
Čak će i bitka za napadnutu jedinku, za ‘našeg čovjeka’, biti bitka za onoga koji je čovjek jedino utoliko što je naš. Nije u toj perspektivi zamislivo da Zlatko Hasanbegović bude (proustaška) individua, već je on prije svega dio (muslimanske) zajednice, pa će tako identitet kolektiva – čim se za to ukaže potreba – neutralizirati njegov lični. Konfesionalna administracija, u duhu svoje tradicionalne iskrenosti, štiti osobnost poništenog pojedinca.
Radi toga su i drugi predstavnici Islamske zajednice, poput člana Sabora Mustafe Pličanića i predsjednika Medžlisa Zagreb Gzima Redžepija, energično stali u obranu hrvatskoga ministra kulture kao ugroženog muslimana. Najdalje je, ipak, otišao muftija Ševko ef. Omerbašić, dugogodišnji šef Mešihata, kada je prije neki dan – očito aludirajući na pisanje Novosti i pismo Ephraima Zuroffa iz Centra Simon Wiesenthal – izjavio kako je ‘čudno da Srbi i Židovi kidišu na Hasanbegovića’.
Nije dakle riječ samo o tome da ministar postaje štićena osoba isključivo kao pripadnik muslimanske zajednice, nego i njegovi kritičari bivaju otpisani isključivo kao pripadnici neprijateljski raspoloženih etnija. Da je imao namjeru držati se činjenica, Ševko ef. Omerbašić je mogao uzeti u obzir i onih nekoliko tisuća kulturnih radnika, mahom Hrvata, koji su potpisali peticiju tražeći smjenu ministra kulture, te bi njegova izjava, ukoliko već upozorava na međunacionalne sukobe, morala glasiti nešto drugačije – na primjer: ‘Čudno je da Hrvati, Srbi i Židovi kidišu na Hasanbegovića!’ – i time imati kontraproduktivni učinak u obrani nekoga tko stoluje u hrvatskoj vladi.
Muftija, dakako, zna što čini: da bi se dostigla efikasna razina zaštite, nužno je krivotvoriti motive kritičara i prepustiti se upravo onim opačinama koje će njima biti pripisane – ‘zlonamjernom falsificiranju’ i ‘najbezočnijim lažima’. Radi se o standardnim tehnikama kojima vjerske zajebnice krote javni prostor i utvrđuju etno-religijski karakter čitavoga društva. Stoga i ministar kulture – o-plemenjen islamskom množinom, učinjen takvim da svaki njegov osobni istup postaje masovan – preuzima svjetovnu dužnost kao neslužbeni delegat religijske institucije.
Disciplinu je, usput budi rečeno, u Hrvatskoj usavršila Katolička crkva, čije najviše dosege, već i u folklornome aspektu, bilježimo u zadnje vrijeme: s predsjednicom države kojoj izumitelj Gospe iz Međugorja svetom vodicom raskužuje ured, s ministrom branitelja (sada već bivšim) čije je preuzimanje dužnosti nalikovalo kombinaciji hodočašća i egzorcističke seanse, s ministricom socijalne skrbi koja očekuje da Vladu ‘prosvijetli Duh Sveti’ kako bi ona mogla ‘raditi samo na slavu Božju’, s ministrom obrazovanja i znanosti koji sumnja u biološku evoluciju i smatra da je Bog dizajner svijeta… da ni ne spominjemo ozbiljnije pothvate, poput kohabitacije klera s osuđenim ratnim zločincima ili širenja kontinuirane hajke na komuniste, nevjernike i drugu đavolju čeljad.
Islamska zajednica ni izbliza nema takve rezultate, ali je očigledno da slična vrsta poticaja neke njene članove tjera na akciju. Ishodi znaju biti na granici opscenosti: upravo su kritičari ministra kulture, primjerice, bili najglasniji u obrani muslimana kada su se vedete Domoljubne koalicije, kojoj pripada i Zlatko Hasanbegović, natjecale u šovinističkim ispadima (poput Ladislava Ilčića, ministrova idejnog brata iz udruge U ime obitelji, koji je povodom dolaska izbjeglica u više navrata ponavljao da su muslimani nepoželjni, jer imaju previše djece i ‘drugačije radne navike’, pa će narušiti našu kulturno-civilizacijsku idilu), da bi sada, nakon što su se drznuli dovesti u pitanje politički profil ‘našeg čovjeka’, bez premišljanja bili optuženi za ‘antiislamizam’ i ‘islamofobiju’.
Poziv imama Aziza ef. Alilija okupljenima na molitvi da se bez ostatka identificiraju s ljubiteljemNDH spada u poznati asortiman mentalnoga nasilja, no jedan od interesantnijih odgovora vjernika doista bi bio da suoče komandno lice s krajnjim konzekvencama toga apela i dosljedno provedu u djelo njegov zahtjev pojavljujući se u svetištu opremljeni HOS-ovim ustaškim kapama. Takav konceptualni čin bez sumnje bi imao potencijal blasfemije, samo je pitanje kako bi sam imam tu kolektivnu skarednost kvalificirao. Kao karikaturu poroka?
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
