Munib Delalić: U zemlji dobroćudnih trolova

Izdvajamo

• Naš je pad otpočeo onoga časa kad je bog počeo govoriti kao mi, kad nas je bog počeo pisati malim slovom.

Povezani članci

• Predizborne šarene laže
• Sve po zakonu: Elvedin Dino Grabovica i BS Telecom Solutions u carstvu puke slučajnosti
• Bakira Hasečić: Žene žrtve rata dok su žive govorit će o onome što im se desilo i borit će se za svoja prava
• Sa 15 godina zakašnjenja Reis Cerić objavio kraj karijere: NIKADA SE NEMOJ VRATITI- VIDEO
• Božica Jelušić: PROSTOR ZATAMNJENJA
• Kratki dani i duge noći

Munib Delalić, jedan od najvećih suvremenih bosankohercegovačkih pjesnika objavio je svoju novu (jedanaestu) poetsku knjigu pod naslovom U ZEMLJI DOBROĆUDNIH TROLOVA u nakladi Dobre knjige iz Sarajeva.

Donosimo nekoliko pjesama iz Munibove knjige.

SJEVERNO OD SVEGA

Između dvaju jezika.
Između dviju zemalja.

Razapet, visim. S glavom
u rukama. S nogama u zraku.

Kao između dvaju zagrljaja.
Kao između dviju žena.

Polako se pokrećem. Polako
i odlučno. Ravnomjerno.

Polako se kreći, kažem sebi.
Polako i odlučno, kao što dišeš.

Polako, od riječi do riječi.
Od jezika do jezika.

Od zemlje do zemlje.
Polako, od jedne krajnosti,

do druge. Ako želiš
shvatiti što ti se kaže.

Ako želiš da te shvate.
Polako, i odlučno. Tim

dvostrukim eksponiranjem
sebe. U dvije posve različite

stvarnosti. Jedino se tako,
mislim, neću izgubiti.

Jedino će me tako,
vjerujem, još uvijek biti.

Nekad na radost žalosti.
Nekad na žalost radosti.

A suza ista, i radosnica,
i žalosnica. Samo suza,

vlažna misao, osjećaj
u tečnome stanju. Posvuda.

I dolje, južno od svake pameti.
I gore, istočno od sunca,

zapadno od mjeseca. Sjeverno
od svega. Pa ti budi jedan,

kažem sebi. Pa ti budi cijel.
Kažem odveć glasno,

kao da nekome drugome
kazujem. Kao da se nekome

opravdavam. Kao da nekoga
u nešto uvjeravam. Kao da se

nekome dodvoravam. Između
dvaju jezika. Između dviju

posve različitih zemalja.
Između ovoga i onoga svijeta.

ISUS I JA

Pokušavam prevesti jednu norvešku
priču u kojoj jedan ulazi i kaže:

Vani je jedan koji pita za Isusa.
Ima li ovdje neko ko ga poznaje?

Pokušavam to prevesti na svoj jezik,
ali ne mogu ništa uraditi ako mi u onome

što radim nije sasvim jasna vlastita uloga.
Jesam li onaj koji ulazi i govori, ili sam

onaj koji je vani i pita? Ili sam pak među
onima unutra, onaj kojega niko ne poznaje?

Jer

skupljajući ono najtamnije od neba na jugu
i ono najsvjetlije od zemlje na sjeveru,

mogu reći da nije jednako biti vani i pitati,
i biti pitan, ili biti unutra, među mnogima,

i među njima nema nikoga ko te poznaje.
Niko je svako lice, a ja sam samo jedan.

I ne trebam o tome ni s kim govoriti
da bih saznao da sam suglasan sa sobom.

SAN O ZEMLJI

Još uvijek ponekad sanjam vrela zavičajna ljeta, posebno ljeto devedeset treće. U snu je i gubilište, odavno spremno, podignuto kao kazališna pozornica – s cijelom ceremonijom kao dobrom komedijom – s prirodnim mrakom i umjetnim svjetlom, i s poviješću s onu stranu vješala…

Znam: glas mi se promijenio od dugih zima, bez sunca i topline, i stalno prisutna osjećaja gubitka. Sve mi se promijenilo živeći dugo iza sjevernoga vjetra, u lišaju i mahovini, među hyperborejcima, sam. Samo je san ostao isti; san o zemlji jednoj, maloj i dalekoj. Pa se u snu zapitam kako je zemlji ime. Dijete, tek pošao u školu, pitam se kako joj se ime piše. Piše li se velikim ili malim slovom. Treba li u imenu smanjiti, ili povećati razmak između riječi. Ili između njih staviti tačku…

Još uvijek ponekad sanjam dječaka kojega nikada nije bilo strah. I koji je pošao u svijet da se nauči bojati, da nauči osjećati strah. I koji je došao iza sjevernoga vjetra, među hyperborejce, i ondje napokon osjetio strah, što je cilj svakoga pravog putovanja. I u snu je uvijek sam (s dušom izloženom unutarnjem masakru, kao lijepo napisana patnja koju niko ne poštuje).

I uvijek čuje glasove. Govore mu da je živio među izdajicama, da je podlo izdan; govore mu da je i on izdao, da je i on podli izdajica. U snu mu govore: što si jednoj zemlji bliže, to si od druge zemlje sve dalje; i što je zemlja manja i nesretnija, to je ljubav prema njoj veća.

Govore mu da treba svezati čvor suprotnosti, i ničega se više neće sjećati; ničega se neće bojati. I u snu grčevito nastoji da se probudi, uvjeren da svaka opasnost dolazi iznutra, iz sna; i da prvo mora nešto razbiti da bi se probudio, da bi iz sna izišao cijel…

Još uvijek ponekad sanjam vrela ljeta, ponekad buru, koja je lijepa riječ, kao i sunce na zalasku – njih sam jedino iz zavičaja nekad davno sa sobom u svijet ponio. I u snu rastem nadolje, u zemlju, iz koje sam nikao, kojoj se stalno vraćam. I stalno se pitam koji je danas dan. Pitam se gdje sam, šta radim tu, u snu, daleko od kuće. Jesam li nešto zaboravio. I šta mi je danas činiti. Meni, četvrtome licu jednine, koje suludo uvjerava sebe da je i nemoguća ljubav moguća; da je moguće na tuđemu biti svoj, a da na svome nisi tuđ.

VOZAČKA DOZVOLA

Promijenim mjesto prebivališta, iz Mostara, u kojemu sam živio nakon završena studija u Sarajevu sve do rata, u Ljubuški, u kojemu sam se rodio, i u kojemu sam živio do završetka gimnazije.

Iz Dubrovačke ulice u Ulicu Kralja Zvonimira.

I bude kao da se, nakon dugovremena izbivanja, doista vraćam kući. Šta ćeš, protiv osjećaja ne možeš, premda znam da su osjećaji nepouzdani, i da se često vole poigrati, našaliti se, zdravoj se pameti narugati.

“Nisi tamo kažnjavan?” upita me na šalteru naočita gospođa, nakon što sam joj uručio potrebne papire, među njima i zahtjev za produženje valjanosti vozačke dozvole. “Mnogi nam takvi kao ti dođu”, reče ona, “i poslije imamo problema.”

Pita gospođa, i kao da joj nije pravo što mijenjam adresu, što se vraćam kući, kao da me i ona zbog nečega optužuje.

“Ne, nisam tamo kažnjavan”, rekoh joj skrušeno, pokušavši biti što uvjerljiviji, pogođen onim da sam “kao mnogi”, s kojima “poslije imaju problema”. A pomislih: Kad biste samo znali, gospođo, kakvu ja kaznu, i kakav teret na plećima nosim. A i ne dolazim odande odakle mislite da dolazim, samo što joj ne rekoh. Jer moje je pravo mjesto prebivališta vrlo maglovito, i još hladnije, još dalje. U nj sam – u to i dalje uporno vjerujem – nesretnim slučajem dospio, velikim nesporazumom, za nj nigdje nikakva protuotrova ne mogu naći, ubih se živ tražeći ga. U prilog tome ide i ta promjena prebivališta, i produženje valjanosti kazne… oprostite: vozačke dozvole… ako shvaćate šta hoću reći,

Ali joj ništa od toga ne rekoh, ne znam zašto, valjda i dalje uvjeren da je razložna šutnja rječitija od svakoga govora.

POTPISUJEM

Potpisujem

moralne misli Ludviga Holberga,
prisvajam ih i u krajnjoj nuždi u stihove slažem:

Ne gubi vrijeme na glupe poslove, samo su ludi sretni. Napusti stav ako on ničemu ne vodi, znaj da svi zločini i svi grijesi nisu jednako prosti. Samo neznalice misle da sve znaju. Sretan si ako umisliš da si sretan, pojedinci griješe i mole se, naizmjence. Vrijeme i mjesto odlučuju šta je pristojno, vrlina i porok mijenjaju se s vremenom, i mjestom. Velike promjene lako izmaknu kontroli, zato pomno razmotri posljedice svake promjene. Ukini rimu u pjesništvu, pjesnik ionako živi u slavi i siromaštvu.

Potpisujem:

Učitelji neće dozirati, nego odgovarati na pitanja. Suglasnost zatupljuje, sukob stimulira, a loš je ukus od velike koristi. Najviše želimo zabranjeno, zato svaki tekst treba završiti s nečim zabranjenim. Tako će cjelina jasnije izići na vidjelo, posebno onaj dio koji kaže da vrijeme i mjesto odlučuju šta je pristojno.

Potpisujem:

Ništa mi se ne događa, mislim: ništa dobro, i u tome se nedobrome nedogađanju tražim. Istina je nepouzdana, zato je laž primamljiva, a humor nas rastuži. Naš je pad otpočeo onoga časa kad je bog počeo govoriti kao mi, kad nas je bog počeo pisati malim slovom.

PRESJEKLI SU ME

Presjekli su me, prekinuli usred razgovora
s nadom, u pola rečenice. Prekinuli su mi rast,
sasjekli me, odvojili od korijena, od zemlje
rastavili. I to im ne mogu zaboraviti, ne mogu

oprostiti. Nikad.

Sad ne znam o čemu sam govorio, ne mogu
se sjetiti gdje sam stao, šta sam sve želio kazati.

Znam samo da je teško pronaći prave riječi
za ono što boli; staviti pravu riječ na pravo
mjesto. Zato je na svijetu najviše nekazanoga,
nezapisanoga, zato je najviše

razložne prašine.

Sad se samo pitam: ako zašutim, posve,
hoću li postati i nevidljiv? Tek nijema sjena
u mnoštvu grlatih i vidljivih? S pustim danima
u zvonkoj priči tišine (koji i dalje nose uniformu).

Ako zašutim, posve, ko će umjesto mene reći:
mir preživjelima; mir poraženima; mir
našemu vremenu.

Ko će mi nijemome i nevidljivome sklopiti oči?

RAZGOVOR S MAJKOM

Volila bih pročitati to što pišeš,
ali ne mogu, ne vidim.

Nemaš za čim žaliti, majko,
to ionako ničemu ne vrijedi.

Nemoj tako govoriti, kako će drugi
o tebi, kad ti tako o sebi govoriš.

A i nije do tvoga vida, majko,
nego do slova, sitna su slova.

A što su sitna? Zar štede na slovima?
Virujem boga mi, kakva im država,

tako im sve, pa i slova. O sebi se oni
dabogda zabavili, šta rade od jadnoga naroda.

Nemoj tako, majko, kako će oni o sebi,
kad ti tako o njima govoriš, he-he.

U AVLIJI, U LJUBUŠKOM

Zamišljam avliju u Ljubuškom, ispred stare roditeljske
kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi
moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj
nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom
sjede; jedino ja, dijete, malo podalje iz prikrajka
gledam, kao što sam uvijek volio gledati – da sve vidim,
a da mene niko ne vidi.
Pogledom tražim oca, ali njega ondje nema, nije među
njima. U bašti je, naravno, zalijeva ono što je posadio,
što je niklo, i što se, usprkos velikoj vatri, održava u
životu. Pun je on snage i optimizma, gleda šta je učinio,
i planira šta će učiniti sutra, koje je već tu, na dohvat
ruke, samo što nije u avliju ušlo.
ledam majku, i svu rodbinu, svi nešto pričaju, majka,
po običaju, najviše.
Ali, ko im je svima ugasio osmijeh na licu? Zašto su im
svima kose sijede, oči ispijene, blijede? I kao da ipak
nisu svi na broju?
Znam da na broju svi ne mogu ni biti, da je broj varljiv,
stalno se mijenja. Pa ipak mi tu nešto nije jasno; nije mi
jasno kako sam u toj slici još dijete, i iz prikrajka gledam,
i kako je avlija ista kao što je uvijek bila. Kao da
sam došao do tačke kad se više nije moguće okrenuti,
otrgnuti se od ondašnje slike i biti samo ono što jesam,
star i umoran, i sam, u mračnom i hladnom prikrajku u
kojemu odavno stojim, i čekam, a da više i ne znam šta.

 

 

GUJISTA 

Izdahnula i česma moga djetinjstva.
S nje više ne teče voda, s koje je stalno,
više od stotinu godina tekla. I kad nigdje
u gradu nije bilo vode s nje je voda tekla.
Bistra i uvijek hladna, uvijek dobra.
Oko nje nestajale države, nestajala carstva,
smjenjivali se vladari, rađali se i umirali
ljudi, a ona uvijek ista, uvijek isto tekla.
Izdahnula i česma moga djetinjstva,
s nje više ne teče voda, s koje je uvijek tekla.
U blizini česme sagradili neko zdanje i izgleda
vodi presjekli žilu, ili joj promijenili smjer,
možda je skrenuli u kanalizaciju, kao što su
skrenuli sve što valja, sve što je bilo moje.
Česma moga djetinjstva, s koje više ne teče voda.
S nje sad odjekuje zvono ničega, duboka pustoš,
pusta praznina koja polako sve razara, sve ubija …
A u sumrak, ljeti, kad se ondje nađem, s česme
se ponekad javi suh i žaloban ženski glas,
što ga samo ja čujem, samo ga ja prepoznajem:
Poslušala sam vas, šta ću, burilo me više
ne tare, prodala sam ćaću, i kupila magare.
uporno vjerujem – nesretnim slučajem dospio, velikim
nesporazumom, za nj nigdje nikakva protuotrova ne
mogu naći, ubih se živ tražeći ga. U prilog tome ide i ta
promjena prebivališta, i produženje valjanosti kazne …
oprostite: vozačke dozvole … ako shvaćate šta hoću reći.
Ali joj ništa od toga ne rekoh, ne znam zašto, valjda i
dalje uvjeren da je razložna šutnja rječitija od svakoga
govora.

 

NEKAD I SAD

Nekad sam, mislim, bio cijel.
Sad mi je, mislim, samo misao cijela.
I nikako se skupiti u cjelinu,
nikako se ocijeliti.

Nekad. Prije nego što me je zadesilo
porijeklo, ugasio izvor. U zemlji
koja mi je sve dalja, koja sad živi
jedino u nejasnu, maglovitu sjećanju.

Sad uživam luksus samoće, koristim
tuđe riječi, jer svojih više nemam.
I ni za što na svijetu to ne bih dao:

taj bezdomovinski rat, to svakodnevno
kontroliranje ničim potaknute ekstaze.

Tek sad mislim da je poezija nemoguća,
nakon svih ratova, svih crtanih filmova,
nakon svega nijemoga što u nama vrišti.
I da je u tome sva njezina ljepota.

Izgubio sam, ali bio bih ništa bez toga
poraza. Kao što sam sve s njime.

Sve sam sad što me okružuje, sve suvišno
što postaje važno. Ničim potaknut sad kažem:
u što vjeruje nemoguća rečenica, vjerujem i ja.

O SREĆI

Jesam li napokon sretan? –
zapitam se ponekad upitom
svih svojih života.

Ili sam i dalje divlji pojam?
Zavičajna bura o kojoj mi otac
i nedavno priča (“zavija, kao da
vukovi oko kuće viju”)? Sunce
na zalasku? Sve sitnice i ovoga
i onoga svijeta? Ili sam mala

otvorena knjiga. Kratka priča
dugoga teksta. Koju piše

četvrto lice jednine. Koje nigdje
sretno nije. Jer sreća je odveć
pokretna imovina. Sreća je igračka
za malu djecu. Nestalan i divlji

pojam. Čas je ima,
čas je nema.

PUTUJEM JUŽNO OD PROŠLOSTI
Prema motivima Nilsa Chr. Moe-Repstada

Putujem južno od prošlosti,
stanujem sjeverno od budućnosti.
Zavičajna mi bura i dalje bičuje lice,
potvrđuje moje sjevere riječi:

pismo i propast istoga su porijekla.

Na cesti sam, između sjevera i juga,
prašnjav od prevelike upotrebe jezika.
Umoran, posve svjestan da svjetove
prevodim tek malobrojnima i da su

prevedeni svjetovi veliki osjećaji,
preveliki za jednu običnu knjigu,
knjigu svih mojih života.

I na cesti sretnem tebe, i poljubim ti
najdragocijeniji dio tijela; oprašim ga
jezikom i na trenutak pomislim da ćemo
postati bezbrojni, i ja i ti.

I s tom se mišlju zaputim dalje, južno
od prošlosti, sjeverno od budućnosti,
i dalje sam.

MIR NAŠEMU VREMENU

Davno je bilo kad sam mislio da je to što imam reći životno važno, da ću možda govorom svojim spasiti svijet. Odavno tako ne mislim, uvidjevši da se svijet spašava i bez mene, kako zna i umije. A meni kako bude.

Sad mislim da je to sve tek puki element nepotrebnoga, suvišnoga, ma koliko to izgledalo i nužno, neraskidivo od cjeline, sa simptomima koji, ma koliko bili dramatični, nikoga više ne diraju.

A možda to i nije čudno, u vremenu kad nam je najintimniji svijet postao opća historija, a istina tek proizvoljna konstrukcija, u spaljenim ostacima svega što nam je obećavano. I gotovo da i nema više razlike, ni u čemu. A previše je i rana koje treba liječiti. Previše bolnih uspomena. A sjećanje, redatelj-izdajica, napada iz zasjede, uvijek iznenada.

Sad često sklopim oči, jer sam se umorio, jer ne mogu stalno biti u stvarnosti. I najčešće sanjam vodu. Taj je san s vodom, u starim psihološkim romanima, mogao simbolizirati žalost. Zar sam žalostan? Zar žalošću tumačim svijet koji se uzalud spašava, koji svakodnevno nestaje?

Naporan je to posao, i sebičan: misliti stalno šta će biti sa svijetom kad mene ne bude? To je i fizički posao, pravo nadničenje, kao što je i pisanje: izlagati se više nego što treba, više nego što možeš podnijeti.

Duboko zagazivši u sedmi decenij života mislim, kao nikad dosad, da mi šutnja najviše odgovara. Šutnja je primamljiva, i prirodna, ona je kazivanje uživo, bez ikakva odmaka. Zato samo kažem: mir našemu vremenu, na čija je vrata opasno ući bez kucanja; mir nama u našemu vremenu, na čija smo vrata naučili ulaziti bez kucanja.

Munib Delalic 

 Munib Delalić (1950.) jedan je od najvećih suvremenih bosankohercegovačkih pjesnika, prevodilac, književni kritičar, esejist… Baveći se prosvjetnim i književnim radom, do rata živio u Mostaru. Od 1993. godine  živi u Oslu.

U književnosti se javio sedamdesetih godina objavljujući, mahom poeziju, u raznim listovima i časopisima. 1973. nagrađen za ciklus pjesama na pjesničkoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Za prvu objavljenu knjigu, zbirku pjesama U krugu krug, dobio nagradu izdavačke kuće Svjetlost u Sarajevu za najbolju prvu knjigu objavljenu 1978. Za pjesničku zbirku Sjaj usputne postajedobio Planjaxovu nagradu za najbolju knjigu pjesama objelodanjenu u BiH u 2001. Za knjiguRazgovor s nadom nagrađen Godišnjom nagradom Društva pisaca BiH za najbolju knjigu objavljenu u BiH 2010. S poezijom zastupljen u različitim antologijama.

Piše poeziju, osvrte na književne teme i općenito teme iz umjetničkog i kulturnog života koje, po dolasku u Norvešku, uglavnom objavljuje u Bosanskoj pošti, novinama namijenjenim našim ljudima u Skandinaviji, i šire, u kojima je dugogodišnji stalni suradnik.

Objavio knjigu eseja na norveške književne teme Sjeverno od svega, i knjigu zapisa na skandinavske književne teme Tragom sjevernog pisma.

Bavi se prevođenjem s norveškog jezika. Za prevoditeljski rad nagrađivan.

Član je Udruženja književnika Norveške i norveškoga PEN-a, Društva književnih prevoditelja Norveške, kao i Duštva pisaca BiH i PEN-a BiH, i Društva hrvatskih književnika.

Objavlje knjige:

1. U krugu krug (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1978.
2. Nježni stroj (pjesme), Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.
3. Svijet i sladostrašće (pjesme), Prva književna komuna, Mostar, 1986.
4. Krotki raspored (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1989.
5. Lahor (pjesme), Ljiljan, Sarajevo, 1997.
6. Zlatnik (pjesme), Obzor, Međugorje, 1999.
7. Sjaj usputne postaje (lirski dnevnik), Obzor, Međugorje, 2001.
8. Skandinavsko pismo (pjesme), Obzor, Međugorje, 2002.
9. Nostalgično se dovršiti (pjesme), Fidipid-Obzor, Zagreb-Međugorje, 2004.
10. Sjeverno od svega (eseji na norveške književne teme), Zalihica, Sarajevo, 2007.
11. Bare storm og solnedgang tok jeg med fra Hercegovina / Iz Hercegovine sam ponio
samo buru i sunce na zalasku (izabrane pjesme), Andresen & Butenschøn, Oslo, 2009.
12. Svijetu sučelice (izabrane pjesme), Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.
13. Razgovor s Nadom (lirski dnevnik), Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.
14. Tragom sjevernog pisma (zapisi na skandinavske književne teme), Dobra knjiga,
Sarajevo, 2012.
15. U zemlji dobroćudnih trolova (lirski dnevnik), Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.

Objavljene knjige u prijevodu s norveškog u nakladi Fidipid.