MIŠN IMPOSIBL

Povezani članci

• Predizborna vrućina
• Intervju: fra Luka Markešić
• Bilježnica Robija K.: Ustaška mladež
• U povodu jednog (gotovo) prešućenog blagdana: DAN POBJEDE MORA POBIJEDITI
• FAŠIZAM I REVIZIONIZAM DANAS*
• Počeo štrajk ljekara, medicinskih sestara i tehničara

Foto: Anto Magzan/PIXSEL

Timov instrument bi trebao biti jezik – govor. On bi morao znati bar nekoliko stotina viceva. Bar isto toliko domaćih knjiga pročitati i mnoge filmove vidjeti. Proširiti krug informatora izvan Vasine i Grmojine kuhinje.

Orešković nema viskoko mišljenje o Hrvatskoj.

Naprotiv. I on, kao i mnogi drugi viskoko pozicionirani zvaničnici, počevši od predsjednice, vide je kao prćiju bez etičkog i moralnog plota. Kao seosku prodavaonicu mješovite robe u kojoj se inventura obavlja na stepenicama, iz glave, bez zapisnika.

Da i malo drži do (valjda) mu domovine nikada ne bi nakon tri sata “razmišljanja” poletio po dozvolu za sklapanje braka u neiseljeni ured.

Seciran je već od mnogih i nema se mnogo novoga reći. Jeli hrabar? Glup? Beskrajno narcisoidan? Lakonagovorljiv? Bolesno ambiciozan? Gurnut u službu? Ograničenih prosudbenih sposobnosti? Naivac?

Who are you, Tim?

Kad su jednog istaknutog režisera s ovih prostora svojedobno pitali zašto se vratio iz Amerike, gdje je kao predvač na umjetničkoj akademiji mogao napraviti zavidnu karijeru, odgovorio je otprilike ovako:

“Ne mogu biti tamo gdje me ne razumiju. Kad sjedim u birtiji, uz muziku, raspištoljim se i u jednom času povučem kravatu oni me blijedo gledaju?

Ne razumiju kulturološki kod.

E, upravo je taj softver najveći premijerov problem. Ne samo ograničena mogućnost verbalnog komuniciranja.

Kad bi Tim bar ponešto znao o problemima integracije stranaca u nove društvene zajednice i o čitanju socioloških i  kulturoloških kodova sutra bi spakovao kofere.

Njegova je “misija” osuđena na propast.

Oni što su onomad bačeni u Skandinaviju nisu se umijeli ni okrenuti. I danas izbjegavaju ukrštenice jer su toliko “hendikepirani” da ne znaju ni kako se zvao konj Pipi duge čarape. Nisu bili tu kad se to učilo. Oni još uvijek kažu ono što znaju, a ne ono što žele.

I danas se iznenade nekim reakcijama svojih susjeda koji su trijezni cijele radne nedjelje, a onda se petkom i subotom ubiju od alkohola. Što radoznali po tisućiti put pitaju o sranju na Balkanu devedesetih, a nitko im to ne umije objasniti, jer ljudi jednostavno nisu ratovali. Što ne jedu iznutrice i sarmu pripravljaju sa slatkim kupusom.

Timov instrument bi trebao biti jezik – govor. On bi morao znati bar nekoliko stotina viceva. Bar isto toliko domaćih knjiga pročitati i mnoge filmove vidjeti. Proširiti krug informatora izvan Vasine i Grmojine kuhinje.

Uz, naravno, odlučnost, vjerodostojnost, vizionarstvo i sve one osobine koji ovaj tim, s Timom na čelu, na žalost, nema.

Ovako su ovi jadni pokušaju političkog amatera u osinjem gnijezdu samo mission impossible.