MUHINI VELIKAŠI I RATNICI

Povezani članci

• Halil Džananović: Zov za nedostižnom ljepotom
• Zijah Sokolović sutra u Mostaru: Svaka umjetnička aktivnost je trening za život
• Srđa Pavlović: I u gori, istinu zbori!
• Promocija knjige „Velesje“, autora Adnana Žetice
• Ljepota poraženih
• Nakon Berlina, Sarajeva, Zagreba, Beograda i Astane, ‘touch of MADNESS’ stiže i u Mostar!

Sjetno sjećanje na nedavno preminulog dramskog prvaka Muharema Osmića

Muharem Osmić, dramski glumac i dugogodišnj prvak Narodnog pozorišta Tuzla, preranim odlaskom sa životne pozornice ostavio je evidentne praznine, kako u žanrovskoj slojevitosti, još i više u interpretativnim teatarskim smjeranjima… Pogotovo što je posljednjih nekoliko kazališnih sezona Osmić kreirao, svojom glmačkom gestikom, potpuno različite dramske osobnosti i njihove pozorničke adekvate, u odnosu na ono što je glumački oblikovao kao prvak tuzlanskog Talijinog hrama… Ipak, kao redatelj, kao teatrološki pratitelj uspona ovoga dramskog prvaka, hoću zasvjedočiti o nekim krunskim trenucima njegove bogate glumačke karijere, koja se, osim u teatru, ostvarivala i u sineastičkim oprojektima, kao i na televiziji.

Ako je netko od bh. glumaca bio izraziti talenat za interpretaciju bh. junaka, bilo da su oni potekli iz povjesnoga vrela bogatog i raznoslojnog, kao i sama povijest Bosne i Hercegovine, bilo da su pripadali imaginaciji najboljih bh. pisaca onda je to Muharem Osmić…

Upravo je Osmić bio, tijekom cijele svoje glumačke karijere, protagonistom koji je kreirao najveći broj značajnih dramskih osobnosti ili osobnosti proisteklih iz dramaturške obrade, odnosno dramaturških adaptacija značajnih proznih tekstova Meše Selimovića i posebice Derviša Sušića…

Uostalom, jednu od prvih svojih uspješnih i festivalski valoriziranih režija napravio je sam na pozornici Narodnog pozorišta Tuzla, postavljajući poznatu dramu Derviša Sušića Posljednja ljubav Hasana Kaimije. Naravno, Muharem Osmić je tumačio tog čudesnog svećenika, iscjelitelja i sjajnog, filozofičnog mislioca. Razložnost govora, njegova univerzalnost koja ide ka filozofičnosti, Osmićevu kreaciju Kaimije dovela je, prema kazališnoj kritici, u ozbiljnu korelaciju sa onim što je metafizička suština ovoga lika bh. impostacije, ali i univerzalnih poruka proisteklih iz njegovog ukupnog mislilačkog habita!

Osmić je posebnu pozornost posvetio tijekom cijele svoje glumačke karijere temeljnom studiju djela Derviša Sušića. Tako će on kreirati brojne velikaše, hodže, ratnike i mislioce, koji pripadaju slojevitom dramskom i proznom opusu ovoga klasika bh. književnosti.

U jednom trenutku svoga glumačkog angažmana Osmić je odlučio da dva velika pisca bh. književnosti Selimovića i Sušića pretvori u autorske aktove monodramskog karaktera, kojima bi pored umjetničke vršio i danas zanemarenu, ali iznimno bitnu edukativnu djelatnost, putem teatarskog akta! Ta dva njegova monodramska kolažna programa, kao i program u kojem je spojio bisere prozne i poetske bh. literature, cijenio sam i cijenim kao možda najznačajnije njegovo angažiranje u sklopu bh. kazališta!

Zabilježio sam kratko bitisanje ovoga glumca na pozornici Narodnog pozorišta Zenica, gdje je takođe ostavio dubokog traga, prije svega kao dramski heroj, kao interpretator  herojskog repertoara, a nikada neću zaboraviti niti njegovu kreaciju ostvarenu u suradnji sa redateljem Ivicom Kunčevićem u predstavi Vir Jure Franičevića Pločara…

Osmićev glumački gest nije bio predestiniran tek i samo za takozvani herojski repertoar, pa je moje redateljsko iskustvo u radu sa ovim dramskim prvakom bilo obogaćeno prije svega radom na predstavi Čekajući Godoa Samjuela Beketa, u kojoj je Osmić u izvrsnom partnerstvu sa mlađim kolegom Mithatom Kušljugićem izvojštio jednu slojevitu ulogu u čudesnom paru beketijane: Laki i Poco.

Radeći predstavu prema tekstu Venka Andonovskog o velikoj humanitarki Majci Terezi dobio sam glumački rezultat Osmićevog traganja u ulozi jednog katoličkog primasa – biskupa i duhovnika… I ovdje je Osmićeva govorna kultura i njegova ukupna fizička statura donijela na pozornicu rezultat koji je bitno oživio i postvario osobnost likova ispisanih imaginacijom istaknutog makedonskog pisaca i intelektualca Venka Andonovskog.

Režirajući Krležinu legendu Adam i Eva dodjelio sam ovom dramskom prvaku čak osam (!!!) uloga, a za svaku od njih Osmić je našao autentično glumačko tumačenje i ozbiljan stilizacijski odmak od temeljne Krležine tekstualne fakture.

Ipak, ne mogu zaboraviti jednu ulogu koja me je i redateljski i ljudski, pa zašto ne kazati i zavičajno, oplemenila i vezala uz Osmićev glumački angažman… Bilo je to tumačenje složene partiture i naslovnog i glavnog lika Ibrišimovićeve adaptacije za teatarsku scenu vlastitog romana Karabeg. Osmić je mostarskog muftiju Karabega i njegovu tragičnu sudbu u trenutku ulaska austrijskih trupa u Mostar glumački orkestrirao na način vehementnog, rijetko preciznog odnosa ne samo prema drugim dramskim likovima, već prije svega prema dramskom kontekstu i rijetko tragičnoj sudbini mostarskog muftije, pokazujući svu tragičnost nadanja jednog sanjara u politici i političara u sferama sna…

Za cijelo vrijeme svog angažiranja u bh. kazalištima Muharem Osmić nikada nije zanemario jedan vid teatra, kojim se bave samo rijetki, posvećeni i nadahnuti teatralci, a to je poetski teatar!

Osmić je i sam, ali i u suradnji sa redateljima i adaptatorima, tragao po bh. klasičnom i suvremenom pjesništvu i cijelog svog djelatnog glumačkog angažmana nastojao da biserje poetske riječi bh. autora prenese do najšire publike, do onih ljudi koji možda nikada do susreta sa njim nisu slušali ono što su na više nego umjetnički volšeban način zapisali: Musa Ćazim Ćatić, Mak Dizdar, Šekspir, Krleža, Mejli, Mula Mustafa Bašeskija i drugi…

Radeći sa Muharemom Osmićem široki dramski repertoar od Beketa, preko Ibrišimovića do Latića uočio sam tri komponente njegove iznimno kvalitetne glumačke interpretacije različitih dramskih polifonija. Obrazovan u glumačkoj školi najvećeg srpskog redatelja Dejana Mijača Osmić je govornoj kulturi posvećivao podjednaku pozornost kao i fizičkoj gestici, uspravnom hodu, podjednakom govorenju a capela i korski …

Nažalost, ostao je i moj, ali i njegov neostvareni san da na kazališnoj pozornici oživimo jedno od najkapitalnijih djela bh. proze – genijalni roman Nedžada Ibrišimovića Vječnik.

Siguran sam da bi, da je poživio, interpretacijom glavnog lika u ovoj filozofsko-proznoj tkanici Muharem Osmić ostvario, možda, i ulogu karijere.

Bez obzira na sve ostaje dojam da su brojni velikaši, bojovnici i ratnici iz bh. povjesti i bh. klasične i suvremene literature, jednog od ponajboljih interpretatora našli upravo u Osmićevim scenskim oživljavanjima i njegovom slojevitom poniranju u najsuštinskije dijelove likova i proze i drame Derviša Sušića i Meše Selimovića!