DUBRAVKO LOVRENOVIĆ: BOG JE U TRANZICIJSKOJ BOSNI I HERCEGOVINI POSTAO IZBJEGLICA, SILOVANA ŽENA I NJEZINO DIJETE – DJEČAK KOJI UMJESTO ŽIVOTA BIRA SAMOUBISTVO

Autor/ica 👤tačno.net 11.1.2016. u 13:24

Povezani članci

Mahirovo samoubistvo, drugim riječima, samo je jedna sličica planetarnog terora, samo je jedan od dokaza dokle je cijelo čovječanstvo zaglibilo. Caruju profit, korupcija i samoživost. Brojni posjećuju crkve i džamije, izgovaraju mantre, ali se bojim da se pri tome, u sebi, više bave „brojkama“ nego „slovima“. Razlikujem ih od iskrenih vjernika čiji broj nije zanemariv. Danas se, za razliku od srednjeg vijeka, ne pozivamo na Boga jer znamo zašto je ovako, čak znamo i kuda sve to vodi. Bogu smo oduzeli Riječ, začepili mu usta!

Prenosimo intervju prof.dr. Dubravka Lovrenovića koji je dao magazinu Azra

Povodom nedavnog predstavljanja knjigâ autora Mehmeda Kardaša na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, govorili ste o Mahiru, dječaku koji je nedavno sebi oduzeo život, predhodno spalivši ruksak sa školskim udžbenicima u haustoru zgrade u kojoj je živio. Mahir je bio Vaš posinak i tragedija je u medijima zabilježena ne kao vijest iz crne hronike. Šta se ustvari desilo?

Najprije da kažem Mahir mi je, formalno uzevši, bio posinik, suštinski bio mi je sin, uostalom i zvao me je ocem, tako je on želio. Mahirova nasilna smrt ne pripada klasičnoj „crnoj hronici“, zato što to nije bilo ništa aksidentalno. Kako i sa kojim sve akterima dužnost da istraže imaju policijski i pravosudni organi. Već do sada u rukama imaju pregršt validnih dokaza. A taj se zločin, osim moje supruge i mene ponajprije, tiče društvene zajednice u najširem smislu kao i njezine budućnosti jer se radi o adolescentima, o onima na kojima bi, kako se to kaže, svijet trebao ostati. Tako smo vjerovali mi koji smo odrastali u „mračnom“ socijalizmu, pa smo ih tako i odgajali: da im je drug iz razreda baš to – drug, nešto kao druga porodica. Ovaj sistem u kome oni danas žive, uči ih da je jedino individualizam rast, a imaš li malo više od ostalih možeš sve i svi će okrenuti glavu, kao da te i nema, tako da bolesna individualnost može da se širi preko koga hoće. Međutim, imajući u vidu intenzitet psihičke i fizičke boli, ne samo mog Mahira, nego i desetina hiljada sličnih u ovoj zemlji, na koje društvo uglavnom ostaje nijemo, teško je vjerovati da takvo društvo ima ikakvu budućnost. Osim ako se pod budućnošću ne misli na društvo i državu gdje će zločin poput ovog počinjenog nad Mahirom ostati nekažnjen. Naime, senzibilni i odgovorni, poput našega Mahira, će se povlačiti, odlaziti ili sebe potpuno zapostaviti, kako je on sve više radio, ili će sebi oduzimati živote, trijumfirat će beskrupulozni, sadisti i rigidni. Mahir je bio upisan u „elitnu školu“ kakvu su – to nažalost tek sada znamo – mogle stvoritit samo novopečene elite, a završio je u smrti kao u spasu. Do koje mjere je tom djetetu ubijeno samopouzdanje govori i činjenica da je meni i supruzi sve češće govorio da nas žali jer smo naivni i ne vidimo gdje živimo.

Sada ćete me možda upitati: pripadamo li moja supruga Alisa i ja toj „eliti“ jer se i naše dijete našlo u „elitnoj“ školi. Moja supruga i ja ne pripadamo tom svijetu, a da je tako, pored svega ostalog, govore i naša kreditna zaduženja. Govori i ono što su maloljetni sadisti govorili Mahiru upravo na račun njegovih roditelja. Tu mislim na sebe, jer me nisu zaobišli. I o tome ću u daljnjem razgovoru.

Mahir se u toj kobnoj školi našao isključivo zato jer je istu školu šest godina, prije preseljenja u Sarajevo juna 2013, pohađao u Tuzli gdje je međutim klima bila sasvim drukčija i gdje nije bilo nasilnika koji su ga dočekali u Sarajevu. Renome iste škole iz Tuzle i želja da dječak u procesu obrazovanja ostvari kontinuitet zaveo nas je na krivi trag u Sarajevu. Osim toga, godišnja školarina je u Tuzli iznosila je 1.600 KM, u Sarajevu 5.800 KM. Vjerovali smo da visina školarine odražava i razinu kvalitete škole. Fatalno smo pogriješili i ne znam kako ćemo se iznijeti s tom činjenicom.

Iz Vašeg obraćanja se dalo naslutiti da se radi o vršnjačkom nasilju. O tom fenomenu ponajviše znamo kao sociološkoj definiciji. Kako se ono manifestira u zbilji? (možete govoriti općenito ako je sporno govoriti o tome šta se konkretno Mahiru dešavalo)?

Sociolog nisam pa ne bih o sociološkim teorijama. Što se Mahirovog slučaja tiče, nema tu nikakvog naslućivanja, sve je jasno, brojni morbidni detalji poznati su iz prve ruke i istraga će, mi još uvijek u to vjerujemo, objelodaniti sve. Riječ za ono što je prošao Mahir tek treba izmisliti jer je sintagma vršnjačko nasilje tek eufemizam. To je više od torture, a vjerujem da bi na takav oblik nasilja pokleknuli i stariji. Iz povijesti zlostavljanja, naprimjer iz knjige Nijemi krik autorice Ilany Kogan, o tome se jako puno zna. To je jedan „Sveznadar“, prije svega fašističkih, zlostavljačkih tehnika i naročito pogubnih psiholoških posljedica koje one proizvode na cijele generacije, koje se jasno prepoznaju i u ovom slučaju u kojem dominira žestoki oblik sociopatije – potpuni nedostatak emocija i bilo kakve empatije, bestijalna sposobnost da neko beščutno uživa u patnji drugog a nevinog ljudskog bića.

Kakav je Mahir bio dječak?

E, tu bi mi trebalo mnogo, mnogo više vremena da Vam objasnim o kakvom djetetu je riječ jer Mahir je u svakom pogledu bio poseban i specifičan dječak. Možda bi bilo bolje da pitate njegove razrednike iz tuzlanskne osnovne škole ili njegovu razrednicu prof. Almedinu Biber iz OŠ „Aleksa Šantić“ u Sarajevu. A možda bi Vam naslikovitije bile dvije stvari. Naime, Mahir nikad nije htio kupiti neke skuplje cipele, bez obzira koliko mu se sviđale, jer je smatrao da nas industrija koja iskorištava jeftinu radnu snagu, a koja umire od posla, ne štedeći čak ni djecu, samo vara. Tako da ne bismo bili naivni, odustajao bi i od onog što mu se sviđa. A u njegovoj sarajevsko-turskoj školi su ga zbog toga zvali „Tuzlak“ koji se oblači u „Hariskomercu“, jer u svijetu njegovih pojedinih vršnjaka iz razreda marka određuje sve vrijednosti. Iako to pred njim nikad nismo tematizirali stalno je Alisi i meni govorio da smo pod kreditima i da samo trebamo misliti na to kako da vratimo te kredite, a on je zadovoljan. Nedavno sam bio s njim na jednom kiosku i pitao ga pred ženom koja tu radi – koliko impulsa želi da mu uplatim – rekao je bit će dovoljno dvije KM. Na to se radnica u kiosku iščuđavala i objašnjavala mu kako bi u njezinom slučaju situacija izgledala, odnosno da je ona svojoj kćerki ponudila 100 KM, ona bi tražila 102, barem. Eto, to je otprilike bio Mahir, ako ga je uopće moguće u ovom kontekstu opisati. Još jedan detalj je i više nego indikativan. Iako ga nikad nismo opterećivali razgovorima o materijalnim pitanjima, uostalom živjeli smo solidno i bili zadovoljni tim što imamo, Mahir nam je jednom prilikom rekao da će nam, nakon što postane zubar, materijalno pomagati i omogućiti nam mirnu starost. Kad smo već kod zubara, onda i ovo. Nedavno sam ga odveo do svoga zubara Sanjina da mu očisti kamenac. Nakon nekih 15 minuta, kada je to bilo gotovo, zubar ga je ispratio do čekaonice gdje sam se ja nalazio i rekao: „Ovo je sjajan momak“. Mahira je vidio tek drugi put.

Ispričao sam Vam samo nekoliko detalja da vidite zašto mu je sve ono što je prolazio teško padalo, zašto je izgubio povjerenje u drugove ali i u profesore. Bio je natprosječno inteligentan, diskretan, povučen, pitanja koja je postavljao, a koja su me često ostavljala zabunjenog, otkrivala su da njegov intelekt ide daleko ispred njegovog uzrasta. Mahirov mozak bio je mozak šahiste i znanstvenika, za mene je bio pravo otkriće, naročito kada bih sebe, u tim godinama, uspoređivao s njim.

Kako su izgledali njegovi obični dani, šta su mu bile preokupacije? O čemu je volio razgovarati?

Običan Mahirov radni dan odvijao se u kući, zatim u školi. U kući je bio nenametljiv, imao je svoje „gnijezdo“ (sobu) gdje je učio, slušao muziku, razgovarao na skype. Imao je neka svoja standardna kućna zaduženja koja je obavljao bez gunđanja; naprimjer vađenje i slaganje suđa iz mašine ili usisavanje i brisanje prašine. Jedno vrijeme trenirao je rukomet, ali sam shvatio da to radi samo da bi udovoljio Alisi i meni pa se nisam opirao kada je od toga odustao. Mahir i ja imali smo svoj ustaljeni jutarnji ritual: ja bih ga budio, pravio mu kafu ili čaj, ponekad doručak, pomalo ga požurivao da ne zakasni u školu. Ispratio bih ga do vrata uz obavezno: „Čuvaj se“. Sada ćete se začuditi kada Vam kažem koje su bile dječakove glavne preokupacije: svjetski poredak, pravedniji svijet, Bog, Tri Boga, narcisoidnost religijâ. Mene je jednom prilikom pitao o Crkvi bosanskoj. Nakon što sam mu to u kratkim crtama objasnio rekao je da bi za BiH najbolje rješenje bila Crkva bosanska: jedna Crkva i jedna vjera za sve ljude i narode. Kada Vam to kaže dječak od četrnaest godina, a da mu vi pri tom ništa niste sugerirali, onda se zaista morate duboko zamisliti.

U zadnje vrijeme govorio je o Bogu i duši, a supruga i ja smo to tumačili prirodnim adolescentskim problemima i potragom za svim oblicima identiteta, što je svojstveno toj populaciji. Odvajao se od vršnjaka zato što su svi drugi sve prihvatali bez pitanja. Supruga mu je više objašnjavala o tome da se u našim školama, pa i u društvu vole mirni i poslušni i oni koji nikad ne postavljaju pitanja. Teško je na to pristajao. Zato je mojoj supruzi vrlo često govorio – hvala ti što si me odgojila da smijem slobodno misliti. Alisu je obožavao, mene je poštovao i volio, uvijek se čak i za sitnice zahvaljivao. Ne jednom sam mu znao reči: „Mahire, molim te, prestani se već jednom zahvaljivati“. Bio je plemenit i nesebičan, cijenio je sve što bi dobio, svaku banalnu sitnicu, pa čak i doručak na stolu.

Imali smo i jedan „tajni“ ugovor „protiv“ Alise. Ona nam, naime, nije dozvoljavala da jedemo hranu poput salame, hrenovki, paštete, majoneze… Zadnji put, kada je Alisa preko vikenda išla u Tuzlu, ja sam joj rekao da ostane malo duže. Ona me začuđeno upitala: „Zašto?“ Odgovorio sam: „Da se Mahir i ja jednom najedmo kao ljudi“. Njoj iza leđa. Mahiru se to svidjelo, a skuhao sam nam grah (što nije bio problem) sa kobasicama (što jeste bio problem).

Kako je izgledalo jutro (pretpostavljam da ste ga proveli zajedno) pred tragediju?

Nažalost, to jutro imao sam jedan sastanak i nisam bio u kući. O tome mi je kasnije pričala supruga. Budući da je bio savršeno inteligentno dijete – sve je izgledalo kao normalan dan, naime on se tako ponašao. Doručkovao je, ali je ustao znatno kasnije. Postoji međutim jedna sitnica od koje moja supruga još uvijek ne spava, a to je njegov zadnji poljubac i izbjegavanje zagrljaja. Naime, uvijek ga je, kao i svaka majka ljubila u obraz, a ovaj put je on njoj prišao s leđa, sklonio kosu s vrata i samo je poljubio u vrat – što nikad prije nije uradio i to ju je odmah začudilo. A kad je pošla da ga zagrli – samo se blago izmakao, što, također, do tada, nikada nije činio, jer je on nju prvi grlio. Bila je povrijeđena, pa je pitala – zašto, rekao si da te mogu grliti kad nikog nema, samo je slegnuo ramenima. Dok je on čekao lift, ona je stajala na otvorenim vratima, a on joj je rekao – SAD JE KONAČNO SVE LEGLO NA SVOJE.

Mislila je da govori o školi. Ona, od tog zadnjeg susreta, ni danas ne spava. Krivi sebe, pogrešno, naravno, vjerujući da bi ga njezin razgovor razuvjerio. I od tada, uglavnom, šuti. Srećom da nije izgubila volju da piše, a piše izvrsno.

Vaše teoretsko i iskustveno znanje je veliko, kako objašnjavate uopšte fenomen vršnjačkog nasilja?

Bojim se da mi moje znanje, ma kakvo i ma koliko bilo (a skromno je), u ovom slučaju nije od pomoći. Pred ovakvom vrstom vršnjačkog nasilja pamet zastaje. Zastala je i brojnim mojim poznanicima i prijateljima koji su mi upućivali i još uvijek upućuju riječi sućuti i ohrabrenja. Ti ljudi nisu od jučer, to su pojedinci sa bogatim životnim i radnim iskustvom. Ljudi su jednostavno zanijemili, neki su mi otvoreno priznali da danima nisu smogli hrabrosti da me nazovu, izvinjavali su se što ne nalaze prikladne riječi da izraze ono što osjećaju.

A djeca imaju roditelje. To bi trebalo pitati i one roditelje čija su djeca nasilnici. Neka djeca se ne mogu odbraniti, a škola je oduzela autoritet profesoru. No, i ovo je pojednostavljeno. Da bi neko bio profesor, on mora proći mnogo više pedagogije i psihologije, nego je to sada u ovom sistemu, a Bolonja donosi samo ECTS bodove, prema kojima je sve manje i osnovnog znanja. Tako je i ovo problem na koji mora odgovoriti društvena zajednica. Zato, kako Vi konstatovaste na početku, ovo i nije obična crna hronika. Dok ne budu uspostavljena određena pravila igre: kazne i za nastavnike i za učenike, kao i nagrade za rad i angažman – ostat će isto. Jer, djeca se neće moći odbraniti sama, naročito djeca koja, kao Mahir, izbjegavaju konflikt, a nasilnika će biti sve više, jer to vidimo svaki dan. Dvadeset godina se odgađa suočavanje sa svime, a to u raznim oblicima dolazi na naplatu. Plaćaju međutim oni koji se nisu „zadužili“, plaćaju to najvećom mogućom cijenom: svojim nevinim životima.

Nije to međutim jedini horor. Ima nešto što se tiče horora priređenog Mahirovoj majci i meni i to „post mortem“.

Oprostite, zaista ne razumijem, na šta tačno mislite?

Teško mi je o tome govoriti, kao što je sve ovo i teško i bolno. Pokušat ću više govoriti slikom nego riječima, kao u nekom filmskom scenariju.

SCENA 1:

U kasno poslijepodne, 14. XII 2014, u vrijeme kada je trebao biti u školi, na požarnim stepenicama osmoga sprata jedne zgrade u sarajevskom naselju Dobrinja, sjedi dječak, učenik 9. razreda osnovne škole, sa školskim ruksakom. Broji svoje posljednje sate i minute. Pored njega prolazi komšija, to je ona „anonimna“ osoba koja je kasnije, za tabloide, izjavila da ga je vidjela kako sjedi na stepenicama, tik uz prozor. Ovdje ne treba nikakav tekst, jer „anonimni“ komšija nije dijete upitao: „Mahire, zašto tu sjediš? Zašto nisi u školi? Zašto nisi u stanu? Gdje su ti roditelji? Imaš li nekih problema pa nisi u stanu? Jesi li gladan? Treba li ti nešto? Mogu li ti pomoći?“

No comment!

SCENA 2:

U isto vrijeme, samo jedan sprat niže, u svome stanu u sarajevskom naselju Dobrinja, bračni par, Mahirova majka i poočim, pije kafu. Supruga se šminka i sprema za promociju jedne knjige na Filozofskom fakultetu u Zenici gdje je zaposlena. Muž se isto tako sprema za promociju knjige, samo u Sarajevu, znakovita naslova: „Jugoslavenstvo poslije svega“. Raduje se toj promociji jer je uvjeren da je upravo „jugoslavenstvo“, i upravo „poslije svega“ jedino prirodno političko i svako drugo rješenje. Sve ostalo je incest koji živimo već 25 godina a koji se, da stvar bude teža, nastavlja unedogled.

Nešto iza 16 sati zvoni – jednom, dugo. Na interfon se javlja muž: „Ko je, šta trebate?“ Muk, samo se čuje neki žamor. Muž se vraća u dnevni boravak, poslijepodnevni ritual se nastavlja. Nakon nekih 15-20 minuta ponovo zvoni, jednom, dugo, drugi put kratko. Ovaj put na interfon se javlja supruga. S druge strane pita ženski glas: „Živi li tu majka jednog četrnaestgodišnjeg dječaka?“ Majka odgovara potvrdno. „Siđite, treba vas policija“ – ženski glas će zapovjednim tonom.

Supruga u majici kratkih rukava i u kućnim papučama, suprug u jakni koju oblači u hodu i čizmama koje nikako ne može da navuče, liftom silaze i nailaze na prizor pred zgradom: Jedno tijelo, pokriveno, leži na pločniku, prostor oko tijela ograđen trakom, policijska kola sa rotacijom, vatrogasci, Hitna pomoć i – dakako – auditorij. Stoje ljudi i gledaju! Publika, šta li? Još je samo nedostajalo da počne navijanje! Šta pri tome misle ne ide u scenarij za film. Ili ide?

Policajka prilazi majci i kaže: „Možete li identificirati tijelo“. Majka pada, pridižu je uposlenici iz Hitne pomoći i vode u već pripremljena kola. Otac se zaljuljao, našle su se jedne poznate ruku da ga pridrže. Prilazi policajac: „Hoćete li identificirati tijelo?“ „Hoću“, odgovaram glasom koji nikako ne mogu prepoznati. Prilazim, noge i ruke mi se tresu, drhtim, u nevjerici i šoku dižem pokrivač sa dječakovog lica: „Mahir je“. Nakon toga znam da čovjek može preživjeti i vlastitu smrt. Samo ne znam kako nazvati život poslije života?

Sve je ovo po proceduri institucija i to u scenariju naročito treba naglasiti! I, nemojte se čuditi što sam ciničan, to je moja posljednja linija na bojišnici života poslije života.

SCENA 3:

Na sami dan Mahirove dženaze u Tuzli, 17. XII 2015 u 11 i 45, tačnije samo nekoliko sati kasnije, nakon što je prethodno smrtovnica bila zalijepljena na vrata Internacionalne škole, jedan je od učenika, ponosno i lišen dilema, svjestan da je Mahir pod zemljom, on je dakle, imenom i prezimenom, na svome facebook profilu, zapisao: „WE ARE THE REASON“. Dakle: „MI SMO RAZLOG“.

SCENA 4:

Nakon što su me danima „vozali“ od jedne do druge institucije, konačno sam se našao u jednoj od Institucija. Razgovor koji je tamo vođen, u interesu istrage, neću prepričavati. Samo jedan detalj. Na vratima, dok me ispraća, jedna mi gospođa, iz Institucije, optimistično kaže: „Znate, gospodine Lovrenoviću, to su maloljetnici, oni nisu kažnjivi po zakonu“. Znam kako sam ušao, kako sam izišao ne sjećam se. Opet ŠOK! I OPET VEZAN ZA INSTITUCIJU.

Ne budi lijen, krenem pretraživati po internetu. HEUREKA! Krivični zakon Federacije BiH prepoznaje odgovornost maloljetnika i, naročito, stavku: Navođenje na samoubistvo.

No comment!

SCENA 5:

U međuvremenu, dok me „loptaju“ od jedne do druge Institucije, višekratno i višesatno, razgovaram sa dječakom, Mahirovim vršnjakom, koji je kao i Mahir prošao kroz tako morbidan „projekt“ maloljetničkog zlostavljanja da su pred tim hororom i prekaljenim stručnjacima za tu vrstu delikata riječi zastajale u grlu. Vidi se: ljudi su potreseni i užasnuti i to ne kriju. (Jedan iskusan stručnjak, psiholog, poslao mi je ovakav e-mail: „Dubravko moj, nekoliko dana mi je trebalo da budem sposoban izraziti saučešće Alisi i Tebi. To mi daje naslutiti kolika je tek vaša bol. S vama sam i ako vam bude do razgovora, tu sam. Ibro“).

Da prepričavam te razgovore sa N. N. dječakom, od kojih mi još uvijek zastaju i pamet i dah, ostavit ću za sud. U ovom trenutku je najvažnije da je sve to, u višestruko pisanoj formi, poznato istražnim organima. Opet, samo jedan detalj. Dok u nevjerici gledam jedno plemenito i inteligentno, ali unesrećeno i unezvijereno ljudsko stvorenje, tek mu je nepunih 14 godina, i dok ga pokušavam, pri tome se koristeći svim svojim skromnim znanjima, iskustvima i tehnikama, uvjeriti da je ŽIVOT ipak LIJEP, on mi rezignirano odgovara: „Nije čika Dubravko, nije život lijep“.

No comment!

To bi, dakle, tek u vidu fragmenata jedne neusporedivo veće cjeline institucionalnog horora u postdejtonskoj BiH, bio blijedi pokušaj moga doprinosa u izradi scenarija za (eventualni!) film posvećen Mahiru. Mahir je u međuvremenu, po zloj sudbini, nevin pred Bogom i pred ljudima, postao simbol jednoga užasom ispunjenog vremena i jedne izgubljene generacije koja je smisao života našla u zlostavljanju vršnjaka. I to kakvom zlostavljanju! Jednoga sam svjestan: Moram ostati dovoljno pribran, a odlučan sam u tome što radim.

Zato sam, shvativši da procedure imaju cijelu vječnost na raspolaganju, na psihijatrijsko vještačenje sam odveo Mahirovog druga koji je zajedno s njim prošao Pakao „po proceduri“. Relevantni liječnički nalaz, potpisan od strane troje stručnjaka različitih usmjerenja, POD HITNO nalaže hospitalizaciju tog dječaka. Strijepim nad njegovim životom, ponudio sam mu da postanem njegov poočim.

Do ovih i drugih sličnih spoznaja, istina ne čekajući na procedure, došao sam kako sam došao. Idem ispred institucija i istražnih organa, a sve podatke sam im dostavio. Dostavljam ih još uvijek, dostavljaju i drugi.

Pomenuli ste svojevrsno saučesništvo u tom nasilju i dijela nastavnog kadra u školi koju je pohađao Mahir. Na koju vrsta nasilja ste tada konkretno mislili?

Kao što rekoh, djeca se ne mogu odbraniti sama. Pitanje je – gdje su bili profesori? Zašto nije bilo roditeljskih sastanaka? Zašto je Mahirov razrednik mojoj supruzi stalno uskraćivao informacije o bilo čemu, osim o ocjenama koje nama uopće nisu bile na prvom mjestu. Zašto direktor škole – ni nakon godinu dana od kada je kod sekretarice podnesena molba – nije moju suprugu primio na razgovor?

Zašto je profesor tjelesnog odgoja Mahira zvao MAHIRA, znači u ženskom rodu? Pa zamislite tog poniženja za jednog dječaka u adolescentskom uzrastu?! Nastavniku je vjerovatno sve to bilo zabavno, ali nama, kao zajednici pokazuje da takav čovjek ne bi smio ići u nastavu. Ni pod razno. U kojoj je vezi sve to sa činjenicom da su zlostavljači Mahira u razredu nazivali „peder“ i „peško“, „Lovro“ i „Karalovro“, „Dubi“ i „Dubson“ aludirajući na moje ime i prezime? Zašto su ga zadirkivali govoreći mu da je „Dubravko“? To su pitanja za istražne i pravosudne organe. Oni trebaju odgovoriti i na sljedeće pitanje: Zašto su zlostavljači Mahiru govorili: „Dubravko Lovrenović je lažov?“ Mahir je onda pitao Alisu: „Zašto je tata lažov, zašto ga svi iz škole mrze?“ Treba pitati Mahirove profesore dok su još u Sarajevu i dok još nisu „odmaglili“ na druge svjetske destinacije. Istina, i tamo će biti dostupni Interpolu. Na ovu bi činjenicu posebnu pažnju morali obratiti policijski i pravosudni organi.

U toku je policijska istraga, pred vama je i sudski proces. Šta ste do sada saznali a što smijete u ovoj fazi reći i šta očekujete od sudskog procesa?

Saznali smo – uglavnom – sve. Policija zna sve. Tužilaštvo zna sve. Naše „sve“ i njihovo „sve“ vjerovatno se razlikuju, i to nije sporno, vidjet ćemo šta će biti na kraju, a to znači: Da li će, i protiv koga, biti podignuta optužnica? Mi im, za sada, vjerujemo. Koliko se njima žuri – teško je reći, ali ćemo uskoro znati.

Zna se ko su počinioci, gdje su i kada su to radili, s kim i s kojim predmetima vršili sva ta zlodjela; znamo da su postojali i pasivni saučesnici, čak među pojedinim djevojčicama koje su to sve širile po školi, a nisu prijavile policiji, a morale su. Umjesto toga, one su po Mahirovom ormaru i u školskoj klupi ostavljale poruke i crteže takvog sadržaja da bi im i Mefisto pozavidio. Samo jedan detalj kao ilustracija maloljetničke morbidne imaginacije. Ostale će otkriti nadležne institucije. Crtale su naime seksualni akt između mene, moje supruge i Mahira i to mu onda ostavljale u školski ormarić, na klupu i u školsku torbu. Znamo i to da se škola ni za trenutak nije pozabavila time, odnosno obmanjivala bi nas svaki put. Znamo da je u prešućivanju važan socijalni status. To mi se čini ključnim. Zato nam je, uostalom, Mahir i zabranjivao bilo kakvu reakciju, kad smo primijetili da se mijenja, ali ne i da se dešavaju takve stvari. Na startu nas je smatrao gubitnicima i zatvorio se. Zato sebi NIKAD neću oprostiti što nisam otišao u školu da se pozabavim sa tim Mahirovim vršnjacima, da ih upozorim, odnosno da ga zaštitim. Imao sam tu namjeru, Mahir me odvratio, reče: „Mogu ja s njima sam izići na kraj“. Zašto je tako postupio, također smo saznali: maloljetni monstrumi su prijetili da će nauditi Mahirovoj majci i ocu. Zaledili su ga, blokirali, živoga ubili u pojam! Zatim je Mahir, kao posljedicu, ubio svoje tijelo. Neka mu je rahmet vječni, mir njegovoj napaćenoj duši, nadam se da ga tamo, gdje je sada, niko ne zlostavlja, da ga se ne veže za radijator, pri tome ga tukući i tjerajući ga da ponavlja: „Ja sam gej, ja sam gej“.

Jeste li posljednih dana imali priliku dobiti uvid u razmjere nasilja među vršnjacima u ovdašnjim školama? Koliko se policijska praksa uopšte bavi time?

Na moju nesreću, da. Nisam na socijalnim mrežama, ali su mi moje kćerke i prijatelji puno toga prenosili. Bolje ikad, nego nikad, da spašavamo one koji još nisu digli ruku na sebe. Ljudi, mi svi šutimo, misleći da smo sami, što sistem kreiran u zadnjih dvadeset godina i želi od nas. Pretvorio nas je u nijeme i pasivne promatrače vlastitih života! Krajnje je vrijeme da mu (sistemu) pokažemo da nismo sami, da više ne pristajemo na njega i da ga možemo mijenjati. A to možemo samo zajedno, jer je i naša muka zajednička. Zaboravili smo na solidarnost, moramo se probuditi iz postdejtonskoga zimskog sna. Moramo mijenjati Zakon o maloljetničkoj delinkvenciji. To nisu delinkventi, to su zločinci, ponavljam: zločinci s predumišljajem koji, da stvar bude teža, ne pokazuju nikakvo kajanje zbog onog što su učinili Mahiru, naprotiv: ONI SE PONOSE TIME. Ne govorim napamet. Kad rezultati istrage to objelodane, saznat ćete da su vrlo svjesno znali šta su radili i zašto su to radili. Zamislite u kakve će ljude izrasti ovi sadisti koji još ni približno nemaju osamnaest godina? Osim toga, sjetite se kad su seksulano zlostavljane žene progovorile o tome? Tek kad je donesen kakav-takav Zakon, mada bi se i sam po žrtve mogao okarakterizirati diskriminirajućim. Sjetite se kad su te žene uopće progovorile, a progovorile su tek nakon petnaest godina? Hoćemo li ponovo čekati petnaest godina i pri tome se još i čuditi u kakve je oblike izraslo maloljetničko nasilje?

Postoji li obrazac, socijalni ambijent iz kog dolaze nasilnici?

Obrazac je isti: targetiraju najkultiviranijeg, najproduhovljenijeg, najsenzibilnijeg, najranjivijeg, najodgojenijeg, najiteligentnijeg, a onda u stilu čopora prvo verbalno, pa fizički, pa dalje… pokažu da se takva pristojnost ne toleriše u njihovom svijetu. I to nije samo u Mahirovom slučaju. Toga ima još. Raspitajte se kod onih koji su svoju djecu ispisali iz te škole, a ima ih poveći broj. Ali ih i pitajte – zašto se boje da progovore? Pitajte pojedine nastavnike, Bosance naročito, zašto se oni boje progovoriti? Možda zato što je naša vlast na njihovoj strani? I mi smo Mahira ispisali u junu 2015. ali ga sadisti ni nakon toga nisu ispuštali iz kandži. Saznali smo to prekasno što se tiče Mahira, možda za neku drugu djecu, koja u ovom trenutku prolaze kroz isti Pakao, još uvijek nije kasno. RODITELJI: DOBRO RAZMISLITE!

O socijalnom ambijentu sam već rekao – tranzicijsko-političko-amabasadorski milje u najširem smislu. Ali tu ne mislim na svu djecu ambasadora, nego raznoraznih fićfirića kojima je BiH safari, pa su djecu htjeli odvojiti od našeg bolesnog sistema, kako ga sami u diplomatskim kuloarima nazivaju.

Vrlo je znakovito Mahirovo spaljivanje ruksaka sa školskim knjigama neposredno pred tragičan događaj, kako na to gledate?

Pa zar se tu išta treba objašnjavati? Zar poruka nije kristalno jasna? Iznevjerili su ga oni koji su mu po definiciji trebali biti neprikosnoveni autoriteti i pred kojima su sva djeca, kao pred Bogom, morala biti jednaka. Trauma nasilja nepovratno narušava vjeru u poredak, humanost i ljude općenito. Zato onda jedino preostaje osjećaj krivnje kao spas jer žrtva, živeći u ovom društvu, zna da je društvo sklonije kazniti žrtvu. NAJTEŽE SU TRAUME OD ŠKOLSKOG DRUGA – JER TI VIŠE NISI SPOSOBAN DA VJERUJEŠ, I OSTAJE TI ONDA JEDINO DA PATIŠ U TIŠINI. ILI DA IZABEREŠ PUT U SMRT. Dakle, u tom Paklu, i smrt izgleda kao humanije rješenje. Htio ne htio, sjetim se rečenice iz jednoga kultnoga filma: „Onima koji su vas poznavali, ni Pakao neće teško pasti“.

Je li Mahir ičim dao naslutiti da prolazi neku mučnu fazu?

Naravno. Zatvorio se kao školjka. Tvrdio je da uvijek pobjeđuje zlo i da se za nešto dobro nema smisla boriti. Neprestano smo mu pokušavali objasniti da je sve iza njega. Da može ići iz Bosne, jer je Bosna, ovakva kakva jest, za njega bila nepodnošljiva. Smatrao je da ovdje ne vrijedi ništa raditi, jer se nikada ništa ni neće popraviti. Želio je zemlju u kojoj bi mogao promijeniti i ime i prezime, i gdje bi ga ljudi cijenili samo po tome kakav je i kakvo znanje posjeduje, i koga bi baš bilo briga kako se zove. Spomenuli smo, jednom, supruga i ja Kanadu, njegov drug iz škole reče nam da ga je to jako oduševilo. Ali, zamislite, šta mi je Mahir rekao: „Nije to za tebe, sve tvoje je ovdje, imaš karijeru, ovdje si poznat i ljudi te cijene“. Zamislite, čak i u Paklu kroz koji je prolazio on je mislio najprije na mene, na moje potrebe. Kamo sreće da sam znao ono što sam saznao tek nakon Mahirove smrti, otišli bismo isti tren, glavom bez obzira, ne samo u Kanadu, nego i na Aljasku ako treba. Na kraj svijeta – kako se to kaže.

A o toj mojoj „karijeri“ ja sam davno prije Mahirove smrti počeo praviti viceve. Osjećam se, i ne od jučer, promašeno i bespomoćno jer historijsku svijest a s njom i političku kulturu ovdje ne kroje znanstvene spoznaje do kojih se dolazi dugogodišnjim, mukotrpnim radom, nego žuta „historiografija“, poluinteligenti, fahidioti i tabloidi. Zato sam se odavno počeo pitati, a odgovor se naslućuje: Da li bi, najprije za mene, bilo bolje da sam, umjesto historiografiji, ostao odan svojim mladalačkim hobijima – gitari i košarci – u kojima sam bio jako dobar, u košarci natprosječan. Evo, da se malo i pohvalim, a provjerivo je. KK Bosni, evropskom šampionu, istina bez Kindžeta u timu, u Jajcu sam na utakmici ubacio 36 poena! Prohujalo s vihorom! Odem na taj sportski teren često kada sam u Jajcu, tom gradu ljepšem od svih, i pitam se: Da li sam svoju životnu utakmicu odigrao prividno uspješno, a zapravo pogrešno? Ubacio sam dosta poena, ali kakav je konačni rezultat? Taj da Mahirovi zlostavljači mrze to dijete i zbog mene i da mu se izruguju: „Dubravko Lovrenović je lažov“. Objasnila mu je Alisa, kada je o tome pitao, da njegov otac nije lažov, da je naprotiv čovjek zainteresiran za znanstvenu istinu i da ima svoje ljudske slabosti.

A to da je „Dubravko Lovrenović lažov“ plasirao je jedan ugledni bošnjački akademik. Ima na googlu. Čitam, ovih dana, njegov tekst posvećen Mahiru, kaže da se ništa o tome ne bi saznalo da Mahirov očuh s tim nije izišao u javnost. Ime Mahirovog očuha ne spominje, neću ni ja njegovo. To je samo jedan među brojnim primjerima o stanju naše tzv. akademske zajednice. Na čast Vam akademiče! Ja sam o Vašim početničkim greškama napisao knjigu, Vi ste uzvratili jezikom ulice. Knjigu, kao odgovor odgovornog intelektualca, niste napisali.

Zašto djeca radije biraju šutnju u periodima kada prolaze zlostavljanje? Ima li tome lijeka?

Slušajte stručnjake, oni nam uporno govore. Šutnja kao što već rekoh, govori o strahu, a trauma nasilja djecu čini nepovjerljivim. Uzaludne su tu bile sve naše riječi i razuvjeravanja, u tom periodu čopor (za koji tada nismo znali) je bio jači od svih argumenata. Najprije mu je uništio samopouzdanje, onda povjerenje u ljude općenito, u profesore naročito, zatim je u njemu proizveo stid, na koncu su ga te zločinačke, maloljetničke a krvave ruke, „gurnule“ sa osmoga sprata zgrade u kojoj je živio. Iako nam je, kao posljednjima, Mahir vjerovao izgubio je vjeru u sami život i zato ga nismo mogli zaštititi. Mala mi je utjeha, ako ikakva, da bih mu danas, da je to moguće, rado halilio svoj život. NAJTEŽE SU TRAUME OD ŠKOLSKOG DRUGA, JER ONESPOSOBLJAVAJU ZA KOMUNIKACIJU, SOLIDARNOST, LJUDSKOST JER STVARAJU SAMO ZID I OSOBA POSTAJE ZID.

U sjajnom osvrtu, kojem je povod bilo predstavljanje knjiga autora Mehmeda Kardaša, secirali ste temeljno stanje ovdašnjeg duha i društva. Kao neke od strateških tačaka tog nacrta izdvojili su se obrazovanje, podanički mentalitet, „laž, silu i novac“, identitet… Pozabavimo se ovim zadnjim. Šta je u konačnici sporno s našim identitetom i šta znači biti Bosanac u ovoj zemlji?

Šta znači biti Bosanac u ovoj zemlji? Najprije, bez ikakve patetike – molim. Konačno o tome mogu govoriti ne samo na osnovi vlastitog iskustva. I ponešto znanja. Brojni ljudi to osjećaju, ali iz nekih razloga ne umiju to iskazati. Možda umišljam, ali osjećam da sam i njihov „glasnogovornik“.

Moj put od nacionalnog Hrvata do nacionalnog Bosanca bio je dug, krivudav i posut brojnim iluzijama, dilemama i pitanjima. Bilo je tu i zatvaranja očiju pred očitim činjenicama, bilo je vraćanja poteza na nacionalnoj crveno-bijeloj šahovskoj tabli života i povijesti, bilo je rezignacije i odustajanja. Danas mi se nekako čini da sam se stalno nalazio u poziciji da budem „matiran“. Dugo sam, godinama, kako sam se šalio na svoj račun, bio „Hrvat u ostavci“.

Međutim kada mi je tokom zadnjeg popisa stanovništva u BiH u stan došao mladić sa pitanjem iz rubrike – Nacionalnost – moj je odgovor mogao biti samo jedan: Bosanac. Jezik: Bosanskohercegovački. Da, nepostojeće kategorije u ustavima i pravnim aktima, ali jedino moguće ako se ti pojmovi sagledaju znanstveno odgovorno, autorefleksivno i iskreno. Ako se hoće reći istina o sebi. A meni je do te istine životno stalo, jer me zaista, kako se to kaže, oslobodila jednog teškog, a u suštini nepotrebnog bremena. Doduše, u dejtonskoj BiH više nisam konstitutivan ali sam indikativan. Jeste da sam, sebi samome, oduzeo pravo na političko predstavljanje, ali sam istovremeno samoga sebe zaštitio od svake moguće manipulacije, što znači da niko u moje ime ne može govoriti u množini: „MI“. Nema „MI“, postoji samo „JA“. Sve ima svoju cijenu! Spalio sam svoje iluzije kako to reče legendarni Senad Avdić. I zboga se osjećam neusporedivo bolje.

Šta se krije iza ove nacionalne konverzije? Pokušat ću ukratko odgovoriti jer bi za potpun odgovor morao ponuditi rukopis moje (nadam se) buduće knjige pod naslovom: „Bosanskohercegovački Hrvati: Nacija – Naracija – Kontranaracija“.

Da ne idem od noja do Avnoja – ukratko. Hrvatska nacija u BiH konstrukcija je nastala krajem XIX. stoljeća simbiozom pravaštva Ante Starčevića i političkog katolicizma kao ideologije papinstva i episkopata. Ona nije autohtona nego iz Hrvatske uvezena ideologija, ona izvorno nije bosanska, znači strana je i Bosni i svemu bosanskom. Kao takva, ona svakoga koga dotakne istovremeno čini strancem u ovoj zemlji. Onda mu nema pomoći, jer umjesto u stvarnome, bosanskom, on živi u fiktivnom svijetu, njemu stranom i nepoznatom, na kraju i opasnom. Unatoč svim promjenama ona je to ostala do danas i takvim će, usprkos svemu, najprije zahvaljujući Katoličkoj crkvi i njezinoj samoživosti, ostati do zgorenja svijeta. Proces kulturološke kroatizacije bh. katolika poništio je njihov bosanski domovinski osjećaj i domovinu – ključni životni pojam za svaki narod – izmjestio u Hrvatsku. Iz te kobne greške nastale su brojne maligne pojave koje za opisati ne bi bili dovoljni ni tomovi knjiga a kamoli moja. Te zablude i te tlapnje koje su života i uništenih egzistencija stajale brojne pojedince, zapravo cijele generacije, trebali bi izučavati znanstveni timovi i instituti. Da spomenem samo jednu: „matičnu domovinu“. Pa, zamislite, rodite se i živite u BiH a „matičnom domovinom“ zovete drugu zemlju. Zato u svojoj zemlji i domovini postajete dijaspora. Pametnom dosta!

To su samo neki od razloga zbog kojih se hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini nikad nije uspjela razviti u kulturu erosa, nego je zauvijek ostala kultura thanatosa – kultura zabluda, licemjerja i smrti. Od samoga početka ona je pred ljude, zapravo pred vlastite žrtve, postavila nemoguće ciljeve koji su uzročno-posljedično i pojedince i cijeli taj fikcijama žrtvovani narod zakonomjerno doveli u stanje današnje šizofrenije. Primjera kojima se to može potkrijepiti ima toliko da ni samo taksativno nabrajanje ne bi moglo stati u nekoliko ovakvih intervjua. Svi oni, navedeni i nenavedeni (a njih je neusporedivo više), daju odgovor na pitanje: „Zašto više nisam Hrvat“. Zato što to jednostavno više nisam mogao. Pokušao sam, dao sve od sebe, i vidio da ne ide. Dao sam ostavku!

Zato biti Bosanac u postdejtonskoj BiH znači, pored svega ostalog, javno očitovanje da je rat u BiH (1992-1995) vođen u ime nacija i nacionalnih naracija bio tek jedna golema obmana u kojoj su jadni i gladni ginuli i bili silovani, i koji su zatim gurnuti na društvenu marginu gdje im je ostao još jedino očaj i osjećaj prevarenosti, a oni drugi, koji i dan-danas slave „mudrost“ Ljube Ćesića Rojsa („Ko je jamio, jamio je“), zapravo predatori novoga poretka, rentijeri jedne nesagledive tragedije kojoj se kraj ni ne nazire, za to vrijeme uživaju u blagodatima stečenim na krajnje sumnjiv način. To je u političkom smislu. U kulutrološkom pogledu to znači poistovjećivanje sa Bosnom i Hercegovinom u njezinom povijesnom kontinuitetu, od antičko-ilirskih i slavenskih, preko osmanskih do zavnobihovskih, avnojevskih i jugoslavenskih vremena, identitet istovjetan s „biografijom“ ove prelijepe ali unesrećene zemlje. Ni jedan nacionalni identitet to ne uspijeva, on to doduše i ne pokušava, svaki od njih selektivno „pokriva“ samo određeni – ciljni dio bosanskohercegovačke povijesti. To su zato, krnji, parcijalni identiteti, koji proizvode iste takve, krnje i parcijalne ljude, na kraju ljude bez empatije, bez sposobnosti da se razumije drugoga, istog takvog kakav je i on sam: razdijeljen i razlomljen u sebi. Nema tu hljeba.

A ono što je „sporno“ s tim identitetom – znanstveno i povijesno jedino 100% zajamčenim – jeste to što on, u političkom smislu, predstavlja prijetnju svim vještačkim i nametnutim etnonacionalnim podjelama u čije ime bahato i bez ikakve odgovornosti ovom razorenom zemljom vladaju svjetovne i vjerske tzv. elite. Čast iznimkama. To i jeste jedan od razloga, što ni nakon više od dvije godine koje nas dijele od popisa stanovništva, još uvijek nemamo zvaničnih rezultata. Prijete li to Bosanci ovakvome poretku? Neka svako za sebe donese zaključak i neka svako promisli treba li i dalje, glasajući po etnonacionalnom ključu, davati legitimitet ovakom opskurnom stanju stvari koje samo po sebi predstavlja smrtnu opasnost i koje dalje može proizvoditi samo smrt. Hoće li ovdje, na kraju svih krajeva, i život počiniti samoubistvo? Hoće li ostati samo (tranzicijski) muk?

Nad rječnikom profesora Dževada Jahića zgražala se ovdašnja i regionalna intelektualna zajednica, obični ljudi su bili zbunjeni činjenicom da je on dugogodišnji profesor za Filozofskom fakultetu. Vi ste na svojevrstan način Jahiću ponudili ruku da se „usponi i padovi“ prođu zajedno. Kakva je naša kolektivna krivica u činjenici da je ovaj rječnik ikada ugledao svjetlo dana?

Ponajprije, nema kolektivne krivice u tome što bilo koji autor objavi neku knjigu. Knjiga je autorsko, nije kolektivno djelo. Dakle – kolektivne krivnje nema, postoji samo odgovornost autora, čak bih isključio i izdavača. Problem je uopće pitanje – čemu služi sve to kad smo mi već sve imali standardizirano. Nove, nasilu izvedene standardizacije, u prvom redu služe daljnjoj fragmentaciji jedinstvenog južnoslavenskog govornog i političkog prostora – jedinog organskog prostora kao optimalnog rješenja za sve Južne Slavene. Poslije historijskog iskustva Titove Jugoslavije, u ovo (ne)vrijeme karikaturalnih država-nacija, to je toliko jasno da se svako objašnjenje čini suvišnim. Zato su nove standardizacije ništa drugo nego fantomi koji će u glavama budućih naraštaja (kojih budućih, one su to već proizvele) proizvesti maligno stanje svijesti. Ratovat će ljudi koji se jezično savršeno dobro razumiju, koji su, uza sve razlike, suštinski isti, ratovat će i međusobno se istrebljivati na bazi demonizacije malih razlika. Neće to biti ni lako, ni lahko, ali će biti, kao što je nedavno bilo, brutalno i krvavo. Smatram, i mojim i koleginim zadatkom, da iza sebe moramo ostavljati najbolje – u stručnom i ljudskom smislu. O tome bi se moralo ozbiljno promisliti. Bosnistika se najbolje može i mora proučavati u BiH. Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu dao je sjajne medievaliste – to je već jedna generacija, a stalno stižu novi, sve bolji od boljega. Ono što zamjeram kolegi Jahiću jeste to što je, uz izuzetke poput Kardaša, koji se ipak, i to treba naglasiti, proizveo sam, proizveo raznorazne bošnjakiste opće prakse. Jer nije najviše sporno to što je proizašla jedna Amira Turbić Hadžagić, ili njima slični, čijim se pisanijama tek treba ozbiljno pozabaviti, već zato što oni proizvode iste paraznanstvene marodere. Uspostavljaju vojničku i partijsku hijerarhijsku strukturu, gdje je svako promišljanje i dijalogiziranje nemoguće. Da ne bude zablude – bosnistika nije iznimka. Tu su i svi oni koji dolaze uspostavljenim sistemom partitokratije. Pogledajte slučaj jedne Marice Petrović, koja redefinira naučno ustaljene termine, u slavistici prihvaćene i primjereno definirane. Žena nasuprot novoštokavskoj folklornoj koine, i franjevačkoj koine uvodi: bosanski, srpski i hrvatski uzus! Treba, naime, naravno nasilno i suprotno duhu znanosti, treba sve podijeliti i to do neprepoznatljivosti, do apsurda. Ne bi se moglo reči da se u tome nema uspjeha. Pretpostavljam, i ne bez dobrih razloga, da je i to utjecaj iz Zagreba čiji sam slučaj već objasnio na spomenutoj promociji. A šta tek reči za slučaj tzv. zapadnog Mostara? To jest slučaj za sebe, slučaj etno i klerofašizma u ime svehrvatstva blagoslovljenog i poškropljenog od pojedinih biskupa Katoličke crkve, u ime nepostojeće hrvatske (zapravo bosanske) srednjovjekovne ćirilice i hrvatske srednjovjekovne Bosne koja nikad nije postojala ali o kojoj se piše i koju se reklamira. Hrvatsko povijesno pravo na BiH – izmišljotina je i grubi paraznanstveni falsifikat XIX. stoljeća, hrvatska „Konstantinova darovnica“, koja se već dva puta nastojala operacionalizirati kamom i jamom. Dakle, htio sam reći da su svi ti ljudi proizvod istog ne-sistema. Sve počinje u školama, a ovako izgleda danas. Gdje je našoj djeci nada?

Studenti ne postavljaju pitanja, rekoste u istom tekstu. Nekako prijeteći to zvuči. Kako Vi to objašnjavate?

Nije to prijeteći, nego osvješćujući. A i kako bi postavljali? Upravo sam Vam objasnio prethodnim odgovorom. Čemu da postavljaju pitanja kada će ih odmah nacionalno ili politički dovedeni profesori detektirati i targetirati. Sivi dom je odbio neke sjajne kadrove upravo mahalaškim igrama ljudi koji su tu od jučer ali su dobili sve prodajući svoju vlastitu porodičnu traumu. Tako su na Filozofskom fakultetu padali referati potpisani od strane dvojice uglednih akademika, nekadašnjih profesora tog istog fakulteta, a prolazili su podobni. Prolazili su i oni koji otvoreno zagovaraju fašizam i negiraju holokaust. Suprotstavio sam se tome javno, ostao sam (uglavnom) usamljen.

Manjak kritičke svijesti, nezainteresiranost mladih, relativizacija tradicionalnih vrijednosti, sklonost da se identificira sa radikalnim grupama… po sociolozima jeste produkt činjenice da živimo u postideološkoj eri. Jesu li u pravu?

Mi živimo u produženoj tranziciji i zato je naša agonija ovakva. A to najbolje govori obrazovni, zdravstveni i sudski sistem. Toga će biti sve više. Mahirovih primjera bit će sve više, odlazaka će biti sve više jer svi šutimo. Evo, dok razgovaramo, mediji javljaju o samoubistvima dvaju maloljetnika. U pozadini im je nasilje i zlostavljanje. Naša bijedna plata i topli obrok oduzeli su nam svako pravo na dostojanstvo.

Možemo zato tražiti odgovornost EU i tzv. međunarodne zajednice, ona postoji i teško je mjerljiva, međutim dok sami ne preuzmemo odgovornost za sve ono što nam se desilo i, u vidu produženoga horora još uvijek nam se dešava, ostat će isto – isto i još puno, puno gore. Stranci nas, domaće političare da i ne spominjemo, tretiraju kao smeće. Bojim se da mi to i jesmo jer na to pristajemo. Ništa bolje, iako je članica EU, nije ni u Hrvatskoj koja se od svih najavljenih evropskih projekata jedino uspješno klerikalizira i fašizira.

Želite li na kraju reći nešto što Vas nisam pitala?

Želim se u ime svoje supruge i u svoje ime, zahvaliti hiljadama znanih i neznanih ljudi i to sa svih kontinenata, zemlje da ne nabrajam, koji su nam u ovim trenucima pružili i pružaju riječi utjehe i podrške. Nastojimo svima odgovoriti na SMS poruke, e-mailove, telegrame, pisma i telefonske pozive, ako smo slučajno nekog izostavili to je jedino zato što fizički ne stižemo. Zapravo, nemamo dovoljno pravih riječi da im se zahvalimo, jer su naša bol i naša tuga, nevjerica i šok neopisivi i neizrecivi. Oni nam međutim vraćaju poljuljanu vjeru u ljudskost i solidarnost kao naše jedine „nacije“ i naše jedine „vjere“, našu jedinu „konstitutivnost“.

Smisao u naše živote nastojat ćemo vratiti osnivanjem Fondacije „Mahir i Aleksa“ koja će se baviti prevencijom i borbom protiv vršnjačkog nasilja. Okupit ćemo tim stručnjaka – psihologa, pedagoga, dječijih psihijatara, pravnika, prosvjetnih radnika… – radit ćemo na osnovi najnovijih naučnih spoznaja koje se tiču ovog područja.

Spašavat ćemo našu djecu, kad već nismo uspjeli spasiti Mahira jer je vršnjačko nasilje, i ne samo u školama i ne samo u BiH, poprimilo zastrašujuće razmjere. O tome, na osnovi svjedočanstava brojnih ljudi, uključujući i djecu, svakodnevno primamo informacije. Svi bi da govore, i to je dobro. Ima tu posla za više sličnih fondacija i za duži vremenski period.

Neka život pobijedi smrt. I sam ću se u svemu tome maksimalno angažirati, bojim se da ću za duže vrijeme, kako se to sportskim žargonom kaže, svoj historiografski računar morati „okačiti o klin“ i umjesto srednjim vijekom baviti se drugom problematikom. Čujete li šta ja govorim? Spominjem srednji vijek, „mračni“ srednji vijek, a mi zapravo živimo „novo srednjovjekovlje“ kako to kaže Nikolaj Berdjajev. „Novo srednjovjekovlje“ interneta i googla, mobitela i kamera koje maloljetnici koriste da bi, naslađujući se njihovim mukama, snimali scene torture na kojima bi im pozavidjela i sama Inkvizicija. Što bi rekao jedan moj prijatelj, inače bečki profesor, između googla i guglaga stavljen je znak jednakosti. To je, na žalost, naša stvarnost, naša svakodnevnica, to je naše „novo srednjovjekovlje“. To je naša nova „Crna smrt“ – kuga koja je sredinom 14. stoljeća u apokaliptičnim razmjerama pogodila Zapadnu Evropu. Tadašnji čovjek bio je nemoćan da joj se odupre, jer nije znao njezine prave razloge i zato je sve tumačio Božjom kaznom. Otuda masovna psihoza koja je pratila umiranje stotina hiljada ljudi. Danas međutim mi razloge znamo, ali time je naša nemoć još veća jer razloge i kaznu ne možemo pripisati Bogu, a nemoćni samo da išta smisleno poduzmemo i time pomognemo sebi samima. Bog je u današnjoj Bosni i Hercegovini postao izbjeglica, silovana žena sa svojim neželjenim djetetom o kojoj niko ne vodi računa, ratni invalid na rubu egzistencije, Bog je postao dijete koje, skočivši sa osmoga sprata zgrade u kojoj je živjelo, napušta ovaj okrutni i beščutni svijet jer je izgubilo i onu zadnju nadu.

Postali smo dovoljni sebi samima i naše tradicionalne teologije izgovaraju riječi za koje nisam siguran da ih one same razumiju, jer nisam siguran kome i čemu služe kada svijet u kojem ih izgovaraju svakim danom postaje sve gori i nepodnošljiviji.

Hoćemo li biti sposobni, upravo u ime Boga, otvoriti mogućnost novoga Početka? Ako to ne budemo u stanju, nisam siguran da već ne prisustvujemo početnim „kadrovima“ Apokalipse. Za Alisu i mene, i naše najbliže ona je već započela, bili bismo sretni da se na nama i završi.