ENG
LANA ILI STUBE KA NEBU
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
Foto: Flickr
LANA
ILI STUBE KA NEBU
1.
Kao dah proljetnih ruža,
Kao miris smilja i bosilja
U život banula je strast,
Trčanje za čudom sreće
Pretvorila je u užitak
Što se mjerilima ljudskim
Teško, a parametrom kozmičkog
Jednostavno ocrtava u srcegram,
U istost bića koje ljuveni zov
Osjetom sretnim spaja; vjera
Iz sna postala je javom
Mjerenom kroz otkucaje srca;
San je postao trajno stanje,
A java prolaznost surih nevjerica.
2.
Iz djetinjstva, što prolog
Ljubavi strasne pretvorilo je
U paklenske dane, nosio sam
Osjet nelagode o majčinskoj
Surovosti i nesaznatljivom ocu,
Za ljudskost, za budućeg čovjeka,
A nalazio tek okrajke sna o sreći
I trajanju nesreće,
Zova, koji nikada minuo nije.
Tražio sam vulkan u koji bi
Potopiti smisleno bilo svu
Prošlost, jer stube što nebu
Streme takav put ne poznaju,
Takav put im bježi hotimice.
3.
Zašto je strast pobjednica,
Zašto stube ka nebu putanjom
Njenom pretvaraju san u javu?
Tek mjerom Sofoklovom i ranom
Prometeja okovanog mogu rijetki
Snatriti o moći ulaska u rajski
Niz pobjede nad smradom
Traga infernom podsticanog.
Tragajući za strašću bol
je bila trajna, pretvarana u
neprebol, u trajnost sujete,
u prolaznost kao jedinu izvjesnost.
Euripidovom sam Medejom
Gasio žeđ za postojanošću,
A Šekspirovim Koriolanom za
Trajno bježećom i nestajućom ljudskosti.
4.
Što su ljubavi pučkoškolske,
Što su zadasi studentskog
Ljubovanja do li polza strasti…
U Ocvalim primulama i Klasju
Nalazio trag sam odbjeglih
Harmonija, stremio stubama, a
Listine nagorjelih knjiga obećavale,
Noseći navješća ljubavi nestale,
Tražeći trag sreće pod kamenom
Obećanja nalazio ništicu
Surovog života, nakon opominjućih sumnji,
Krah nosio poput totema suđenih, dosuđenih…
5.
Gacajući prtinom života, tražio nit
Arijadninu, što je zovu, stalno.
Pronalazio i gubio u trenu…
Razgrtao, prtio i nalazio sjen;
Pjesnik mi, brat po nesanici, pomagao,
Sjen izvajao, ali sjen nije strast,
Ona to ni pokušala postati nije.
Okretao se natrag, trajao…
Mašti otvorio pute da zrije u
Pozornice grotlu; šibale oluje,
Pozorničke i ine, prostakluk i lijepo
Smjenjivale noću, kradom, zgodimice.
Vraćao se i odlazio putom nesaznatim.
Strah sasjecan usponom dogorjevao trajno,
A želja gorljiva tijelom ovladavala.
6.
Signali ponoćnih podoknica sjaj su
Nestalni isijavati stali. Trajao nemir,
Pomaljao se sklad mira, ravnodnevica,
Titraji snenog i trajanje oporog…
I smrt se nadvijala, uličnom prolaznicom
Bivala u godištima zimogrižja i gladi.
Okomicom zakrivao strah, a nadi
Pute otvarao i gibom, čudnim,
Skoro posrnuti htio, krotko, lako.
Cimbalila sunčana podneva i koncerti
Cvrčaka što zalutali su u bezdan;
Blizinu znaka sudbinskoga slutio
Pomaljajući korake još nesnažne,
A onda talas, jezerski, cjelov upisao.
7.
Navješće sreće, trajan kliktaj i
Ravnodnevicu mijenjali stalno!
Svjetlina žene, suđajama donijete,
Odredila sve ritmove dalje, trajno,
Svjetlom stube izatkane od pređe ženkosti,
Vrelima napitaka žudnje vodila me.
Ljubav se rađala, strasnog dara,
Dar nadilazio nesreće zadah truli;
Već životom saznate, a skrite
Plamove uspenja saznali smo, namjerno.
Sve gradove pohote i žudnje posjetili jesmo.
Zlatonosna i zlatostrasna vrela…
Na zlopogled i zavist osvrt puštali
Nismo, voljeli tek jednost u drugome,
I zagrcnuti ritmovima sreće brodili,
Krmanili morem tuga nepreglednih.
8.
Istina pohote i žudnje naše, prokletstva
Slutila nije i Kadmov opasni plam
Da sreći priječiti pute valja, stalno…
Puti stuba ka nebu varljivost donosili,
Natopljenu i dopijenu u poljima strasti,
A napredovanje ka nebu skliskost stuba
Činila moronosnim u špilji Kadmovoj,
Opečaćenoj žigovima zla, svestasalog.
To podne i taj zadah smrtni osjetio u
Pogledu žene, za voljenje stvorene,
Što pletisanku postelje bračne smijerno
Okreće danima sna i sreće stuba
Koje skliskost odagnati ne mogaše i okret
Zamjeniti novim ljuvenim zovom, sa ženom tom.
9.
Sad stube nebu zapućene kroz pogled
Akvamarina očiju dragih strepnjom
Podižem i sigurnost snohvatnih akorda
Utvrđujem marom slušanja slabosti
Neotpora zlu Kadmovu, iz prošlosti,
Okrećem se danu sutrašnjem sa zadahom
Kvarnosti zaumlja, koje samo prezir
Sreći i harmoniji nosi, Kadmu služeći,
Sladostrasno, tragično, čovjeka nedostojno.
Stube su maglom zastrte sve, u brdu
Naših voljenja, al’ postoje, maglene.
Vjernikom sam tog leta koji stube
Dodirivati neće, a preletjeti, itekako, hoće.
10.
Tom letu predajem poslanja
Da ih sva premila žena
Usliši, a korak stubama
Učvrsti, u galop pretvori!
„Što je čovjek, a mora
Biti čovjek?“
Tragos nadletjeti,
Nadsvoditi, na oblake
Se uspeti, to želje je odsjaj
Na nebu ovom,
Što grotesku života riše.
Gradimir Gojer
Iz neobjavljene zbirke Pjesni iz Vallarse
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
