Etnička pripadnost napadača u San Bernardinu nije bitna

Povezani članci

• Stotine tisuća Portugalaca prosvjedovalo protiv mjera štednje
• Tenzije na Nilu prete sukobom Egipta i Etiopije
• Nova tvornica VW u Ruandi: Polo za Afriku
• Facebook ukida zabranu objave vijesti u Australiji
• Trumpova ultimativna persijska minijatura
• Spriječava li jedan stari zakon ponovni izbor Donalda Trumpa?

Bez obzira na to je li napadač Dylann ili Mouhammed, državno ispitivanje past će pravo na ramena osam miliona muslimana SAD-a.

Piše: Khaled A Beydoun-Al Jazeera

Četrnaest ubijenih i deseci povrijeđenih. U skoro 11 sati ujutro u srijedu nekoliko naoružanih osoba zapucalo je u Inland Regional Centeru u San Bernardinu, američka savezna država Kalifornija. Ta ustanova, koja je dom pacijenata s invaliditetom, činila se kao malo vjerovatna meta za domaće teroriste.

Ipak, pokolj koji se desio najveće je masovno ubistvo od tragedije u Sandy Hooku decembra 2012. godine, kada je ubijeno 26 osoba, uključujući 20 mladih učenika.

Samo pet dana nakon napada na ustanovu koja se bavi planiranjem roditeljstva u Colorado Springsu, napad u San Bernardinu ponovo povlači pitanja o radikalnim konturama i ideološkim bojama domaćeg terorizma.

Decenijama je u Sjedinjenim Američkim Državama domaći terorizam definiran gotovo isključivo duž rasnih i vjerskih linija. Pravni termin, koji povezuje nasilno djelo s političkom ideologijom, stalno je mijenjan političkom konstrukcijom terorizma – rezerviranom u najvećem dijelu slučajeva za incidente u kojima učestvuju muslimani kao izvršioci.

Dok se pažnja javnosti posvećuje radikalnim i vjerskim identitetima napadača u San Bernardinu, historija otkriva kako to veoma malo znači za vjerovatni politički odgovor.

Bijelci su počinili ogromnu većinu masovnih ubistava na američkoj teritoriji u protekle dvije decenije, od San Bernardina do bombaškog napada u Oklahoma Cityju 1995. godine. No, politički i pravni odgovor je bio disproporcionalno fokusiran na muslimanske zajednice.

Ciljano izdvajanje kroz akte

Muslimanske zajednice su rutinski viktimizirane u usvojenim aktima i zakonima nakon domaćeg terorizma u kojem su akteri bijelci. Dvojica bijelaca – Timothy McVeigh i Terry Nichols – orkestrirali su bombaški napad u Oklahoma Cityju.

Međutim, protuteroristički pravni akti, koji su izglasani odmah nakon toga, ciljano su izdvajali Arape i američke muslimane, bježeći u potpunosti od stvarnosti u kojoj Arapi i muslimani nisu imali ništa s napadom koji je odnio 168 života. Pravni odgovor je bio pogonjen stereotipima umjesto činjenicama s mjesta napada.

To se malo promijenilo u proteklih 20 godina. Proboj politike protiv radikalizacije na domaćem frontu – gdje se traži borba protiv terorizma tako što se sprečava „radikalizacija“ – fokusira se gotovo u potpunosti na zajednice američkih muslimana.

Čak iako ogromna većina počinitelja masovnih ubistava u SAD-u imaju slična imena kao Dylann Roof, Adam Lanza, James Holmes, Jared Loughner, Eric Harris, Dylan Klebold i Robert Dear – programi borbe protiv terorizma i radikalizacije veoma malo pažnje posvećuju istaknutom domaćem, bjelačkom terorizmu koji se i dalje razvija.

Iako su 63 posto napadača u masovnim ubistvima od 1982. godine bili bijelci, sredstva i strategije za borbu protiv terorizma u SAD-u i dalje se fiksiraju na promaljajuću muslimansku „prijetnju“ koja se rijetko realizira.

Taj nemar pomaže nekontrolirani rast domaćeg, bjelačkog terora i stvara prostor za rasno i vjerski motivirane faktore koji uništavaju građanske slobode muslimanskih građana, povezujući ih s teroristima koji prijete daleko više u američkoj mašti nego u stvarnom životu.

Napredak medija

Medijski diskurs o terorizmu bilježi umjereni napredak. Sve je češća pojava u američkim medijima da se masovna ubistva u kojima nema muslimana kao učesnika označavaju kao činovi domaćeg terorizma.

Naprimjer, veliki broj medija označio je Dylanna Roofa kao domaćeg teroristu. Njegova egzekucija devet vjernika u crkvi u Južnoj Karolini juna 2015. godine bila je zasnovana na rasizmu protiv Afroamerikanaca i na bjelačkoj nadmoći, čime je u skladu s pravnim elementima terorizma.

Međutim, Ministarstvo pravde odlučilo je da ga ne optuži za terorizam. Dylannova bjelina ga je očistila od takve optužbe na isti način kako se muslimanska vjera odmah povezuje s terorizmom.

Stoga, čak iako medijski diskurs prema označavanju terorizma bilježi napredak ka pozitivnom, protuterorističke mjere i tužbe ostaju fiksirane.

Odgovor vlade na napade domaćih terorista, masovne pucnjave i čak strane tragedije, poput napada u Parizu, disproporcionalno kažnjava zajednice američkih muslimana i jača programe protiv terorizma i radikalizacije koji označavaju islam kao prijetnju – čak i kada statistike pokazuju drugačije stanje ili čak i kada učestalost bjelačkih terorističkih napada pokazuju drugačije.

Vladini protuteroristički pipci još će dublje ući u zajednice američkih muslimana, bez obzira na to je li jedan ili su svi napadači u San Bernardinu Arapi ili muslimani, bijelci ili kršćani, državljani ili ne. Historija, uvijek i iznova, otkriva da identitet napadača malo važi pročišćavajućoj mreži koja potom slijedi.

Bez obzira na to zove li se napadač Dylann ili Timothy ili Mouhammed ili Syed, državno ispitivanje past će pravo na ramena osam miliona američkih muslimana.