Sirija – poraz novinarstva

Izdvajamo

• Posebno je frustrirajuće, a jasno naslućeno saznanje da u ovom slučaju nije riječ samo o pukom načinu izvještavanja koje je tek neznalačko ili pod pritiskom političkog i korporativnog interesa već je u mnogim situacijama riječ i o snažno razvijenom podaničkom mentalitetu "novih generacija" u novinarstvu. One svjesno pristaju na ovakav vid djelovanja, odričući se u ime ličnih probitaka raznih vrsta i osnovnih postulata zanata i profesionalnog morala odavno već otvoreno izvrgavanog podsmijehu. Čak i u medijima koji su ne tako davno služili kao svjetionici časnog novinarstva u svijetu.

Povezani članci

• Europsko proljeće: Ljevičarska pobuna protiv elita ili nekoliko izdvojenih slučajeva?
• Cannes: Danis Tanović dobio nagradu EU Media Prize za naredni film
• Latinka Perović: Velikosrpska ideologija je rutinska tendencija Srbije, ali neće imati šansu za novu avanturu
• Edin Ramulić: Daleko je Sarajevo
• Slavo Kukić: Bosna i Hercegovina – država i porezne mafije
• Protest protiv barbarizma: Ubijanje nije način kojim ćemo rješavati probleme

Izvještavanje o Siriji pretvorilo se u ogroman projekat protiv suštine i smisla tradicionalnog novinarstva.

Malo je koji svjetski događaj u novijoj istoriji kao rat u Siriji obilježen toliko snažnim, nerijetko i presudnim utjecajima, posebno manipulacijama medija na stvaranje svjetskog javnog mnjenja i percepcije u prosuđivanju samih zbivanja. Dodatno,  i na donošenje direktnih političkih odluka sudbonosnih za sami događaj kao i na cijeli regionalni pa i globalni  kontekst u kojem se taj rat odvija.

Od samog početka, od demonstracija u okviru tzv. “arapskog proljeća” u martu 2011. kada je u Siriji sve počelo, do današnjih dana, obilježenih vazdušnim operacijama ruske vojske, medijske interpretacije ovoga rata nadmeću se na rijetko brutalan, dirigovan, unaprijed osmišljen i za novinarsku profesiju često potpuno degradirajući način. Žurnalizam u ovoj storiji doživljava neke od najsramnijih trenutaka u svojoj istoriji. Tim prije što su tehničke mogućnosti za vjerodostojno novinarstvo neuporedive u odnosu na ranije, čak i bez obzira što te mogućnosti otvaraju i mnogo veće šanse za različite manipulacije.  Međutim, manipulativni odnos prema ratu u Siriji i ukupnom stanju u regionu tim povodom ne zasniva se prevashodno na plasiranju brutalnih faktografskih neistina o pojedinačnim događajima, koliko na projektovanom i sistematskom “pranju uma” svjetske  javnosti u vezi sa globalnim ciljevima geostrateških, dugoročnih i istorijskih rekomponovanja ukupne stvarnosti u regionu. U tom kontekstu, u tzv.”arapskom proljeću” na Bliskom istoku koje je bilo – sada se to jasno vidi – puki upaljač za dugoročni projekat preoblikovanja Bliskog istoka, mediji su dobili sasvim jasnu i bespogovornu zadaću koja se danas sve uočljivije prepoznaje i razotkriva. Oni su, zapravo, postali jedna od direktnih ratnih poluga.

Nekoliko je nivoa na kojima se ta uloga medija realizovala od samog početka u Siriji. Nakon srušenog režima u Iraku (da se ne ide u dalju prošlost na istom tragu, do Pakistana i Afganistana i stvaranja talibana i malo kasnije Al Kaide na čijem je tragu stvoren ISIL), potom  djelomično u Egiptu gdje je posao privremeno i samo djelomično obavljen, onda brzo i lako u Libiji – cilj je bila Sirija. Iz raznih razloga, unutrašnjih i vanjskih, operacija nije uspjela onako kako je bilo predviđeno. Počeo je iscrpljujući i razarajući rat koji svakim danom sve više eskalira a u kojem se sredstva nisu birala. U centrima u kojima se odlučuje o oblicima i formama ratovanja, mediji dobijaju posebnu ulogu i zadatak. Propagandni pritisak, posebno, proizvodi ciljane efekte koji pogoduju daljem usmjerenom “informisanju” o onome što je bilo i o onome što je “objašnjenje” urađenog. To usmjeravanje javnosti pokazuje se kao neophodno da bi se brutalni teror dovedenih ekstremista opravdao lažnim ciljem – oslobađanjem Sirije od diktatora. Što je sumnja u ovo postajala veća, jačao je i propagandni pritisak suštinskih proizvođača tamošnje drame – zapadnih zemalja i njihovih interesa.

U prvu grupu medija u ovoj operaciji spadaju oni, mediji na zapadu i u arapskim partnerskim prestonicama, koji su ciljano informisali netačno do brutalnog laganja. Falsifikovali su se izvještaji i činjenice o događanjima na terenu i iza političke zavjese, selektivno odabirali odgovarajući “dokumentarni” materijali, koristili isključivo jednostrani izvori. Žrtve, isključivo civili, locirane su samo na jednoj strani, antiasadovskoj. Ni često otkrivane podmetane lažne fotografije iz bivših arapskih ratova (Al Arabya i drugi) nisu uticale na ovaj kurs. Svjetski mediji punjeni su naručenim “komentarima i analizama” bez ikakvog realnog uporišta i uvida u realna događanja. Ukratko, proizvodile su se ciljano, često i na naoko visoko profesionalan i tehnički sofisticiran način, neistine i laži koje su praćene daljim razradama u različitim novinarskim formama. I uz groteskno namještene situacije koje nikome nisu parale oči (novinari na slici sa gas maskama pored vojnika koji se smiju bez maski – Le Monde mensuel, juni 2013.)

U drugu grupu medija spadali su po definiciji mediji naslonjeni na vladajuće režime koji su se utrkivali u interpretacijama i “objašnjenjima” političkih stavova koje su zauzimali politički vrhovi interesno zainteresovani na razne načine za ishod instrumentaliziranog “građanskog rata” u Siriji. Bilo je uočljivo neutralnom posmatraču u regionu da je neuspjeh u planiranom hitrom obaranju autoritarnog režima u Damasku pojačavao i vojno-logistički suport svim snagama bez razlike koje su nastojale oboriti taj režim. Podjednako tako, rastao je i medijski propagandni pritisak svake vrste, sve do potpunog javnog medijskog legitimiranja i podržavanja jasno terorističkih snaga i formacija samo zato što ratuju protiv sirijskog režima. U ovim medijima Asad je ubrzo dobio isključivi epitet “diktatora”, “ubice vlastite djece”, “zločinca” itd. Na ovaj val naslonili su se mnogi mediji u svijetu, posebno arapski sa sjedištem u Londonu, a bezmalo isključivo finansirani saudijskim kapitalom (Al Arabya, Al Hayat, Al Jazeera, Asharq Al Awsat…). Na zapadu je ilustrativan primjer, recimo, glasovitog American Foreign Policy Councila koji je javno istakao potrebu saradnje sa Al Kaidom “koja može da disciplinuje neprofesionalne  opozicione snage u Siriji”.

U kakofoniji dirigovanog i ostrašćenog izvještavanja uočljivo je da se veliki broj “informacija” iz Sirije od samog početka 2011. godine zasniva na istom izvoru, takozvanoj “Sirijskoj opservatoriji za ljudska prava” (SOHR). Ova se “institiucija” zapravo sastojala od jednog uposlenog, izvjesnog Rami Abdul Rahmana, sirijskog disidenta i njegove sekretarice, u dodijeljenom privatnom stanu  u Londonu, opremljenom svom tehnikom i serverima za ovaj posao. Riječ je o bivšem sirijskom obavještajcu koji je svojevremeno imao zadatak da se “bavi” disidentima iz svoje zemlje u Velikoj Britaniji, potom vrbovanog od tamošnjih obavještajnih službi i sačuvanog nekoliko godina da kao azilant, pekar, čeka u provinciji momenat za uključenje u priču. Taj je zadatak dobio uoči početka “arapskog proljeća” kada “formira” SOHR u ime kojeg dnevno šalje iz Londona unaokolo po svijetu “provjerene informacije sa lica mjesta u Siriji”. Naravno, prilagođene željama i potrebama medija na Zapadu. Adresa je veoma prilagodljiva ušima konzumenata informacija. Vrlo brzo postaje jasno da je riječ o projektu friziranih informacija “sa lica mjesta”, sa ciljem da se stvori svijest o krvavom diktatoru Asadu koji isključivo ubija civile u svojoj zemlji i “borce umjerene opozicije”, uključujući i najgore teroriste. Priča je finansijski podržana i iz fondova EU, potom od britanske vlade i “privatnih izvora”. Dotični Abdul Rahman se u međuvremenu često viđa po Londonu u društvu tamošnjih političara i, posebno, glasovitog Iračanina Rafid al Janabia, poznatog pod nadimkom “Curveball”, svojevremeno tzv. ključnog svjedoka u laži o Sadamovom posjedovanju oružju za masovno uništavanje, što je “legalizovalo” američku agresiju na Irak 2003. godine. Zanimljivo je da je istinu o Abdul Rahmanu kasnije  razotkrilo više medija u svijetu, pa i neki koji su koristili njegove “informacuje” ali se njegov posao na isti način nastavlja i dalje. Ti materijali, koji često donose detalje o događaju koji tek treba da se desi, nerijetko su korišteni i u pisanju raznih zvaničnih izvještaja međunarodnioh institucija i tijela, sve do UN-a, za ciljano kvalifikovanje krvavih događaja u Siriji.

Respektabilni portal iz Hrvatske, Advance.hr, koji se bavi međunarodnim zbivanjima i posebno Bliskim istokom, napravio je još krajem februara 2012. godine analizu broja objavljenih stranica u svjetskim medijima koji se pozivaju na “informacije” SOHR-a, i došao do slijedećih podataka: CNN je do tada, dakle za manje od godinu dana od početka rata u Siriji, objavio 17.700 stranica iz ovog “izvora”, Al Jazeera 16.600, Reuters (UK) 8.600, The Guardian 5.450, AFP 1.880, BBC 742, NYT 556 itd.

Među tipične slučajeve koji su ili prešućeni u svjetskim medijima, ili drastično frizirani ili konstruisani mimo kasnije spoznate faktografije, su i slijedeći: Uglavnom je prešućena informacija o referendumu u Siriji održanom na temu promjene Ustava 27. februara 2012. kada je glasalo 57 posto upisanih birača i sa 89 posto od onih koji su glasali odlučeno, pored ostalog, o uvođenju višestranačkog sistema te o ograničavanju broja mandata na tri za predsjednika države. Podjednako tako, osim svjetskog medijskog nipodaštavanja izbora 4. juna 2014. i njihog nepriznavanja unaprijed,  prešućen je rezultat  tih izbora na kojima je glasalo 11.6 miliona birača (73.4 posto) a Asad je dobio 88.7 posto glasova. Još je uočljivije da je prećutana činjenica kako su na izborima bili posmatrači iz tridesetak država, među njima i neki iz EU pa čak i Kanada, članica NATO-a, a njihov zajednički izvještaj glasio je da su “izbori bili slobodni, transparentni i demokratski…” Podjednako tako, prešućena je i odluka Asada u junu 2014. godine o opštoj amnestiji u Siriji, za koju je ministar pravde Sirije kazao da je u kontekstu “društvenog opraštanja, nacionalne kohezije i poziva na suživot…”

Mapa napada hemijskim oružjem u Sirji 2013. (Foto: CNN)

Posebno je ciljano agresivna bila uloga medija nakon hemijskog napada u Alepu i nešto kasnije u predgrađu Damaska, Ghouti, u avgustu 2013. godine. “Ratni zločin” se, inače, desio u momentu kada je sirijska vojska postizala značajne vojne uspjehe na većini frontova u zemlji. Odmah i bezmalo bez izuzetka u zapadnim medijima i onima u što su u slučaju Sirije u alijansi sa Zapadom (zemlje Golfa i Turska), za te “ratne zločine” optužen je isključivo režim na čelu sa Asadom i odmah zahtjevana hitna vojna, “humanitarna” intervencija protiv Sirije. Mediji SAD, Francuske i Velike Britanije konstatovali  su jednoglasno “masakr” i 1429 mrtvih od čega 426 djece. Unisono se insistiralo na tome da se “ne smije ponoviti greška sa neintervencijom u Ruandi”, da “SAD mora intervenisati u takvim situacijama  itd”. Neposredno nakon upotrebe sarina u Ghouti, New York Times i Human Rights Watch su objavili vlastite izvještaje o događaju a ubrzo nakon toga je prezentiran i UN izvještaj u mnogo čemu baziran na pomenutim novinskim tvrdnjama, podacima i ocjenama. Ban Ki Moon je izjavio da je u pitanju “ratni zločin”, a medijski pritisak je dramatično rastao iz časa u čas kako bi se pokrenuo vojni udar na Damask. U takvim okolnostima, MIT, glasoviti i svjetski respektabilni “Massachusetts Institute of Technology” objavio je 2013. godine nezavisno, detaljno, cjelovito i stručno istraživanje cijelog događaja koje u temeljima pobija optužbu na račun sirijskog režima u ovom slučaju, i precizno detektira i najsitnije tehničke elemente koji dokazuju da je u pitanju ciljana provokacija “druge strane” u sukobu. Pri tome je posebno zanimljivo da se u uvodu izvještaja saopštavaju mnoga imena u “nezavisnim komisijama” UN i pominjanih medija koje su se bavile pravljenjem prethodnih izvještaja gdje se otkrivaju mnogi “neovisni” stručnjaci, a zapravo bivši i aktuelni operativci i saradnici CIA-e i drugih zapadnih obavještajnih službi, čak i oni koji su svojevremeno direktno bili angažovani u “slučaju” Iraka 2003. godine i namještanju optužbe na račun Sadama Huseina. Ovaj izvještaj, osim na pokojem svjetskom internetskom portalu praktično nije ni pomenuo ni jedan značajniji medij na Zapadu i u “partnerskim” državama. Asad je prihvatio predlog Rusije da se u Siriji eliminišu sve zalihe bojnih otrova što je pod kontrolom posmatrača UN i učinjeno u zadatom roku. Ovu činjenicu, prihvaćenu i od SAD, bezbrojni mediji negiraju i na zapadu i u arapskom svijetu negiraju do danas.

Ovakvih je slučajeva bezbroj u medijskoj kakofoniji stvaranja osnovnog zaključka koji treba da se proizvede i koji se, u viskom procentu, proizveo: osnovni krivac za sirijsku dramu je Asad, ISIL i svi ostali teroristi koji su proizvedeni, dovedeni i kasnije zdušno logistički podržavani, samo su rezultat krvoločnosti sirijskog režima pa je uklanjanje Asada preduslov za bilo kakvo političko rješenje. U tom kontekstu je i najnovija medijska “ofanziva” povodom intervencije Rusije u Siriji, na poziv legitimnog predsjednika države, i Putinovog poziva zapadnim zemljama na zasjedanju Generalne skupštine UN-a da se organizuje zajednička alijansa u borbi protiv terorizma kojeg treba poraziti, pa onda ući u  proces za dugoročno političko rješavanje problema u Siriji. Svjetski mediji su ponovo zatrpani “analizama” koje dokazuju da je efikasna ruska intervencija protiv terorista pogubna za rasplet situacije u Siriji, pri tome se citiraju isključivo zapadni eksperti (DW), a prešućuju ugledni pojedinačni komentatori odatle koji iznose sasvim suprotna mišljenja (Simon Jenkins, The Guardian, Neil Clark, Sky News…). Za dokazivanje “katastrofalne uloge Rusije i Irana” u zaoštravanju stanja u Siriji citiraju se u zapadnim medijima ponovo i arapski listovi i mediji čiji su izdavači mahom iz Saudijske Arabije.

Iskustvo sa načinom na koji se izvještavanje o Siriji pretvorilo, zapravo, u ogroman projekat protiv suštine i smisla tradicionalnog novinarstva dvojako je. Na jednoj strani, ono pokazuje kolika je moć savremene tehnologije u proizvodnji i prenosu informacije i šta znači zloupotreba te moći u različite svrhe, u ovom slučaju u cilju realizovanja velikih geostrateških interesa.

Drugo, iskustvo pokazuje koliko dirigovano novinarstvo objektivno može doprinijeti u realizaciji različitih političkih projekata, namjera i planova, ili ih “opravdati” i koliko se, nekada dignitetna i dostojanstvena, izazovna i odgovorna profesija može staviti u službu ciljeva koji su mimo osnovnog zadatka te profesije.

Konačno, posebno je frustrirajuće, a jasno naslućeno saznanje da u ovom slučaju nije riječ samo o pukom načinu izvještavanja koje je tek neznalačko ili pod pritiskom političkog i korporativnog interesa već je u mnogim situacijama riječ i o snažno razvijenom podaničkom mentalitetu “novih generacija” u novinarstvu. One svjesno pristaju na ovakav vid djelovanja, odričući se u ime ličnih probitaka raznih vrsta i osnovnih postulata zanata i profesionalnog morala odavno već otvoreno izvrgavanog podsmijehu. Čak i u medijima koji su ne tako davno služili kao svjetionici časnog novinarstva u svijetu.

Mediacentar