Domobransko-ustaška ljevica i ustaško-domobranska desnica po dr. Zdravku Tomcu
Povezani članci
Dakle, ako sam dobro razumio, hrvatska istinski domoljubna ljevica bi po svom ideološkom ustroju trebala biti više domobransko-ustaški orijentirana, čime bi se ona zadržala svoju jasnu prepoznatljivost u odnosu na pretežno ustaško-domobranski radikaliziranu desnicu. Time bi se postigao minimum domoljubno-ustaško-domobranskog jedinstva, neophodne pretpostavke za izlazak Hrvatske ne samo iz gospodarske krize i prijetećeg dužničkog ropstva, već i iz moralne, društvene i svekolike druge krize.
Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin
Nakon antijosipovićevskog pamfleta naslovljenog „Crveni predsjednik“ predstavljenog koncem 2014. u dubrovačkom Hotelu Lero*** u jeku predizborne kampanje za predsjedničke izbore, neumorni HDZ-ov agitator prof. dr. sc. Zdravko Tomac nedavno je u kongresnoj dvorani Hotela Hilton Imperial***** predstavio svoj novi predizborni materijal naslovljen POBJEDNICI (a poviše te riječi slike Kolinde i Tomislava) i GUBTINICI (a ispod slike Ive i Zorana), za koji smo iz usta samog ponosnog autora uzaznali da nije i najnoviji, jer da iz tiska upravo izlazi i treća knjiga njegove „izborne trilogije“.
Kako je najavljivano, predstavljanje je trebala uveličati vinkovačka televizijska voditeljska zvijezda Velimir Bujanec, ali njega su, kako nam je sam autor beskrajno tužnim glasom prepunim aluzija priopćio, u Splitu, odakle upravo dolaze s nezaboravne predstave kojoj je nazočilo najmanje tisuću duša, teško otrovali. Tako teško da je krajnjim naporom odradio svoju jučerašnju emisiju i odmah potom ponovno zalegao, pa nikako, baš nikako nije mogao doći uveličati ovaj dubrovački skup. Ah, ti brzopleti i netemeljiti Splićani…
Bujanca je po hitnom postupku (valjda je sam Karamarko tako naredio) zamijenio doc. dr. sc. Dinko Čutura, potpredsjednik HDZ-ove Akademske zajednice „Dr.Ante Starčević“, iako je te večeri morao biti na važnoj predizbornoj konvenciji, ili kako se to već zove, HDZ-a. Svoj sadržajno više-manje isprazni govor pročitao je tako dojmljivo, da smo mogli zaključiti da su u vrhu HDZ-a procijenili da se njegovo odsustvo ionako neće bitnije odraziti na uspješnost rada konvencije. Baš me je on, dugogodišnji visoki HDZ-ov dužnosnik, uvjerio da je dr. Zdravko Tomac, od svog „obraćenja“ veći hadezenjara od Tuđmana i Karamarka zajedno, u svom rukopisu „lišen bilo kakve emocionalne subjektivnosti i jeftinih patriotskih zanosa“!
Sam autor u svom nastupu nije htio govoriti o knjizi. Jer da je neki dan bio u Hudoj jami. I da je još pod dojmom strahota, koje kao da su se tu pred njim događale: još živi ljudi, žene, djeca tu su zakapani odnosno betonirani. O čemu svjedoče njihovi ostaci, od kojih neki i mumificirani. I zamislite, vi, mnogobrojni hercegovački i ostali dubrovački hadezeovci, koji su to titoistički odnosno jugokomunistički monstrumi bili koji su sve te apsolutno nevine ljude, i još nevinije žene i najneviniju djecu, koji su se pukim slučajem tu zatekli, žive zakapali! Ima li groznije smrti od biti živ zakopan, pa onda još i zabetoniran!? E tu, kaže prof. dr. sc. Zoran Tomac, tu u Hudu jamu treba dovesti i zatvoriti onog ortodoksnog titoista, jugonostalgičara i neokomunjaru Zorana Milanovića i ekipu oko njega, i zadržati ih tamo sve dok ne spoznaju kakve su neprispodobive zločine prema, po Tomčevoj odnosno ustaško-domobranskoj definiciji, apsolutno nedužnim Hrvatima činili, po također njihovoj definiciji, Titovi jugokomunistički satrapi. A da je Tomca i Čuturu, pa u prvim redovima poredane mladobudne lokalne HDZ-ove čelnike poput Frankovića i Potrebice, a u zadnjim strateški pozicionirane veterane ala Dabelić i Šoljić, tamo pritvoriti i zadržati ih sve dok se ne počnu pitati: pa kojega vraga su ti silni nevini i naivni hrvatski ljudi tražili tamo po slovenskim šumama i koji idioti su ih nagovorili da glavom bez obzira bježe iz Lijepe Naše, tako da, kako se onodobni mlađahni i izrazito boljševički nastrojeni oficirčić Titove pobjedničke vojske izrazio pedesetak godina kasnije, ali sada kao generalisimus svoje pobjedničke vojske, za sličnu „opštu bežaniju“ koja se zbila u obrnutom pravcu i s donekle zamijenjenim ulogama,“ni prljave gaće nisu stigli pokupiti“?
Svjestan je dr. Tomac da demokratskoj Hrvatskoj treba i jaka ljevica, ali ne ovakva nedomoljubna kao što je Milanovićeva i Pusićkina. Iako nije pojasnio kako zamišlja tu poželjnu hrvatsku ljevicu, lako je zaključiti da bi ona morala biti puno domoljubnija, najvjerojatnije baš onako i onoliko domoljubna koliko je to on postao nakon svoga „obraćenja“. Dakle, ako sam dobro razumio, hrvatska istinski domoljubna ljevica bi po svom ideološkom ustroju trebala biti više domobransko-ustaški orijentirana, čime bi se ona zadržala svoju jasnu prepoznatljivost u odnosu na pretežno ustaško-domobranski radikaliziranu desnicu. Time bi se postigao minimum domoljubno-ustaško-domobranskog jedinstva, neophodne pretpostavke za izlazak Hrvatske ne samo iz gospodarske krize i prijetećeg dužničkog ropstva, već i iz moralne, društvene i svekolike druge krize. Tako bi se Hrvatska u političkom smislu približila razvijenim svjetskim demokracijama, koje besprijekorno funkcioniraju neovisno jesu li trenutno na vlasti CDU ili SPD, demokrati ili republikanci, laburisti ili konzervativci …
Na koncu se ipak morao osvrnuti i na samu knjigu. I to baš na poglavlje u kojem se nalazi integralni tekst njegova protestnog pisma biskupu dubrovačkom Mati, koji mu eto i ovoga puta uskraćuje njegovo ustavno pravo na slobodu govora i javnog okupljanja, zabranjujući mu predstavljanje njegovih knjiga u za to bogomdanoj biskupijskoj dvorani Svetoga Ivana Pavla II. Gorko se našalio na vlastiti račun u smislu da napreduje s tri (Lero) na pet (Imperial) zvjezdica, te da se tako za više od kilometra približio dvorani svoje čežnje. Ali da on to više ne može i neće trpjeti, te je otvoreno izazvao odnosno zaprijetio biskupu da on svoju najavljenu treću knjigu mora promovirati u njegovoj dvorani. Eto, da se mi Dubrovčani pođemo praviti Englezi, mogli bismo otvoriti kladionicu: hoće li nam biskup izdržati ili će ga dr. Tomac i mašinerija oko njega (i oko biskupa!) prisiliti da nam završnu knjigu svoje predizborne trilogije ipak „prizenta“ u danas biskupijskoj, a negda sindikalnoj dvorani.