MIRSAD ČIČEKLIĆ – POEZIJA, LJUBAVNE PJESME

Povezani članci

• Nada Gašić: Zaslijepilo me
• „Pred kraj života ostajem komunista“
• ZAVRŠENA 9. „INTERAKCIJA“ NAJAVOM PREMIJERE FILMOVA OD STRANE STEFANA ARSENIJEVIĆA
• Kardelj: Niko sa strane nema pravo da »usrećuje« druge narode
• Soba broj četiri (6): Džordž (s)Kljuni
• LJUBAV, BOL, SAMOĆA Poezija Borisa Domagoja Biletića

Po nebeskom svodu hodimo polako
maštajući žarko o ljubavi našoj
tiho se u mislima udaljavamo kradom
oči nam vlaže neprimjetno
u duši kamen stoji nepomično
vraćajući misli u proteklo vrijeme
san priželjkivano navlačimo na oči
da sakrijemo sadašnjost tmurnu
dodiri nam klize bježeći u samoću
svijet se stropošta u glavama našim
još uvijek stojimo u dodiru nepomično
uzalud se nadajući za buduće vrijeme.

Razliježe se magla ko polen u prahu
gospodari tišina u zaseoku našem
mi čvrsto držimo ruke dignute u zraku
i ištemo s neba mrvu dobre volje
sunce nam se smjehnu ko klovn dječaku
gdje nas vode sudbonosne staze
grlimo se strasno ko nekad u cvatu
u livadama našim maštom iscrtanim
otvorismo oči još stojimo u mraku
a magla se sliježe sve gušće i gušće.

Vapaj za životom razbija mramornu tišinu neba.
Tuga se navlači nad nama kao sivi plašt od velura.
Usplahireno tražimo svijetlost na kraju tunela
oluja se poigrava sa sjenkama našim
udahnimo život u trenutku svakom
utonimo u svemoćnu molitvu mira
skrušeno potražimo pomoć od Boga
i vratimo se prkosno dostojanstvu našem.

Ne budi emocije moje, pokrio sam ih prašinom svom
svu ne dosanjanu ljubav našu, sakrio sam po skute svoje.
Grijat ću je nježno čuvati od očiju svih
i škrto gospodariti njom.
Nek ljubav vječno spava u naručju skuta mog
sudionik ljubavi naše čuvat će jedino
svemilosni Bog.
Zausti, ne govori poslušaj iz dubine glas
mirnoću govora tvog prepoznat ćemo samo
mi u tajnosti naših skuta podjeliti blaženstvo svo.

U sjeni krošnje kestena ozari me
toplina lika tvog
uspokoji mir u meni unutrašnjom ljepotom
tvojom, jer tuga se ušulja vijugavo poput
vjetra.
Dotakni mi lice, pomiluj mi grudi
nadahni me nježnošću da se u meni sve probudi.

I dok živim disat ću za te,
sjeno moja pokorenih snova
probudi u meni nadu i primi se za me
sakrij me od zaborava
potakni u meni čežnju, prepoznaj mi strasti
zavedi me čarolijom svojom
i odvedi nas u maštarije naše
da skončamo vječno u pogledima krhkim.

Pod kabanicom kišnom
misli nam se roje
ko olovne kapi sliježu se lagano
treptaji oka napose zbore
uznemirenost obuzima živote naše
tražimo smiraj na tankoj niti
ko pajaci gledamo se tužno i
skončasmo ljubav u predstavi koja traje.

Kroz dubinu nadanja uzaludnih
molim se za te
ljubav sitnim koracima otkrada se polako
nadjačajmo snagu sudbine, koja nas
neumorno prati.
Ne preostaje nam još mnogo ovoživotnog
sna, do konačnog kraja ili možda početka
zatvaramo se u samoću, val života
lomi se o hridi
a u duši još uvijek bridi, bridi, bridi

Mirsad Čičeklić