Profesoru Roku Markovini umjesto čestitke

Autor/ica 👤tačno.net 7.8.2015. u 09:22

Povezani članci

Poštovani, dragi i dobronamjerni šjore / druže / gosparu Roko Markovina,

kao jednom od mnogobrojnih laureata ovogodišnje „značajne mostarske nagrade Mimar mira“, zar Vam stvarno ništa oko same te nagrade, kvantiteta i kvaliteta slavodobitnika, pa i vlastite dostojnosti odnosno zasluženosti, nije zasmrdjelo, pa ste, profesore, puni (školski) sat , „u ime svih večerašnjih laureata“ mirne savjesti upražnjavali tipičnu našu prigodničarsku slatkorječivu, (samo)zavaravajuću patetiku?

Završno, počnimo od kraja, kažete: „Mi, večerašnji dobitnici nagrade MIMAR MIRA, uspjeli smo svaki ponaosob, spasiti i svoja ‘dva prsta obraza’ a i glave svoje boreći se za mir od samog početka rata. Zato i jesmo večeras ovdje pred vama. Zato smo i dobili ovo vaše značajno priznanje, svemu ostalom usprkos“. Kasno je, poštovani, kako ste se slikovito izrazili, „nositelju štafete“ koju ste preuzeli od svojih mostarskih učitelja i odgojitelja i koju ste onda Vi prenosili na generacije Mostaraca sve do početka rata, (početi) boriti se za mir nakon početka rata.

Kažete: „Dobivanjem ove, meni značajne, nagrade ja samo vraćam dug svim tim dragim ljudima koji su mi , nesebično, darivali svoje vrijeme, učeći me lekcijama života i koji su, zajedno sa mnom , probdjeli dane i godine, strahujući hoće li taj nauk što su mi ga davali, dovesti do dobra…ili, ne daj Bože, do zla. Izgleda, barem sudeći po dodjeli vaše nagrade i meni i ovim dragim ljudima pored mene, ova se druga solucija nije dogodila… I neće, budite sigurni.“ Da, ovako se možemo tješiti, jedino ako čvrsto stisnemo oči, hermetički začepimo uši i nosove, te totalno anesteziramo tijela i mozgove, pa tako isključeni iz realnog vremena i okolnog prostora, sudimo isključivo po šušuru ceremonije dodjele predmetne nagrade „Vama i dragim Vam ljudima pored Vas“. Među tim dragim Vam ljudima, da Vas podsjetim, bili su: članovi Predsjedništva BiH gospoda Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić; gospođa Željana Zovko, međunarodna tajnica HDZ BiH; fra Iko Skoko, protagonist slavne ljubuške škole za odnošaje s javnostima na Filozofskom fakultetu u Mostaru i (donedavni) gvardijan Franjevačkog samostana u Mostaru, hrama kojega resi 108 metara visoki mostarski simbol mira, suživota i svekolike međusobne, a posebice religijske trpeljivosti, a za koje remek-djelo ing.Josip Šilić, također jedan od ovogodišnjih kolaureata Mimara Mira, ultimativno traži, ni manje ni više nego da se ruši; pa gospoda akademici u svjetskim razmjerima slavne mostarske Hrvatske akademije za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine (strogo razlikovati od HAZU u Zagrebu, kod koje su znanost i umjetnost u genitivu, pa se tu često pitamo koga? ,čega?, dočim je u hercegovačkom slučaju umetnut prijedlog „za“ pa se pred, odnosno iza tamošnjih znanost i umjetnost postavljaju pitanja za koga?, za što?, odnosno u vulgarnijoj verziji, što se nama Dubrovčanima, koji se umjetnički uzdižemo na „Elementarnim česticama“ i sličnim performansima, sve češće omiče, za čijega kur*a zdravlje?), i to od samog njezinog utemeljenja davnoga 26.lipnja 2014.godine nakon Krista, gospoda Josip Muselimović, počasni predsjednik Matice hrvatske Mostar i akademski odvjetnik te Florijan Mićković, akademski kipar; a prije svih njih Vama zasigurno najdraži maltene jednoglasno izabrani napokon dočekani istinski zastupnik izvornih trećeentitetskih stremljenja Vašeg naroda (mostarski: raje) u Predsjedništvu BiH, Vaš kolega profesor i strojar, dakako i član-utemeljitelj rečene HAzaZU BiH, dr.ing.Dragan Čović.

Dalje kažete: „Moram spomenuti i moju raju iz nekog mog ‘srednjeg životnog doba’, kada smo podizali nove klubove, gradili terene, odgajali i učili sportu i zajedništvu mostarsku djecu….I NITKO, BAŠ NITKO OD NJIH nije se, NIKAD, uputio ‘po zlu putu’ i SVAKI je od njih sačuvao ona ‘dva prsta obraza’ u mostarskim ratovima…Teško je i odgovorno, dragi moji, biti učiteljem i odgojiteljem, a nadasve čovjekom… I zato sam zahvalan SVIM (poisticao D.K.) mojim radnicima i suradnicima…, mojim učenicima i studentima što me nisu iznevjerili ni u ljudskom, ni u stručnom, a niti u životnom pogledu.“ Ma nije se, dragi i u svojoj samoobmanjujućoj naivnosti simpatični učitelju i odgajatelju prijeratnih generacija Mostaraca, u najdražem Vam gradu dogodio rat između tamo nekih egzotičnih i svjetlosnim godinama udaljenih od vašeg učiteljskog odnosno odgojiteljskog utjecaja, da citiram samoga sebe, Hutsa i Tuta. Vjerojatno ste u odgojnom i/ili obrazovnom smislu uspjeli u krugu svoje uže obitelji i užeg kruga svojih prijatelja i ideoloških („partijskih“) istomišljenika i njihove djece. No, s druge strane, izvjesno je da ste, kao (tipični) predstavnik ondašnjeg mostarskog odnosno bosanskohercegovačkog, odnosno jugoslavenskog obrazovnog sistema, generalno u odnosu na mostarsku raju odnosno djecu katastrofalno (po)griješili i na odgojnom i na obrazovnom planu. Rezultat, a u politici, pa i politici odgoja i obrazovanja, čak možda i više nego u sportu, odgovara se za rezultat, je (poslije)ratna mostarska civilizacijska katastrofa. Rezultat je vašeg svekolikog pregalaštva npr. u sportu, da je „Velež“ trajno prognan s Bijeloga brijega i da isključivo pravo gaženja trave koju ste vi posadili na tamošnjem stadionu ima nekakav HNK (pri čemu ovo „H“ ne označava „Hercegovački“). Vaš uspjeh na ideološkom odnosno kulturološkom planu zrcali se u stanju obližnjeg Bogdanovićevog memorijalnog partizanskog remek-djela. Marksistički dijalektički materijalizam u Mostaru sveo se na borbu suprotstavljenih zvonika i minareta, jednonacionalnih vrtića, škola i fakulteta…Ako za rat, poraće i današnje stanje u Mostaru ( e da je samo u Mostaru!) nisu krivi Hutsi i Tuti, onda je odgovornost na predratnim Mostarcima, odnosno Hercegovcima, odnosno „Bosanskohercegovcima“, odnosno „Partiji“ kao „vodećoj idejnoj snazi socijalističke samoupravne zajednice“…

I tako dolazim do poante, koja će otkriti pravi razlog zašto mi je Vaš zapravo benigni prigodničarski govor bio detonator za ovako oštru reakciju. Slutim, dozvoljavam da griješim, i apeliram i na Vas i na sve tačnovce da me ispravite ako je tako, da se tu krije ishodište svega našeg novovjekog jada. Ako je onda „svemoguća“,a to bi značilo i za sve, dakako i za rat 1990-tih, najodgovornija, Partija (Savez komunista), definirajući jugoslavensku federaciju po nacionalnom ključu, kreirala i Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu, onda je morala tamošnjem autohtonom življu priznati, pa i protežirati bosansk(ohercegovačk)u odnosno bošnjačku (jasno, ne u današnjem okljaštrenom jednokonfesionalnom smislu!) naciju, jer, po meni, sve (povijesne, demografske, ekonomske, kulturološke, sociološke, političke itd) pretpostavke za to su postojale. Ako se svima drugima, od Makedonaca do Slovenaca, priznala nacija, nije bilo razloga da se ne prizna i Bosancima i Hercegovcima (kraće: Bošnjacima). Bez obzira što bi najtvrdokorniji s jedne i druge („kršćanske“) strane inzistirali na svome „hrvatstvu“ odnosno „srpstvu“, Partija (oprostite što Vas u ovom kontekstu poistovjećujem s njom, jer Vas doživljavam kao prototip „poštenog jugoslavenskog komunista“) je imala „mali milijun“ teorijskih i praktičnih mjera i akcija da kroz 45 godina svoje apsolutne vlasti postigne barem 75-postotnu NACIONALNU zastupljenost i privrženost Bošnjaka (etničkih Bosanaca i Hercegovaca) svojoj (državi) Bosni i Hercegovini, a u „jugoslavenskom“ Mostaru možda i višu. I na koncu još malo naknadnog pametovanja: da je tome bilo tako, sklon sam vjerovati da se rat na ovim prostorima mogao izbjeći, pa i raspad SFRJ, pa bi ona kao svojevrsna preteča Evropske unije, integralno, ako ne prije, onda najkasnije skupa s Bugarskom i Rumunjskom ušla u Uniju.

Darko Kaciga Dubrovčanin