Senja Perunović: Uzrečice i Tito turist

Izdvajamo

• Gledamo u što moćnici današnjice gledaju tražeći inspiraciju. Sjetili se kojekavih kraljeva, kneževa, kraljica, poglavnika, vojvoda i sličnih ne-narodnih i protu-narodnih „prvaka“ , kao i često sumnjivih i čudnih perioda iz prošlosti koje prizivaju i nameću za slavlje i uzdizanje. Ali da li ćete ih čuti da spominju Tita (osim, dakako, kao diktatora)? Nema toga. Pa ipak, Tito je i danas simbol boljeg života, mira i pravednijeg društva. S pravom. Više je smiješno ponavljati da Tito nije bio savršen (za razliku od nas), pa niti neću.

Povezani članci

• Otvoreno pismo Domagoja Margetića premijeru Plenkoviću
• Film “LIMUNOVO DRVO” Branka Radakovića apsolutni hit u Zagrebu
• Film LIMUNOVO DRVO – Najposećeniji događaj u pratećem programu 49. zaječarske gitarijade
• Mišo Marić: BILO JE VIŠE OD IGRE
• Safet Sušić za tačno: Ne zanima me Barcelona, ostajem selektor i vodim zmajeve u Brazil
• Marinko Čulić:Josipović na Tuđmanovom putu bezumlja

Marshal Tito, 1961, Yousuf Karsh

Ova božanstvena komedija, koja se događa svugdje od Đeveđelije to Triglava, pomalo čini zagonetnom onu narodnu iz tranzicijskog perioda: ‘Poslije Broza, sve se sroza’. Što je po srijedi? Gdje je radost i oduševljenje među narodima nakon Broza? Građanima nije do pjevanja? Samo bi kukali?

Piše:  Senja Perunović

Jedan moj prijatelj ostaje bez posla sutra. I cijelo njegovo poduzeće. Narodna radost i veselje!   Ljudi će ostati bez sredstava za golu egzistenciju. Fotografijski rečeno, naći će se na ulici. Njegova tvornica se zatvara. Nije ona vlasnički njegova već, onako kako je nekad bilo, društveno njegova, što se danas više ne broji ni pišljiva boba, kakti na našu neizmjernu sreću. Znate već, to je jedna od onih veličanstvenih tranzicijskih priča sa veselim recitiranjem laži radnicima i sretnim završetkom u džepu jednog ili nekoliko bogataša. Raznorazni maheri, premazani svim mastima, praktički su zaustvili proizvodnju, umrtvili tvornicu i radnike i njihove plaće što znači i njihove porodice (koletaralna šteta koja se i ne broji), e da bi usrećili jadnog kapitalistu. Nakon dugog perioda upropaštavanja koje ju je učinilo „bezvrijednom“, tvornica će biti prodana nekome. Veličanstveno čudo će se dogoditi i ta starudija i hrpa ničega odjednom će biti „interesatna“ nekome kapitalu tj. kapitalisti u vidu strane firme, milijardera ili slično. Onda će taj kapitalista, siromašak sa bogatim bankovnim računom, kupiti tvronicu za neki stiniš. Radnici će biti sretni ako budu ponovo pozvani da rade u s v o j o j tvornici, ali ovog put to će biti nečija privatna prćija a ne njihovo društveno bogatstvo. Logika i pravda (mili bože, šta to bješe?) preokretnuti su naglavačke, samo što je to naglavačke postalo normala– koja jede ljude.

Ova božanstvena komedija, koja se događa svugdje od Đeveđelije to Triglava, pomalo čini zagonetnom onu narodnu iz tranzicijskog perioda: ‘Poslije Broza, sve se sroza’. Što je po srijedi? Gdje je radost i oduševljenje među narodima nakon Broza? Građanima nije do pjevanja? Samo bi kukali? Ta me je zagonetka potaknula da pogledam uzrečice nastale u ovom zlatnom dobu dugom dva-i- pol decenija nakon definitivnog gušenja Titovog perioda. A onda se nametnulo pitanje: kako to da ovakve uzrečice, ma koliko samo izraz nekakvog tamo naroda (pod nazivom ko ga šljivi), zvaničnici i stručnjaci ili ne čuju ili ne žele pokazati da ih čuju? Da li uzrečice govore previše jasno o nečem važnom pa stoga premala pažnja zvaničnika i demokratskih predstavnika mora sakriti smisao tih poruka? U uzrečicama, i ne samo uzrečiama, Tito je i danas simbol boljeg života, mira i pravednijeg društva. Zvaničnici to ignoriraju maksimalno. Maksimalno. Građani to misle i čeznu u svojim životima, srcima i šire. Za zvaničnike te su teme prevelika nezgodacija osim kada ih uzimaju retorički ili kozmetički, ili u dnevnim paradama demagogije na TV i ostalim megafonima. Bolji život za sve, pravednije raspodjela bogastva? Ta nemojte me nasmijavati, kažu oni u sebi. I žure da donesu još jedan novi zakon koji će jesti i razjedati građane i radnička prava ali otvarati slavine za tajkunske džepove i garantirano cijediti ljudsku snagu za te iste džepove. Zlatno doba, njihovo.

Gledamo u što moćnici današnjice gledaju tražeći inspiraciju. Sjetili se kojekavih kraljeva, kneževa, kraljica, poglavnika, vojvoda i sličnih ne-narodnih i protu-narodnih „prvaka“ , kao i često sumnjivih i čudnih perioda iz prošlosti koje prizivaju i nameću za slavlje i uzdizanje. Ali da li ćete ih čuti da spominju Tita (osim, dakako, kao diktatora)? Nema toga. Pa ipak, Tito je i danas simbol boljeg života, mira i pravednijeg društva. S pravom. Više je smiješno ponavljati da Tito nije bio savršen (za razliku od nas), pa niti neću. Zlonamjernici će ionako naći njihove građe da tvrde da ja to tvrdim.

I ovog 25. maja, „centralna“ proslava Dana mladosti održana je u Kumrovcu, Titovom mjestu rođenja, a 4. maj, dan njegove smrti, „centralno“ je obilježen u Kući cvijeća, na Dedinju u Beogradu. Izvještaji su javljali o velikom broju građana (samo u Kumorvcu bilo ih je sedam hiljada) i, da, bilo ih je iz svih republika bivše Jugoslavije. I tako iz godine u godinu. Osim na svečarske majske dane, narod odaje počast Titu i u svakodnevnim ćakulama i na internetskim portalima na zafrkantsko-kreativan način kontrastirajući sadašnjost sa Titovim vremenom, u uzrečicama, na primjer. One, najčešće u istom dahu, otkrivaju i ranu i nadu današnjice. Evo ih nekoliko, u njihovom kontekstu.

Nakon nestanka SFRJ, nešto što se naziva tranzicija dobilo je šansu, dužu od dva desetljeća, da se pokaže. Dva desetljeća vremenski je period u kojem je Jugoslavija već uveliko bila procvjetala nakon II. svjetskog rata. Zaključak jednog od grafita poslije Tita poručuje: Bravar je bio bolji!

Dok je bilo Tita bilo je i žita, kaže narod da se potuži na neimaštinu danas.

Dakako, postoje, šta postoje-šikljaju, komentari o Titu koji više varaju i izvrću istinu o njemu i povijesti nego što komentiraju. Oni, u pravilu, izbjegavaju popularni nadimak Tito i radije upotrebljavaju samo prezime, Broz, ili službeno Jopis Broz, kao znak distanciranja. Pa distancirajte se, vaša stvar, narod se zabavlja i sa time: Josip Broz dobar skroz!

Ona spomenuta ‘Posle Broza sve se sroza’ kao da se pita što je sedam šepavih carevina nego siromaštvo i nezaposlenost; cjeđenje, nepravda i OGROMNE socijalne razlike. I da li je mladost pomalo izgubljena u živom pijesku tranzicije bez humanih vrijednosti i osuđena više da luta nego što zna kuda i zašto ide…

Jedna od najduhovitijih zafrkatnskih dosjetki o značenju Tita došla je iz Zaboka. Ivan Kukolja i Miško Balija autori su teksta koji u maštovitom formatu „potjernice za kariminalcem“ izražava kontrast između optužbi na Titov račun i kvalitete života koje su građani Jugoslavije uživali u vrijeme postojanja socijalističke zemlje dok ju je on vodio. Njihov tekst, koji su napisali u ime društva Josp Broz Tito iz Zaboka, korišten je i još uvijek se koristi u raznim varijantama „letka-potjernice“, u više jezičkih varijanti i jezika na prostoru bivše Jugoslavije. Vrijedi pogledati kako su oni to zacrtali.

„Traži se Josip Broz Tito zbog osnovane sumnje da je počinio sljedeća krivična djela:

Tito se traži zbog osnovane sumnje da je 50 godina najstrože zabranjivao rat, izbjeglice, glad, siromaštvo, šovinizam… da je radnicima gradio tvornice, stanove i osiguravao redovite i pristojne plaće… da je svima pružio pravo na besplatno školovanje, liječenje i pristojne penzije… da je građanima osiguravao slobodno kretanje diljem Jugoslavije bez straha i ičije nacionalne i vjerske mržnje…‘

Osumnjičeni je tako uz već nabrojana djela,’ radnicima osigurao stalno zaposlenje, pravo na samoupravljanje i oslobodio ih straha od gubitka posla, a time i egzistencije, u čemu i jeste suština slobode čovjeka, a u zatvorima je držao nacionaliste svih nacija da bi osigurao slobodu narodima.

Svi se istomišljenici imaju smatrati opasnima jer su naoružani argumentima.“

Ovaj letak-potjernica objavljen na slovenskom, uz engleski nadnaslov, na internetu zvuči ovako:

WANTED WANTED WANTED

J O S I P B R O Z – T I TO

ZARADI UTEMEUENEGA SUMA ŠTORITVE SLEDECIH
HUDIH KAZNIVIH DEJANJ:

KER JE PETDESET LET NAJSTROZE PREPOVEDOVAL
VOJNE, LAKOTO, REVSCINO IN SOVINIZEM;

KER J E DELAVCEM GRADIL TOVARNE, STANOVANJA
TER ZAGOTAVLJAL REDNE PLACE IN SOLIDNE
POKOJNINE;

KER JE VSEM ZAGOTAVLJAL PRAVICO DO
BREZPLACNEGA SOLANJA, ZDRAVSTVA IN
POKOJNIN!

Y U – T O P I J A (Goran Sarić, Tačno.net)

Neki kažu da je to sve bio privid – ta nostalgičarska Jugoslavija. Vele: “sve vam sad izgleda lijepo jer ste tada bili mladi”. Narod pomirljivo uzvraća: Bili smo utopija; sad smo Etiopija (siromašna).

Zašto se „priviđa“ ta Jugoslavija? Bit će da su građani zavedeni pa glupavo ljube socijalnu sigurnost i mir, jer, kako kaže Zlatko Gall (Slobodna Dalmacija) „baš danas tako zavodljivo djeluju socijalna sigurnost, državni stanovi, sigurne plaće, minimalne socijalne razlike, zanemariva stopa kriminala, mirne i sigurne ulice, red u školama, puni nogometni stadioni, golema filmska produkcija… U usporedbi s neizvjesnom budućnošću, golemom nezaposlenošću i prijetećom bijedom koja je mnogima već pokucala na vrata, danas se tek tricama i kučinama čine svi grijesi riknute federacije”.

Kako su neki već izvjestili, vide se i parole skovane davno ali očito primjenjive i danas: što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži. Uzrečice koje slave principe uvedene u Titovo vrijeme raširene su kao što su i ankete o velikoj popularnosti njegovoj (o kojima ćemo drugom prilikom) indikativne. To, međutim, ne znači da se šibanja i broj kamenica na Tita smanjuje, pa mi se sve čini da postoje dva svijeta u sedam carevina. A Tito, kao što kaže Marinko Čulić (Portal Novosti) možda tek sada postaje jako, vraški aktualan.

Jedna ozbiljna anti-zabilješka na temu ‘Tito i turizam ‘

U jesen 1979, Tito je već bio bolestan. U to vrijeme bio je planiran samit nesvrstanih na Kubi. Liječnici su savjetovali Tita da nikako ne ide na taj daleki put. Usprkos njihovim upozorenjima, Tito je otišao. Sovjetski Savez se pripremao da svojim imperijalnim plaštem zahvati i zemlje nesvrstane i učini ih svojim pionima. Trebalo je sačuvati samostalnost pokreta nesvrstanih. Tito je odlučio ići i suprostaviti se (još jednom) osvajačkim namjerama Sovjetskog Saveza. Još jedna velika borba, kako piše Ivan Ivanji. Tito je umro sedam mjeseci kasnije. Vlastita bolest bila je drugorazredna u odnosu na dobrobit pravednijeg svijeta. Tito turist.