Diana Ondelj-Maksumić, pjesme

Autor/ica 👤tačno.net 23.6.2015. u 11:52

Povezani članci

PRIČA

Rekao je:
Miriše zemlja
A kuća ima krov od kamenih pločica
Iz kojih raste žuti cvijet
I biće još smrti
Neki će se htjeti svetiti
Mnogi će se htjeti svetiti

Mene je sve to uplašilo
Iako znam:
sve se već dogodilo

Moje strepnje kriju se u malim stvarima
dok uredno oblačim ova bijela jutra
za novi dan.
Tek ponekad puštam ih da budu:
grozdovi neba, grozdovi ptica i straha.

Dok igram se
sa željom da odem
i ne vratim se
i zatvorenih usta
vičem
dogodi se da:

Pomakne se kamenčić pod cipelom i
otkotrlja u neki osunčan ugao…

Nepoznati ljudi prolaze kućom koja
nije moja…

Ja postajem odviše lijena da učinim
nešto radosno…

Ulica koja je poznata po svakodnevnim životima
ljudi koji njome žure zarobljava moj pogled…

I bogovi kao neprijatelji sa svojim
malim zadovoljstvima donose odluku…

Ja, satjerana u nekoliko brojeva
uredno složenih rečenica
m i s l i m
kako ću ostati…

POKUŠAJ

Pokušavam disati ravnomjerno
Ne prejesti se vjetra
I sunca

Tek pretpostavljam
Tišinu
U ustima nepoznate žene
Što izašla je na balkon svoje kuće
Da se pokaže
Pticama
Gotovo neznatan bol
Određenih sjećanja
Snagu u času običnom
Odsutnom

Pretpostavljam riječi
Kojim bih htjela odšutjeti
Vlastitu nemoć

OPOMENA

…iz straha hrabrosti se učim…

Odlazeći u prostor koji se već dogodio
Pa iščezao
Sva
Od mraka
U mraku
Trajem
ILI
Plašim se pitomih dana
U grlu zima
Kao neki mutan bol
Lomi se u ruci
Vjetar je naivan u svom bijesu
Prema mojoj potrebi
Da jednom zaista budem
Ono čega nema
Bijelo je pod kapcima
Ono što je sada tu
Kao da tek treba da se dogodi
Brinem za svoju odsutnost
Strepim nad zaboravom
Sve je to samo prazno more
Koje bi da se rodi iz moje krvi
Davno zaspale
Ako se budem sjećala svega
Neću moći živjeti u vječnosti
Bez straha

PUTOVANJE

Leđima okrenuta
Idem
Dok pogled razdvaja se
Utrkuju se polja
I vode se nižu
Stare priče
U kojima blijede slova
Zatiču me u dvorištima
Nepoznatih kuća
Bezazlene poruke
Koje smo u zemlju skrivali
Iznenade me ponekad
Dok
Leđima okrenuta
Idem
Nekom bistrom sumnjom
Osunčana

SIROMAŠNA PJESMA

Progutala sam samu sebe
Siromašnom pjesmom
…u vremenu me
nedovoljno ima
nad čelom
svijetli se
potrošeno
sjećanje
i prašina se presipa…
Kao da ne čujem
More
Od šutnje poput
Tišine
Kojom sam nekoć krotila mrak
Razumijem svoju sporost
Ali
Da me ne preteknu riječi
Koje će me zapisati
Možda
More se ne čuje
Od vlastite plime

SJEĆANJE

Svijetao i dalek dan
Ulica mračna i moja
Drveće se stopilo sa kućama
Kuće sa zemljom
Prašina pod jezikom
Obilje mogućnosti
Gledam kako pada
Novčić
U drvo tri puta
Da na zlo ne okrene se
Na krovovima
Ni ljudi
Ni kiše
Još samo da padne
Dan
U kojeg sumnjam
Svoju slabost njegujem
Hranim je i pojim
Šapćem joj i čuvam je
Ona je sav moj imetak
Zalog i potomstvo
Samo slabost
Zemlji govoriti treba
Jednom će i naše trave
Propjevati

SLUTNJA

Kiša će
Ribe su na površini
Voda
U kojima
Diše
Sunce
Kojeg ćemo jednom
Kroz prste
Prosijati
Pa zadržati

ZA K.

Oči ti spavaju pod mojom kosom
Dok strpljivo ispisuješ svoju svepostojanost
Tvoja se toplina izmiješala s mojom
I krv šumi
Presipa se iz jedne šutnje
U drugu
Neka zvijezda mi odlazi sa usana
Ima li mi kraja dok te ovakva mislim?
Nebo slomljeno
Na moje usne je palo
Otkidajući mjesečinu sa tijela
Kako te nahraniti svjetlošću
Da te ne bi iznenadio mrak?
Svaki put
Na pola presjecam jabuku
I gledam tvoje tijelo
Zvjezdano
Dok nadolazi voda
S vrha brda u koje zurim
Svakog jutra
U desni džep
Na najudaljeniju tačku
Sebe
Stavljam
Kamenčić
S tvojim srcem
Pod nebom
Nimalo ravnodušna
Stojim
Znam
Tu spavaš Ti
I rasteš