BIO JE MIRAN I POVUČEN

Autor/ica 👤tačno.net 22.6.2015. u 10:28

Povezani članci

Intimiziranje s mirnim zločincem otkriva manipulativnu stranu savremenih medija: raspirivanje straha radi lakšeg upravljanja publikom. To što je zločinac tihi susjed koji je naprasno pukao, znači da vreba svugdje. Da radi s nama. Da je mi

Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

Poslije svakog smrtonosnog pohoda višestrukog ubice koji “iznenadi“ selo/kraj/državu, ovdašnji mediji stvaraju psihološki portret tihog susjeda čiji krvavi čin niko nije očekivao. Najbliži susjedi se redovito koriste kao pokretna scenografija koja se uvijek nekako nađe da bi se iskamčila sad već čuvena rečenica: “Bio je miran i povučen.” Ili: “Nismo ništa primjećivali”, “Nije se čulo za njega“, “Divna porodica”…

Upotreba prvih susjeda u prvim izjavama djeluje kao fantomska pojava, jer nemoguće je da baš u svakom ambijentu žive naivčine koje preko plota nisu vidjele ništa neobično. Pogotovo ako se u postfestum danima jednako redovito saznaje da je “tihi i mirni susjed” tukao komšinicu lancem za pse ili činio slične monstruoznosti. No, medijski karavan je tada već uveliko prošao, uradivši ono što je naumio. Ali šta se to postiže narativom o finom i dobrom građaninu koji se probudi jedno jutro “suštinski promijenjen”, jer je prema medijskom tumačenju odjednom, naglasak na preobražaju trenutka, namjerio da pobije cijelu porodicu, prijatelje i sve što mu se nađe na putu?

Ključ je u “suštinskoj promijenjenosti”, odnosno mediji se u svojim zapisima iz crne hronike igraju jeftinih trilera, stvarajući lažni paradoks ili mit o ekstatičnom i neočekivanom obrtu koji treba da stvori misteriju. Ili još bolje, strah. I to sve zarad gledanosti i zaprepašćenosti sluđenih gledatelja. Paradoks bi, naime, trebao biti u obrtu koji je tihi susjed doživio, ili kliku koji mu se desio, a potkrijepljuju ga tupave izjave zatečenih svjedoka koje se stavljaju u naslov. Cilj je da se gledalac u stanju šoka usljed saznanja da se desio zločin neshvatljivih razmjera, dovede u stanje potpune emocionalne uzbuđenosti. I da zločin postane još neshvatljiviji. I onda se u takvom stanju interesovanja drži pažnja detaljima, nagađanjima, tračevima, a neshvatljive razmjere zločina podgrijavaju se do potpunog nerazumijevanja.

Intimiziranje sa mirnim zločincem koji je napravio krvavi pir otkriva jednu stranu savremenih medija, a to je raspirivanje straha kao moćnog osjećanja radi lakše manipulacije uplašenom publikom. To što je zločinac, prema medijskoj postavci, tihi susjed koji je naprasno pukao, znači da vreba svugdje. Da sjedi pored nas. Da radi s nama. Da je mi. Ukratko, efekti medijske psihoze su potpuni, a osnova na kojoj ona počiva neuvjerljiva je.

Ali to se primijeti tek sa vremenske distance. Jer mit o tihom ubici koji se ni po čemu nije izdvajao obično završi u sagi o dugogodišnjem beskrupuloznom nasilniku i godinama porodičnog nasilja, ili indoktrinaciji ekstremnim idejama koja je prethodila. No, tada naši mediji već traže novo meso. Nevjerovatne detalje. Sočne gadosti. Ili se širi neutemeljeni strah od ekstremnih pokreta. Potraga za senzacionalizmom očigledno nikad ne miruje jer valja zadovoljiti apetit koji kroji publika, profit ili glupost. Sve je to tek otužna glad za nevjerovatnim pričama i nadnaravnim klikovima koji kroje ljudsku sudbinu.