Novo bosanskohercegovačko civilizacijsko zaglibljivanje

Povezani članci

• Stotine rudara na protestu u Sarajevu
• Hapšenje Fahrudina Radončića „prozor“ u naličje sistema
• U KELNU VELIKI CENTRALNI HUMANITARNI KONCERT PODRSKE GRADJANIMA – DEMONSTRANTIMA U BIH
• Pismo majke jednog ćafira
• Riječi Ante Pavelića tresu Hrvatsku
• Tomislav Jakić: Pandemija nas nije naučila pameti

Nakon što državni parlament ne prihvati inicijativu o Sutorini, mnogi su bili skloni povjerovati kako će protagonisti najnovije međudržavne halabuke konačno odustati. No, nisu bili u pravu. Jer, ta vrsta dizanja političke prašine je drugorazrednim profesorima bogomdana prilika da se, budući se za njih ne zna tamo gdje bi trebalo, održavaju u javnosti kao tobože značajne intelektualne persone. Mada, veza između njih i intelektualaca je jaka koliko i ona između Marka Kraljevića, onog iz turskog vakta, i televizije.

Piše: Slavo Kukić

Najmanji su problem, doduše, drugorazredni profesori. Ali, isto se ne bi moglo reći i za bosanskohercegovačku etnopolitičku klasu. Zbog nje smo, uostalom, i u tjednu iza nas popapati prisiljeni bili nimalo prijatne lekcije, ali i alarmantna upozorenja kako, nastavimo li putom s kojeg nikako da skrenemo, srljamo u civilizacijsko zaglibljivanje bez povratka.

Ovaj put razlog tome je vrh Republike Srpske, njezin predsjednik prije svega. Koji, kada to nitko ozbiljan nije mogao pretpostaviti, saopći da RS neće potpisati tekst ekonomske evropske agende – zbog čega odavna najavljenu posjetu BiH otkaza i Johannes Hahn, povjerenik EU za susjedsku politiku i proširenje. Nitko ozbiljan, ponovimo, takvo što nije mogao očekivati – jer, tekst agende je prethodno dobio zeleno svjetlo svih, pa i vlade RS-a.

Ovakav sud, što se mene tiče, u pitanje ne mogu dovesti ni naknadne procjene kako se time pokušalo izvući dodatnu lovu za ovaj dio BiH. Takav sud u pitanje nije uspjela dovesti ni Dodikova verbalna gimnastika kako je tekst ekonomske agende karikatura koju potpisati ne bi htio nitko iole normalan. Ali, daleko od suštine uopće nije ono što u vezi s tim nakon svega izjavi predsjednica vlade manjeg entiteta. Valjda će, reče ona – a siguran sam da je to učinila po nalogu svoga partijskog šefa – svima u svijetu konačno biti jasno da nastupati trebaju prema svima odvojeno, i takve agende potpisivati sa svakim dijelom BiH neovisno o svima ostalima. Da se, drugim riječima – to je, ako dobro razumjeh, poruka u podtekstu gospođine izjave – ovdje radi o zasebnim državama, i da to konačno i svijet mora priznati.

Zaludu i naknadne reakcije visokog predstavnika – i priča kako će se reforme u BiH dogoditi bez obzira na sve kočnice koje su joj na putu. Jer, najbliže istini bi moglo biti ono što, nakon svega, ovih dana izgovori Christian Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH. Dodikovo odbijanje potpisa na evropsku ekonomsku agendu, veli on – i to je najbliže istini – znači i krah njemačko-britanske inicijative za BiH. Dodik, zapravo, i to je suština čitave priče, ne želi pridruživanje Evropi – i u BiH, pita li se Schwarz-Schillinga, ima posve druge ciljeve. To mora biti jasno i centrima evropske i svjetske političke moći. I, neovisno tko iza toga stoji – a njemački političar ne isključuje mogućnost da se mentor Dodikova odbijanja krije u vrhu ruske federacije – Evropa i SAD će morati analizirati novu situaciju i razmisliti o koracima koje će poduzeti. Isključiti, smatra on, ne treba ni mogućnost da svoju posjetu BiH otkaže i njemačka kancelarka – a ni da se postigne većinski konsenzus, bez Rusije dakle, o ponovnom aktiviranju bonskih ovlasti, bez kojih je obesmišljeno i postojanje OHR-a.

Neki se s ruskom ulogom u čitavoj priči i neće složiti bez ostatka. Na to ih, reći će, tjera i najnovije iskustvo. Ruski ambasador u BiH se, naime, za razliku od svojih prethodnika, ovaj put nije ogradio od stavova zajedničkog komunikea Vijeća za implementaciju mira. Nije se ogradio od formulacije o genocidu u Srebrenici, dao je potporu aktiviranju Akcionog plana članstvu BiH u NATO-u, pridružio se stavovima ostalih članova Vijeća u vezi s vladavinom prava i, ako je vjerovati visokom predstavniku, ocjeni kako su neki političari iz RS-a kroz osporavanje vladavine prava nastojali sebi osigurati politički kapital.

Promjena ruskog ponašanja na posljednjem zasjedanju Vijeća za implementaciju mira u BiH je, treba priznati, novina. Što se, međutim, mene tiče, s optimizmom u odnosu na promjenu ruske politike prema BiH samo temeljem te činjenice ne bih žurio. Naprotiv, sumnje o kojima govori Schwarz-Schilling i dalje su veoma snažne. I stoga, za iole sigurnije sudove će ipak trebati sačekati.

Ali, treba biti pošten – nisu grobari ove zemlje samo s one strane entitetske crte. Ima ih, koliko vam drago, uzduž i poprijeko i Federacije. S nestrpljenjem sam, recimo, čekao utakmicu BiH protiv Izraela. Na moju nesreću, i danas bi, mada su momci igrali fantastično, puno sretniji bio da je nisam ni gledao – ne zbog onoga što se događalo na terenu, nego zbog onoga što se događalo na tribinama Bilina Polja. Dolje, na terenu, momak s istetoviranom Republikom Srpskom na nadlaktici, gore, na tribinama, salve zvižduka mladu čovjeku koji brani boje ove zemlje zbog te iste tetovaže – i poruka „tvoj sat je otkucao“. Znači li to da bi isto doživio i svatko tko bi, umjesto RS-a, na nadlaktici istetovirao, recimo, neki od kantona? Nešto, međutim, ne vidjeh da to itko osudi. A, ruku na srce, morao bi. Jer, RS je dio ove zemlje. A to, onda, znači da je i moja, ali i onih koji zbog nje zvižde svome reprezentativcu – i da je pljuvanje po njoj, bilo im pravo ili krivo, pljuvanje i po čitavoj svojoj domovini.

Ni na kraj mi pameti, sačuvaj me Bože, nije namjera optužiti navijače na Bilinu Polju. Jer, oni su samo proizvod ambijenta kojeg stvaraju drugi – „zaštitnici“ ovih ili onih nacionalnih interesa. A ti se iskazuju svakodnevno. Ovih dana, uostalom, digla se prašina jer je Demokratska fronta napustila vladajuću koaliciju na razini Federacije. Po Komšiću i njegovima se tuče i iz „bošnjačkih“ i iz „hrvatskih“ rovova – i optužuje ih se, nema za što nije. A oni čitavo vrijeme ponavljaju da traže samo vladavinu zakona. I da, sukladno tome, ne žele pristati samo na jedno – da i sami sudjeluju u kršenju zakona.

Ali, zato s druge strane imaju „partnere“ koje zakoni baš i ne muče – jer, oni su, pojašnjava takozvani premijer, plod pogrešnih odluka prethodnih vlasti. I stoga, takve zakone treba zamijeniti vladavinom ljudi – koji, Bože moj, puno bolje od zakona znaju što je dobro, a što nije. I kako treba, a kako ne treba vladati. Usto, za razliku od Komšića i njegovih oni ne priznaju da su javna poduzeća javno dobro – znači, dobro svih građana. Ne, prema najisturenijim „barikadlijama“ Bošnjaka i Hrvata, javna poduzeća su javno dobro ili Hrvata ili Bošnjaka – a to, onda, znači da njima, ovisno o tome u zoni čijeg su nacionalnog interesa, ekskluzivno i isključivo pripada i pravo upravljanja, i javnim poduzećima i svim ostalim.

A što je, u tako konstruiranoj „logici“, sa zonom nacionalnog interesa Srba u ovom dijelu zemlje? Ako je po bošnjačko-hrvatskom dogovoru o krčmljenju javnih poduzeća suditi, ta zona na prostoru Federacije ne postoji. I utoliko je u pravu lider SNSD-a kada zbori o progonu Srba. Istina, on zbori samo o progonima iz zone dominantnog utjecaja SDA – ne i one koju kontrolira njegov mostarski dvojnik.

Ali, sve to novi vožd pokušava „dosoliti“ još jednom brigom – tobožnjom brigom i za Hrvate. Jer, što bi drugo imala značiti njegova „proročanska“ da je od 70.000 vjernika na Koševu bilo samo 1.000 njih iz Sarajeva? Ili, pak, da u glavnom gradu BiH živi više Kineza nego Srba i Hrvata zajedno?

Istina je, i to nitko normalan ne može dovesti u pitanje, iz Sarajeva su u velikoj mjeri „iscurili“ Hrvati, Srbi još i više. Ali, istina je da su, i u puno većoj mjeri, s prostora čitave Republike Srpske „iscurili“ i Hrvati i Bošnjaci. A, o tome Dodik ne zbori – kao da je u pitanju najnevažnija stvar na svijetu.

O tome, sam Bog znade zašto, nikako da progovori ni njegov mostarski dvojnik. Ali, zato je na gorku istinu obojicu podsjetiti potrebnim smatrala biskupska konferencija Katoličke crkve u BiH. I informirati ih kako u Sarajevu živi oko 12.000, ili i nešto više katolika – što je, dakako, manje od trećine svih Hrvata po posljednjim predratnim popisima. I kako ih je na koševskom dočku pape Franje bilo skoro šestipol tisuća – šest puta više no što Dodik reče.

Ali, biskupska je konferencija potrebnim Dodika smatrala upozoriti i na još jednu, i puno sumorniju istinu. U čitavoj Republici Srpskoj, na prostoru kojeg je prije četvrt stoljeća bilo skoro četvrt miliona Hrvata, danas je ni 9.400 katolika – skoro 95% manje nego prije dvadesetpet godina. A, od onih koji ostadoše, na koševsko druženje s Papom dođe ih svega 660 – što će reći da je, među onima koji u Dodikovu begovatu i ostadoše, mahom staro i iznemoglo u mjeri da na susret s Papom nije ni moglo doći.

Puno bolje tom sirotom svijetu, predbaciše biskupi voždu, nije ni tamo gdje on stoluje. Ili u brojkama, u Banja Luci je danas svega 3.000 katolika, devet puta manje nego u vrijeme kada ona nije bila i srpska, ni muslimanska, ni hrvatska – nego, kako se nekada zborilo, i hrvatska i srpska i muslimanska. I kako je to civilizacijski poraz o kojem se također ne smije šutjeti – ali i uvod u novo civilizacijsko zaglibljivanje bude li ga se ignoriralo.