Potpisujemo tekst Borisa Dežulovića: Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji

Izdvajamo

• Potpisujemo tekst Borisa Dežulovića: Oliver Frljić, Viktor Ivančić, Heni Erceg, Predrag Lucić, Marinko Čulić, Jasmila Žbanić, Ladislav Babić, Snježana Kordić, Drago Bojić, Senad Pećanin, Boris Pavelić, Marijan Vogrinec, Ines Pletikos, Amila Kahrović Posavljak, Amer Tikveša, Esad Bajtal, Enver Kazaz, Dragan Markovina, Žarka Radoja, Paulina Janusz, Slavo Kukić, Nerzuk Ćurak, Štefica Galić, Amer Bahtijar, Maša Galić, Predrag Blagovčanin, Slobodan Dukić, Jasmin Hadžiahmetović, Almin Kaplan, Zlatko Jelisavac, Fahrudin Fahro Konjhodžić, Sanja Lazar, Bojan Marjanović, Božica Jelušić, Željko Pavičević, Dennis Gratz, Nikola Vučić, Marko Vrljić, Haris Ljevo, Danijal Behram, Jelena Svilar, Zoran Ivančić, Zoran Grozdanov, Lana Vuletić, Hasan Gabela, Saša Ibrulj, Salmedin Mesihović, Maja Zećo, Zvonimir Nikolić, Svjetlana Salahović, Vedrana Salahović, Ljiljana Zurovac, Ante Lešaja, Jasminka Filipas

Povezani članci

• Esad Bajtal: ‘Bosnom hodim’ – nostalgična oda rodnom gradu i Bosni
• Milanović: Naš uspjeh sada ovisi samo o nama
• Apel građanima uoči opštih izbora: Glasati za časne ljude
• Miris amnezije iz kuhinje „Borik“
• Stožeraška Hrvatska
• Ivo Anić: Kada se sve ugasi ostat će samo ponos, osjećaj koji smo svi izgleda davno izgubili, a vratila nam ga je vatra

Nakon misteriozne medijske šutnje koja je u Epehaziji zavladala nakon što je Josip Manolić optužio Tomislava Karamarka da je radio za Udbu, jučer nas je u zemlji, koja bi se u skoro vrijeme mogla početi zvati Karamarkovo, dočekao novi udar na slobodu javnog govora. Naime, Slobodna Dalmacija prekinula je suradnju s Borisom Dežulovićem. U ostalim EPH izdanjima, očekivano, ni slova o tome. Dok se prenemažu nad svastikom iscrtanom na poljudskom travnjaku, ne vide koliko je daleko otišla fašizacija u njihovom vlastitom dvorištu. Postavlja se pitanje tko je sljedeći na redu i kako će reagirati Dežulovićeve kolege iz EPH. Za jednog, koji je s (kripto)fašističko portala Dnevno.hr nedavno došao u ovaj medijski koncern, već sad se zna. Riječ je o Tihomiru Dujmoviću, komentirao je za naš portal Oliver Frljić.

Potpisujemo tekst Borisa Dežulovića:

Oliver Frljić, Viktor Ivančić, Heni Erceg, Predrag Lucić, Marinko Čulić, Jasmila Žbanić, Ladislav Babić, Snježana Kordić, Drago Bojić, Senad Pećanin, Boris Pavelić, Marijan Vogrinec, Ines Pletikos, Amila Kahrović Posavljak, Amer Tikveša, Esad Bajtal, Enver Kazaz, Dragan Markovina, Žarka Radoja, Paulina Janusz, Slavo Kukić, Nerzuk Ćurak, Štefica Galić, Amer Bahtijar, Maša Galić, Predrag Blagovčanin, Slobodan Dukić, Jasmin Hadžiahmetović, Almin Kaplan, Zlatko Jelisavac, Fahrudin Fahro Konjhodžić, Sanja Lazar, Bojan Marjanović, Božica Jelušić, Željko Pavičević, Dennis Gratz, Nikola Vučić, Marko Vrljić, Haris Ljevo, Danijal Behram, Jelena Svilar, Zoran Ivančić, Zoran Grozdanov, Lana Vuletić, Hasan Gabela, Saša Ibrulj, Salmedin Mesihović, Maja Zećo, Zvonimir Nikolić, Svjetlana Salahović, Vedrana Salahović, Ljiljana Zurovac, Ante Lešaja, Jasminka Filipas, Nedžad Maksumić, Diana Ondelj-Maksumić, Slobodanka Boba Đuderija, Jagoda Kljaić, Svetlana Broz, Gradimir Gojer, Senja Perunović, Darko  Kaciga Dubrovčanin, Milena Radovan Burja, Borivoj Radaković, Nela Vlašić, Marina Horvat, Aco Tabaš, Vladimir Krojačić, Agnesa Hodžić, Vedrana Rudan, mr. Petar Durić, dr.Kristie Evenson, Svjetlana Šarić, Žaklina Gregor Stapar, Đani Bohm, Sead Porobić, Karel Skopal, Marko Smiljić, Nebojša Slatinac, Elvira Stručić Hodap, Stipe Sikavica, Olga Lalić Krowicka, Zlatko Dizdarević, Ognjen Krstulović…

Zaista, kolika točno ljudska gnjida moraš biti, i koliko ti pogani jezik mora biti zao da preko njega prevališ kako je „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi“?

Koliko ti točno tust i hladan mrak u glavi mora biti, koliko ti čovječjeg u ljušturi gnjide još uopće može ostati da bi nestalu mladu djevojku proglasio žrtvom mirnog prosvjeda za prava jedne manjine?

Za povijest hrvatskog gnjidoslovlja valja zapamtiti njihova ljudska imena: Stjepan Lozo, Guido Piasevoli, Tatjana Alajbeg, Joško Čelan, Miroslav Klarić, Gordan Sladoljev, Barbara Kovačić-Domančić, Željko Ostoja, Miroslav Lozina i Marko Džaja.

Predstavljaju se kao splitski intelektualci, sastaju na štekatu kafića na Žnjanu i otamo, postrojeni pred velikom Antonijinom fotografijom, pozivaju vlasti da zabrane ovogodišnji splitsku Paradu ponosa, javno poručujući – ponovimo još jednom, za one s manjkom povjerenja u vlastite uši – kako je „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi“.

Nakon čega razumnom čovjeku – jer ne postoje na zemlji ni sud ni zakon za gnjide – preostaje samo živa nada da postoji barem Bog u kojega vjeruju i u čije ime mrze.

U međuvremenu, utvrdimo još jednom činjenice, najveće prirodne neprijatelje hrvatske inteligencije: u srijedu 11. svibnja 2011. godine, punih mjesec dana pred prvu Paradu u Splitu, sudionici tribine o Prideu u Europskom domu obaviješteni su da je u dvoranu podmetnuta bomba. U sljedećih nekoliko tjedana cijeli je grad išaran grafitima s precizno naznačenim datumom, satom i mjestom održavanja, te nedvosmislenim prijetnjama smrću sudionicima.

U ponedjeljak 6. lipnja Mladež HČSP-a poziva policiju da zabrani predstojeći Gay Pride, jer „imaju pouzdane dojave da se za taj dan u gradu pripremaju veliki neredi“: “Jedini krivci za sve nerede i štetu bit će oni koji su dopustili, a time i podržali održavanje te sramotne parade perverzije i nemorala“, prijete mladi pravaši u pismu ministru unutrašnjih poslova Tomislavu Karamarku. U utorak 7. lipnja splitska Policijska uprava subotnji Pride označava „događajem visokog rizika“ i najavljuju „jake mjere sigurnosti“.

Sutradan, u srijedu 8. lipnja, obitelj prijavljuje nestanak sedamnaestogodišnje Antonije Bilić iz Kričaka, a don Andro Ursić u splitskom Nadbiskupskom sjemeništu predstavlja knjigu “Gay parade – manifestacija izopačene seksualnosti“. U četvrtak 9. lipnja policija uz pomoć svjedoka pravi fotorobot vozača koji je Antoniju primio u kamion, a HČSP uz nove prijetnje za subotu u 13.30 sati najavljuje kontramiting. U petak 10. lipnja Antonijine sestre po gradu lijepe plakate s njenom fotografijom, a desničari transparente s porukom „Splite, zaustavi paradu! Svi u Marmontovu! Svim sredstvima!“.

Desničarska stoka

Konačno, u subotu 11. lipnja 2011. poslijepodne – usprkos „zaštiti“ pet stotina Karamarkovih policajaca – prvi Gay Pride u Splitu prekinut je divljačkim napadom „svim sredstvima“. Istog dana, nakon informacije da je signal mobitela Antonije Bilić zabilježen oko Modruša kraj Josipdola, policija započinje pretraživanje tog područja.

Pitanje za gnjide glasi: zbog čega je točno splitska policija prošlogodišnji Gay Pride označila „događajem visokog rizika“, najavila „jake mjere sigurnosti“ i usred potrage za Antonijom Bilić dovela na Rivu pet stotina policajaca?

Zbog nekoliko posve bezopasnih homoseksualaca, lezbijki i njihovih prijatelja, što su naumili prošetati Marmontovom i Rivom mašući šarenim zastavama? Ili zbog zapjenjenih primata što su mjesecima, tjednima i danima prije Pridea najavljivali obračun s pederima „svim sredstvima“?

Pitanje za gnjide glasi: koliko bi točno policajaca bilo povučeno iz potrage za Antonijom Bilić da splitska katolička inteligencija, desničarska stoka i skinbrainsi nisu mjesecima, tjednima i danima prije Pridea gradili u Splitu atmosferu straha i linča, prisilivši MUP na mobilizaciju?

Pitanje za gnjide glasi: koliko je točno u četrdeset pet godina svjetskog LBGT pokreta trebalo policajaca da neistomišljenike s druge strane kordona zaštiti od sudionika gay-parada? I koliko je točno stotina policajaca više trebalo da pripadnike LBGT pokreta od njihovih neistomišljenika štiti samo jedno poslijepodne u Splitu? Koliko ih je, najzad, točno policija još trebala povući iz potrage za Antonijom da ih zaista i zaštiti?

Pitanje za gnjide glasi: čija su točno izravna, a čija neizravna žrtva bili svi oni građani krvavih glava na Hitnoj pomoći 11. lipnja 2011. godine? I koliko bi točno mrtvih, a koliko teško ranjenih toga dana bilo na splitskim ulicama, da je MUP i onih pet stotina policajaca povukao s Rive i poslao u pretragu Modruša? Koliko bi točno velikih fotografija splitski intelektualci danas morali postaviti na štekat svog kafića na Žnjanu?

Pitanje za gnjide glasi: koliko točno tust i hladan mora biti mrak u glavi da nakon svega uopće pomisli kako je „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage zbog osiguravanja parade na Rivi“? I kolika točno ljudska gnjida moraš biti da to javno izgovoriš?

Katolički talibani

Postoji li zaista Bog u kojega vjeruju splitske intelektualne gnjide iz žnjanskog kafića, onda se od danas pa do kraja života imaju kome moliti da onih pet stotina policajaca – da su umjesto na splitskoj Rivi bili u Modrušu kraj Josipdola – ionako ne bi ništa promijenili u potrazi za Antonijom Bilić.

Ako je, naime, tih pet stotina policajaca sa splitske Rive zaista moglo pomoći nestaloj djevojci, ako je postojala najmanja šansa da ijedan od njih 11. lipnja 2011. u Modrušu kraj Josipdola pronađe živu Antoniju Bilić, onda su „neizravno odgovorni“ za njenu sudbinu te subote zaista bili na splitskoj Rivi. Samo što to nisu sudionici Pridea, već oni s druge strane policijskog kordona, oni dakle zbog kojih je tih pet stotina policajaca umjesto u Modrušu bilo u Splitu: ulični šovinisti i homofobi na čelu sa svojim guruima, svećenicima, katoličkim talibanima i intelektualcima iz žnjanskog kafića.

Stoga se pomolite, gospodo intelektualci. Molite se Bogu u kojega vjerujete i u čije ime mrzite. Molite Mu se – ako ćete mene poslušati – da ne postoji.

Gnjide.