ENG
Cementiranje nevinosti
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Godine 2000-te, neposredno nakon Tuđmanove smrti, Sabor je donio takozvanu „Deklaraciju o domovinskom ratu“. Deklaracije inače ničim ne obavezuju, pa je tako u pravnom smislu ova deklaracija jednakovrijedna hipotetskoj „Deklaraciji o crvenoj boji paradajza“, ali u duhovnom smislu – za većinu naroda kojemu se duh prosvjetljuje i prosvjećuje deklaracijama, uputama, zakonima, ustavima i inim ediktima direktno implantiranima iz zakonodavnih tijela u glave podanika – ona je čista božja objava, vrelo istine i neokaljanosti, svetinja koju bome treba i oružano braniti, dirne li itko u nju. U manjine građana, koji još ne dopuštaju operativne zahvate unutar moždane šupljine, jer su sasvim zadovoljni svojim mozgom koji poprilično dobro radi i bez kiruških intervencija političara, negodovanje je izazvao drugi članak spomenute deklaracije:
„Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.“
Ipak, povijesne činjenice govore o ilegalnom prisustvu HV na teritoriju Bosne i Hercegovine, podržanom logistikom legalne hrvatske vlade:
„Hrvatska je naoružavala i slala vojnike u BiH. Dok su se zajedno sa Armijom BiH borili protiv VRS-a, u sklopu sporazuma o zajedničkoj obrani, to je bilo opravdano, no usmjeravanjem oružja protiv Bošnjaka i vlade BiH, stavili su se 1993. otvoreno u funkciji okupacije.“,
i o političkoj te materijalnoj podršci HVO i samoproglašene „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“ – hrvatske kvislinške tvorevine unutar međunarodno priznatih granica susjedne države – što je potvrdio i „Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju“ (ICTY), presudom Čerkezu i Kordiću. Iz njenog sažetka izdvajamo:
„Dalje, Žalbeno vijeće je zaključilo da je “Hrvatska ostvarivala sveukupnu kontrolu nad HVO-om” i da je “rukovodila u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVO-a i da je postojao međunarodni oružani sukob između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.”,
a što je u presudi opširno elaborirano, kako bi se pokazalo u kojim okolnostima su okrivljenici djelovali vršeći zločine za koje su osuđeni. Primjerice, tamo stoji:
„…Pretresno vijeće je takođe zaključilo da je predsjednik Tuđman gajio nade o ekspanziji Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, kako bi Hrvatska obuhvatila područja na kojima su bosanski Hrvati bili većinsko stanovništvo. Ovaj nalaz temelji se, između ostalog, na svjedočenju vještaka dr. Allcocka, govorima predsjednika Tuđmana i svjedočenju Paddyja Ashdowna.“,
kao i:
„U izvještaju generalnog sekretara Ujedinjenih nacija od 18. januara 1993. stoji da je “UNPROFOR takođe potvrdio da su elementi Hrvatske vojske [HV] razmješteni u nekim dijelovima BiH”, ali se dalje kaže da su predstavnici HV-a izjavili da su prisutni “samo na onim područjima sa kojih su vršeni napadi na hrvatsku teritoriju i da će biti uklonjeni čim ti napadi prestanu …”. Nije pobliže navedeno na kojim su područjima bili razmješteni hrvatski vojnici.“,
i tako redom, a razmatra se i uloga generala Bobetka u sklopu bošnjačko-hrvatskog sukoba i ilegalnog prisutva jedinica HV u BiH.
U vrijeme donošenja spomenute deklaracije, saborska zastupnica Vesna Pusić, još uvijek zadovoljna funkcioniranjem svog centralnog procesora, direktno odbijajući implantaciju stranog tijela u svoju glavu, jedina je glasala protiv usvajanja ove evidentne, pisane laži s potpisom tadašnjeg predsjednika Sabora Zlatka Tomčića. No, vremena se mijenjaju izazivajući degradaciju ljudskog morala, u zaborav spremajući ranija viđenja i stavove, što je naročito izraženo kod političara. Kako je prema Voltaireu „Politika… vještina da se laže u pravi čas“, konkluzija ove tvrdnje je vrlo jednostavna: političar je samo potencijalni lažov koji čeka pogodan čas svoje aktualizacije. Vesna Pusić je danas ministrica vanjskih poslova Milanovićeve koalicijske vlade. Pa, što onda? – pitat ćete. Ne žurimo pred rudo!
Povodom nekih optužnica (autor ne zna ni protiv koga su usmjerene, niti kako su formulirane, prema tome uopće nema namjere niti je sposoban suditi o njihovoj pravnoj utemeljenosti) za ratne zločine hrvatskih državljana, upućenih od organa BiH odgovarajućim organima RH, hrvatska vlada je promptno reagirala:
„Nakon 20 godina političke optužnice dopustiti nećemo. Ako je netko za nešto konkretno odgovoran takvim se ljudima može suditi i u Hrvatskoj, teoretski. A političke optužnice više Hrvatska neće primati. I na to preventivno upozoravam, prije svega susjede da gledaju svoj posao, a mi ćemo gledati svoj posao – to je poruka”,
„rekao je premijer Zoran Milanović u povodu pojednih zamolbi koje je BiH uputila Hrvatskoj. U zamolbama BiH upućenima hrvatskim pravosudnim tijelima za postupanje se, naime, u činjeničnom opisu kaznenih djela koristi široko postavljeno i ekstenzivno tumačeno sudioništvo u udruženom zločinačkom pothvatu, koje uključuje razne pripadnike oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi Hrvatske, pa i članove političkih struktura i članove tijela vlasti. Također, koristi se i formulacija po kojoj su se zločini događali u okviru širokog i sustavnog napada vojnih snaga u koje je bila uključena hrvatska vojska.“
Ministar pravosuđa Orsat Miljenić pridružio se svome šefu, jednodušno ga podržavajući:
“U opisu događanja u BiH spominju se napadi hrvatske vojske i neke stvari koje naprosto, po našem viđenju, nisu točne i one vrijeđaju pravni poredak RH. One ne proilaze iz međunarodnih sporazuma koji su bili na snazi i iskrivljuju sliku o tome što se tamo događalo“
Vladinu reakciju bismo, za trenutak suzivši vidokrug, mogli tumačiti na slijedeći način. Hrvatska se protivi(la) suđenju svojim državljanima od strane srpskih sudova za ratne zločine koje su počinili na teritoriju RH. Međutim, izgleda, ona se protivi i suđenju svojim državljanima od strane bosanskohercegovačkog pravosuđa, za zločine počinjene na tlu susjedne države, svoje protivljenje umotavši u kvazimoralistička objašnjenja. Uopćeno, Hrvatska se protivi da bilo tko osim njenog pravosuđa sudi njenim državljanima, sem ako to moguće ne zahtijeva naša najmoćnija NATO „partnerica“, ili neka država „danke Deutschland“ tipa, kojoj uslužno izručuje svoje državljane (Perković, Mustač). A Vesna Pusić, kako se ona u to uklapa? – upitat će netko. Mediji o tome ništa ne pišu, a čega nema u njima dobro znamo da se „nije ni dogodilo“. Daklem, najlogičnije je pretpostaviti da se ministrica vanjskih poslova RH obavila šutnjom, točnije – šutke podigla ruke za usvajanje opisanog stava vlade. Etičnija manjina možda će razbijati glavu dilemom dali „neke stvari koje naprosto, po našem viđenju, nisu točne“ više vrijeđaju pravni poredak RH ili inteligenciju, i što je od toga podnošljivije. Naime, onima koji još možda ne razumiju, pokušajmo pojednostavniti.
Svaki zločin se dešava u nekom okruženju i kontekstu vladajućih okolnosti. Silujem li u neboderu djevojku, cijelu noć se brutalno iživljavajući nad njom, da bih je nakon toga ubio, dok se cijela zgrada ori od njenih krikova, vapaja za zaštitu i traženje pomoći, na što preplašeni stanari skutreni pod krevete ne reagiraju, jesu li sudu iole važne okolnosti pod kojima se djelo desilo, inertni strah stanara koji su mogli spriječiti zločin, a pošto nisu reagirali time i sami postali sudionici u njemu, ili ga zanima samo individualna krivnja – zbog „zaštite digniteta stanovnika stambene zgrade“? Prema postavljanju hrvatske vlade, svakako. Prema ICTY-ju, obrazloženje osude za zločin mora sadržavati sve relevantne faktore – uz opis konteksta i okolnosti u kojima se desio, do reakcije nadređenih koji ga nisu spriječili a bila im je to dužnost propisana međunarodnim aktima i zapriječena kaznama, da bi se donijela ispravna sudska odluka. Što suci ovog međunarodnog tijela, kako se vidi iz njegovih presuda, zaista i čine (dali u svim slučajevima korektno, drugo je pitanje). Možda se, prema viđenjima hrvatske vlade, Drugi svjetski rat mogao zaključiti Nürnberškim procesima i osudom pojedinaca – jer je zločin uvijek individualan! – a uzroke tražiti u njihovoj mentalnoj poremećenosti, nezavisnoj od državnog ustrojstva, vladine politike i ponašanja cjelokupnog stanovništva koji su je manje-više bespogovorno omogućavali. Pa, makar i samo nesmetanu realizaciju takvih psihotičnih osoba. Jeftin način skidanja odgovornosti sa društva (države); pojedinac koji vrši zločine u njegovo ime, odjednom biva od svih napušten: od sudija koje ga privode pravdi (razumljivo i opravdano!), kao i od njegovih aktivnijih ili pasivnijih sudionika u zlodjelu – te kasnijih zaštitinika – koji se distanciraju od njega, radi „zaštite vlastitog digniteta“, kojeg – usput budi rečeno – niti nemaju. Što ćeš, čovjek popizdio i pobio; žalite se bogu ili prirodi, niste li zadovoljni objašnjenjem!
Što misli ministrica vanjskih poslova RH, možda i buduća Generalna sekretarka OUN, o svemu tome moguće jednom doznamo iz njenih memoara, koji neće imati nikakvu praktičnu vrijednost po tadašnje generacije. Uostalom, ako je tu funkciju u najvišoj svjetskoj organizaciji mogao vršiti bivši SS-ovac, dobro poznat još živućim sudionicima povijesnih zbivanja u regiji („na osnovu jugoslovenskog dosijea F-25572 od 17. novembra 1947. godine. Valdhajm je uvršćen na listu ratnih zločinaca UN“), zašto ne bi mogla i zanijemjela Hrvatica, koja će na tom, još uvijek tek hipotetskom položaju, vjerojatno braniti dignitet – čega? Ona to vjerojatno zna. A dotle, čitatelji ovih redaka – na to preventivno upozoravam – neka „… gledaju svoj posao, a mi ćemo gledati svoj posao – to je poruka”. Kako pisac ovih redaka ipak nije Voltaire, držat će se manje suptilnog stava, izraženog onom narodnom: „politika je kurva!“.
Sa stajališta primitivnijih duša, napose onih pragmatičnih (a pragma je u odnosu na moral sasvim prizemna dimenzija), shvatljivo je da države brane svoje vlastite interese, ma sastojali se oni i u silovanju činjenica. No, tko će braniti istinu? Jadno čovječanstvo dok ga politika naučava etici!
Autor/ica 👤Ladislav Babić
