ENG
Čekajući presudu
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Čekajući presudu
On će biti sudac narodima,
mnogim će sudit’ plemenima,
koji će mačeve prekovati u plugove,
a koplja u srpove.
Neće više narod dizat’ mača protiv naroda
nit’ se više učit’ ratovanju. (Izaija, 2,4)
Historia magistra vitae njet
(narodima, ideologijama, vjerama, vlasti i školstvu)
Pred mnoga, mnogaja ljeta, ulančana u eone, „nepoznat netko“ silovao je učiteljicu. Kako je ona, uhvaćena na prepad, navodno zaboravila vrišati, silovanje se uobičajilo – pred očima javnosti – ritualno ponavljati. Tako nastaju narodni običaji. Dok magistra, jadnica, podjednako zaboravlja – ah – protestirati, zahvaljujući djelotvornoj učinkovitosti vlasti, počinitelj ostaje trajno – nepoznat. Najčudnije u svemu jest da se, namjesto učiteljice, žrtvom osjeća i prijavljuje neki posve bezlični čudak, mističnog imena – Homo Sapiens; psihološki, doduše, shvatljivo kao površinski odraz njegovog duboko potisnutog, podsvijesnog kompleksa žudnje. Za silovanjem. Učiteljica je, sasvim očito, nimfomanka. Konačno, nitko normalnih nagona ne bi nosio tako histerično ime – Historia. A Homo Sapiens? Osoba s osjećajem krivice, izložena vjekovnom nervnom rastrojstvu? Hvala Bogu da to nismo svi mi!
Program, uzgoj, dresura,…
U stupove društva ugrađena mentalna presura.
U beskrajnom, prirodnom potencijalu,
vješti majstori tešu – aktuelnu budalu.
Hoće li torzo naslutiti da se
performans zove „u se, na se, poda se“?
Hoće li kirurzi duha početi hajati?
U podatnom materijalu nadalje bezbrižno vajati?
…………………………………………………………….
Negdje u memljivom prostoru hladne, halapljive tame,
tiho podriguju gladne kraške jame.
———————–
Pokopali su svoje mrtve,
pomolili im se za spas duša
i preuzeli ulogu isključive žrtve,
jer – narod se zločina gnuša.
Ako je negdje nečega i bilo,
u Vladama to se nije znalo –
protokolarno se žderalo i pilo;
nit’ se krvi lilo, niti mirisalo.
Neznano se ne može prešutjeti,
a „žaljenja vrijedne pojedine čine“
nikakvog rezona ne nalaze kriti –
takve mrske laži lansiraju „psine“.
Kajanje im niti onkraj mašte,
savjest im je poput sunca čista –
redovno je molitvama lašte.
Spiritus i dalje neokaljan blista.
Gradeći demonkratske Republike
Predsjednici slijede svete vizije:
zaboravne, retardirane publike,
uvjeriti u njene povijesne misije!
———————–
„Um caruje, snaga valja klade“,
pa se kao svi, u razum klade.
Baš ne volim da se suprotstavljam,
no svoj ulog na batinu stavljam,
jer – glava je meka a tvrda je greda,
kada stane u nju unositi reda.
Nije da se pravdam, nije samo rima,
dirigentska palica oblik štapa ima!
I tu bi se lako neka umna našla;
primjerice: „Batina je iz raja izašla!“
(eh da mi je, bolan, onoga pronaći
koji ju je otle pustio izaći!).
Zato nekom drugom ostavljam amanet
da na prijesto’ svijeta ustoliči pamet;
priznajući smjerno kako u nas vlada
nestašica umnih a suvišak klada!
———————–
Kad gnjev zahvati ljude
krv se prolijeva i svašta bude,
kad gnjev zahvati ljude.
Gomila se cestom valja,
čopori okolo jure za plijenom
kad gnjev zahvati ljude
i čiste sve što ne valja i valja,
kad gnjev zahvati ljude.
I ljuljaju se na kandelabru
leševi djece, očeva i majki
a brat kidiše na brata
kao pijani strvinar rata.
Kad gnjev zahvati ljude
sjemenja mržnje i bijesa kliju
a kad dozru, berba krvava bude –
kad gnjev zahvati ljude.
Kad gnjev zahvati ljude
nevažno je nevinim il’ krivim biti.
Kad gnjev zahvati ljude ne pitaj,
bježi, kušaj se što bolje skriti.
Kad gnjev zahvati ljude.
———————–
Eonima je
iz mulja
difundiralo,
bubrilo,
klijalo,
razvijalo se,
iz kala se dizalo,
po blatu
puzalo,
gmizalo
pandže oštrilo,
očnjake brusilo,
rogove šiljilo
i kopita čvrstilo,
slinilo,
stenjalo,
urlalo,
I kad ispuni se
punina vremena,
čopor se,
pleme se,
narod se,
iz gliba podiže,
u dubine potisnuvši
čovjeka.
A otale
eonima,
do danas,
jecaj se
Zemljom
razlijeva.
———————–
Nekad je bilo bolje
„Nekad je bilo bolje“,
kažu kumice s placa.
„Nekad je bilo bolje“,
ni radnik se reći ne žaca.
„Nekad je bilo bolje“,
reći će intelektualac,
no, kao da žalu ovom
nekako fali žalac.
Kad je bilo to „nekad“ –
nikako da se dozna;
dali se ljudima sanja,
čini se, samo Bog zna.
K’o da u sjećanju njinom
golema rupa zjapi;
k’o da ih drogom za narod
„nepoznat netko“ napi.
Život ih nosi k’o rijeka
a teške ih sumnje slijede;
crna ih mora stisla –
kao da sve manje vrijede.
Gdje su sloboda i radost?
Snovi koje su snili?
Jel’ kriva bijaše mladost?
Naivni zar su bili?
Prati ih prošlost k’o sjena,
k’o Ahasver njihova uma:
„Nekad je bolje bilo“ –
ne mogu prestati dumat.
Stisnu usne i pognu leđa,
nastoje sakriti svoje rane –
živjeti treba, a danas
ne mari za prošle dane.
No, bio on težak il’ radnik,
bio on umnik sa faksa,
u kaosu svijesti bludeć’,
kad-tad će susresti – Marxa.
Ladislav Babić
Autor/ica 👤Ladislav Babić
