Aleksa Šantić: Poezija suštine

Izdvajamo

• "Šantić, međutim, nije ničim zaslužio takvo sortiranje po uskonacionalnoj nomenklaturi. Jer mogao bi, zbog Emine, Šerifa i drugih biti i muslimanski pjesnik. Mogao bi zbog voljene Zorke Šoline i poezije posvećene njoj biti i hrvatski pjesnik. A, uistinu, on je istovremeno i srpski, i muslimanski, i hrvatski poeta, ne odričući mu duboko korijenje etničkog Srbina. U toj simbiozi ljepote svega što je zajedničko i ljudsko on je ono najljepše što Mostar već stoljećima izgrađuje i stvara. Zbog toga, on je bio bosanskohercegovački, evropski, bjelosvjetski..." (Mugdim Karabeg, Dani 27. 7. 2007)

Povezani članci

• Životna priča – Ivo Andrić: Od prave ljubavi ne može se pobeći
• Lazarusima 21. stoljeća
• U Zagrebu prvi muzej naivne umjetnosti u svijetu
• Komšić od Ustavnog suda traži da odredbe o vitalnom nacionalnom interesu proglasi neustavnim
• FANTAZIJE NA PLATNIMA
• Mostarske kiše granata

Jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje je proveo veći dio svog života. Školovao se u Trstu i Ljubljani, a nakon završene trgovačke škole vraća se u rodni grad.

Bio je jedan je od osnivača kulturnog lista Zora, te predsjednik Srpskog pjevačkog društva Gusle u Mostaru.

Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, te njemački književnik Heinrich Heine.

Godine 1903. izabran je za potpredsjednika Gradskog vijeća mostarske općine.

Burne društvene promjene u Bosni i Hercegovini, početkom dvadesetog stoljeća značajno su utjecale na njegov rad što je pojačalo njegovu rodoljubivu notu. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama, Ostajte ovdje i Hljeb, Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet.

“Šantić, međutim, nije ničim zaslužio takvo sortiranje po uskonacionalnoj nomenklaturi. Jer mogao bi, zbog Emine, Šerifa i drugih biti i muslimanski pjesnik. Mogao bi zbog voljene Zorke Šoline i poezije posvećene njoj biti i hrvatski pjesnik. A, uistinu, on je istovremeno i srpski, i muslimanski, i hrvatski poeta, ne odričući mu duboko korijenje etničkog Srbina. U toj simbiozi ljepote svega što je zajedničko i ljudsko on je ono najljepše što Mostar već stoljećima izgrađuje i stvara. Zbog toga, on je bio bosanskohercegovački, evropski, bjelosvjetski…”  (Mugdim Karabeg, Dani  27. 7. 2007)

Šantićeva ljubavna poezija razvila se pod jakim utjecajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana… Djevojke koje se u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne, ali ipak skrivene ljepote. U njegovim ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja.

Takva je i njegova najpoznatija pjesma Emina, koja je bila inspiracija i mnogim muzičarima današnjice.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća snimljena je romantizirana biografija o životu Šantića, pod nazivom Moj brat Aleksa. Glavnog lika je glumio Branislav Lečić, a muziku za film komponirao je Ranko Rihtman.

OSTAJTE OVDJE…

Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

1896.

Šantić je napisao još i pjesme: Ne vjeruj, Ostajte ovdje, Pretprazničko veče, Što te nema?, Veče na školju, O klasje moje i druge…

Napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih je najpoznatija Hasanaginica, kao i nekoliko pripovijetki, te pjesme za djecu.

U toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao talac i optuživan zbog svojih pjesama.

Preminuo je 2. februara 1924. godine u Mostaru.