Politička mačka s devet života

Izdvajamo

• Bez obzira na Šeksa, „udbaška“ storija daleko je od svog epiloga. Upravo je, eto, premijer Milanović „propustio“ priliku odazvati se Karamarkovu pozivu da „sjednu i rasprave neka ključna svjetonazorska pitanja“. Nema šanse! Ta pitanja, duboko uronjena baš u tu „udbašku“ storiju, obavještajno su impregnirana u budućnost sve dok Bijednoj Našoj ne istekne međunarodna licencija uvjetovane državnosti. Samo, toga „Hrvatice i Hrvati“ još nisu svjesni. Protuudbaški urlatori misle (?) da su njih nekolicina „čistih“, koji bi jedini preživjeli njihovu lustraciju, dovoljni, kadri i ovlašteni načiniti državu prosijanih „Hrvatica i Hrvata“. Nema šanse!

Povezani članci

• Basna
• Promocija nove knjige ‘Kazalište krize’ prof. Snježane Banović
• Liturgija i pomen za žrtve Jasenovca
• HGK promovira Varšavsku, a ne Zagrebačku burzu
• Puljak: Ostavka Martine Dalić znači priznanje krivice cijelog vrha
• IVICA KUNČEVIĆ

Foto: zadardanas.hr

Traljava je podmetaljka to da anacionalni „udbaši“ vladaju Hrvatskom. Taj jadno disfunkcionalan državni surogat već 25 godina drže neuki, nesposobni i nesavjesni Hrvati u kojima se nataložilo najgore svih povijesnih porobljivača zajedno. Zato danomice reže jedni na druge, podmeću si noge i iritantno krešte: „Drž’te lopova!“ I to je taj povijesni usud bez happy enda

Marijan Vogrinec

Notorni enfant terrible kvarne prevrtljivosti hrvatske politike, Vladimir Šeks, opet je ovih dana, tko zna koji već put u svojoj kontroverznoj karijeri, izronio iz gluhonijemog zapećka kao zapažen akter mainstream zbivanja u Bijednoj Našoj. Najprije zato što mu je valjda dojadilo biti zadnji statist u momčadi „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislava Karamarka, pa mu se kao odmrznutom umirovljeniku ponudilo zasjesti na savjetničko mjesto (za ustavna i pravna pitanja) „žene iz naroda“ na Pantovčaku, a koji dan kasnije javno je prozvan da je bio udbaški doušnik/špijun. Šeksa je u toj škakljivoj ulozi spomenuo Ivan Lasić nadimkom Gorankić. On je, kao bivši šef beogradske Službe državne bezbednosti/sigurnosti (SDB/S), videolinkom svjedočio iz Mostara na münchenskom suđenju bivšim šefovima jugoslavenske tajne službe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva u Njemačkoj odbjeglog bivšeg direktora Ine Stjepana Đurekovića.

Otkrili kipuću vodu u Münchenu!? Vladimir Šeks, pa bivši doušnik SDB/S-a, udbaš, kako je ustaška emigracija netočno imenovala jugoslavenske agente, među „svim predsjedničinim ljudima“! Politička mačka s devet života!?

Reći nekome u RH da je udbaš, ravno je nacionalnoj ekskomunikaciji! Jednako je strašno kao reći mu da je Srbin („Mamiću Srbine!“), Jugoslaven ili mrzitelj svega što je hrvatsko. Udbaš (Udba – Uprava državne bezbednosti, nastala 1946. preustrojem Ozne – Odjeljenja za zaštitu naroda; od 1966. djeluje kao SDB/S) kriminogena je etiketa koju politička desnice u RH nekritički, nekontrolirano i mrziteljski unificirano lijepi svima i svemu oko sebe kada joj nisu po volji.

Ne treba tražiti uvjerljivijih dokaza od „braniteljske“ histerije stožeraško-šatoraške provenijencije ili militantno impregniranih homilija nekolicine desničarski zadrtih pripadnika „Centralnog komiteta“ Hrvatske biskupske konferencije („CK“ HBK). U njih nema nijansi, sve antinacifašističko i lijevo je isključivo – dark crno.

Rečeni svjedok Ivan Lasić izvijestio je iz Mostara njemačke suce da je Vladimir Šeks bio špijun SDB/S-a. Kad su ga, Lasića, 1992. godine oteli agenti HVO-a, navodno ga je trebao doći u Mostar ispitati jedan tužitelj iz Zagreba. Svjedok tvrdi da se radilo o Šeksu koji, prenosi Jutarnji list, „kao bivši špijun Udbe nije htio ispitivati špijune Udbe“. Nije to, jamačno, zadnji puta da se Šeksovo ime povlači po špijunskom/doušničkom blatu (navodno je zaveden u dokumentima SDB/S-a pod kodnim imenom Sova), pa će biti da je münchensko suđenje tek podgrijalo ono malo već ustajale vode, s debelim slojem žabokrečine.

Koplje bez trnja

Bez obzira na to je li svojedobni, kažu, član Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) iz hrvatske filijale (SKH), pa maspokovski disident, velika „državotvorna“ drhtulja i napokon savjetnik predsjednice RH uistinu Sova, neka lisica, hijena ili kakav špicl te sorte, indikativno je njegovo umirovljeničko pozicioniranje u dosta redikuloznoj galeriji „svih predsjedničinih ljudi“. Šeksove karijerne plime i oseke, kardinalno ovisne o privlačnoj snazi aktualnog političkog magnetizma u HDZ-ovom vrhu, upravo su u okolnostima kad njemačko suđenje „udbašima“ pomalo dovodi u pitanje svoju svrhu i razlog, omogućile nedosljednom i prevrtljivom Šeksu udoban politički hospicij u zelenilu Pantovčaka.

Kaže da se fizički i psihički osjeća kao mladić i da političko koplje nije bacio u trnje. Kako i bi kad mu pod prozorom novog ureda nema trnja! Uz budnu se pasku Šparemblekove licitarske garde tek glasaju dokoni paunovi, nadglasavaju se kosovi i tu i tamo promakne kakva živina trofejnog rogovlja.

Zadrti ustašoidi u RH, sasvim izluđeni time što ih „Hrvatice i Hrvati“ ne zarezuju pola posto i ne puštaju tako arijevski inteligentne na vlast, opetovano straše javnost time da Bijednom Našom, zapravo, svih 25 prošlih godina vladaju – udbaši. I ne puštaju iz ruku državno kormilo. Ti su špicli „nahvao“ već nakon samog razlaza s pogreba u Kući cvijeća počeli naručivati nova svjetonazorsko-političko-ideološka odijela, anticipirajući modni trend novog doba. Naslutili su, ako već ne i točno znali, što predstoji. Gadan, krvavi rusvaj kakav se i dogodio. Svitalo je to novo doba, a staro je bilo na umoru. Stipe Šuvar se spustio među rudare u kosovsko podzemlje, Miroslav Šolević i Mihalj Kertes su razdrljili košulje na čelu bučne „antibirokratske revolucije“, „narod se pita kada će Slobo zamijeniti Tita“, Veljko Kadijević je s oficirskim društvom pomalo već zagrijavao motore razarača Split, T-84, MIG-21…

Preko noći se „domoljublje“ sve vidljivije zaticalo u zapučke i uvježbavalo retoriku za „ono“ što predstoji i što slijedi. Poslije paradnog 13-dnevnog „rata“ u Sloveniji, samo su još neizlječivi naivci mogli vjerovati da će polustoljetna Titova zgrada „zbratimljenih naroda i narodnosti“ izdržati sinergijski potres pomno programirane međunarodne zloće i domaće gluposti. Tek će se na jugoslavenskim ruševinama, već prvih godina pošto su krv, vatra i dim kobno zagušili „zbratimljene narode i narodnosti“, pokazati da nije trebalo teroristički satirati ono što se dalo popraviti, dograditi i modernizirati. Ali, kažu u onoj tv-reklami, prošla baba s kolačima!

„Pola hrvatskog dijela Udbe i Saveza komunista pretrčalo je 1990-ih u HDZ, a Franjo Tuđman – bivši rigidni komunist, Titov partizan, general i miljenik, nekada direktor armijskog/partijskog kluba Partizana iz Beograda, istaknuti teoretičar socijalizma u SFR Jugoslaviji – objeručke ih je primao“, grmi ekstremna desnica. „Ideološki tvrđa, druga polovica Udbe i Saveza komunista ‘demokratizirala’ se u Socijal-demokratskoj partiji (SDP) Ivice Račana i stalno rovari protiv Hrvatske.“

Formalno gledano, istina je da su istaknuti karijerni partijci članovi SKJ, pripadnici državnog i represivnog aparata SFR Jugoslavije, YU-diplomati, šefovi raznih društvenih sektora i direktori poduzeća masovno 1990-ih godina prebjegli u svoje nacionalne tabore. Svi odreda pod teškom amnezijom: nitko se nije sjećao što su do sinoć bili, što su činili, zašto i kome. Cijela jugoslavenska poglavlja netragom su nestajala iz osobnih biografija. „Nacionalna svijest“ ustobočila se u tim lakirovkama iznad Titovih stipendija, partijskih škola, udarničkih priznanja i odličja za doprinos razvitku samoupravnog socijalizma… Opet je postalo presudnim biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, dokazati se kvalificiranim „domoljubljem“. Bila je to nova moneta novog doba, gdje su i „udbaši“ bili na osobitoj cijeni.

U samom su se državnom vrhu RH tih godina i dosta dugo kasnije, uz samog Tuđmana, našli i šefovi partizanske i postpartizanske Titove tajne službe Josip Boljkovac, Josip Manolić, Josip Perković, Zdravko Mustač… „Vrhovnik“ je osobito cijenio i držao uza se svoje dugogodišnje drugove, karijerne oficire JNA, odreda najviših vojnih činova i završenih najviših vojnih škola u SFR Jugoslaviji – Janka Bobetka, Martina Špegelja, Zvonimira Červenka, Antona Tusa, Svetu Leticu, Imru Agotića, Petra Stipetića, Davora Domazeta-Lošu… Ta je školovana i sposobna obavještajno-vojna struktura komunističkog pedigrea, dopuštenjem međunarodne zajednice, zaslužna za pobjedu u Domovinskom ratu.

Tuđman i generali, foto: novosti.rs

Da se stari zagorski lisac iz Velikog Trgovišća nije oslonio upravo na to društvo, pomno probrano za Titov partijsko-vojno-državni ešalon, Franjo Tuđman bi bio pobijeđen u klinču s Kadijević-Miloševim ratnim strojem. „Vrhovnik“ bi glatko, u dubokoj krvi i ruševinama, izgubio Domovinski rat da je popustio ekstremnim nacionalistima i njihovim novokomponiranim „generalima“. Vojno školovanim pod jorgan-planinom i na nekim sasvim nepriličnim mjestima, gdje su se činovi dijelili takvom brzinom i u takvim količinama da su tajnice u MORH-u u trenu postale pukovnice, arheologinje brigadirke, a nisu preskočeni ni nogometni treneri, estradni pjevači, prijatelji prijateljevih prijatelja… Generale se novačilo među vozačima kamiona/autobusa, geodetima, konobarima, birtijskim harmonikašima, monterima centralnog grijanja, bivšim pripadnicima Legije stranaca, robijašima…

Ta „hrvatska“ vojna struja i dan-danas rovari protiv „partizana“ i „udbaša“ u vojno-obavještajnoj strukturi RH, što se možda najbolje dade iščitati iz odnosa političke desnice prema časnom i iznimno zaslužnom junaku Domovinskog rata, stožernom generalu (general-majoru u JNA) Petru Stipetiću. Em je sposoban i ima osvjedočene uspjehe iz Domovinskog rata, em je školovani vojnik koji je poštovao sva međunarodna pravila ratovanja, em naginje malo ulijevo, em se ne busa u hrvatska prsa… Ne ide pod kapu takav generalima koji se, osim verbalnim junaštvom i nacionalističkim prenemaganjem, nemaju čime dičiti. Dapače, neki su postali ubojice i kriminalci, neki odmaglili tko zna kamo…

Kormilo „ukletog Holandeza“  

Bijedna se Naša obrukala i odnosom prema generalu Rahimu Ademiju, časnom Albancu, nekadašnjem vojnom obavještajcu Ratka Mladića. Njega su Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak pokušali podvaliti Haagu kao žrtvenog jarca za masovne hrvatske ratne zločine nad srpskim civilima na području Gospića. Tim se ogavnim, nečasnim postupkom države željelo skrenuti pravosudnu pozornost s paralelne zapovjedne linije hrvatskoga generalskog trojca Janko Bobetko – Davor Domazet-Lošo – Mirko Norac. Podvala je srećom propala, ali je sramota ostala kao još jedna među tisućama iz razdoblja „ponosa i slave“, koja još čeka valjani povijesni pravorijek. Nacionalističko-udbaško-partizanska prizma nije tako bistra kakvom se možda nekome čini, pa ni prave uloge aktera u montaži nove optike u pristupu mainstream „državotvorstvu“.

Tko je danas u Bijednoj Našoj „udbaš“ i „partizan“, možda utjecajna „Sova“ i kodirana „Lisica“, pa javno ili tajno drži kormilo „ukletog Holandeza“ radi nečijeg konspirativnog interesa!? Je li takvo što samo puka tlapnja dokonih neoustaških bolesnika, kojima se osvetnički pričinjaju duhovi onih što su davnih desetljeća vojničko-ideološki satrli arijevske svetinje!? Treba li i dan-danas strahovati od avetinjskog Big Brothera koji Bijednu Našu ne želi pustiti iz ruku!?

Bez obzira na to je li uopće realno spekulirati s (ne)mogućim odgovorima o ulozi „udbaša“ danas, tek, činjenica je da se s njemačkom „reinkarnacijom“ Šeksovog imena u kodiranoj ulozi „udbaškog“ operativca događaju i neke druge čudne stvari. Recimo, u dvorištu u naselju Paričnjaku nedaleko od Radenaca iznenada u večernjim satima izgorio osobni automobil marke Mercedes slovenskom istraživaču „Udbinih“ arhiva Romanu Leljaku. „Iz čista mira“, ali baš uoči njegova svjedočenja u münchenskom procesu Josipu Perkovići i Zdravku Mustaču. Navodno je netko zastrašivao i druge svjedoke. Tko, ne zna se. Tko je Leljaku zapalio automobil? Policija nema pojma.

Istražni nalaz upućuje na samozapaljenje, ali Leljak u to ne vjeruje, jer je riječ o novom autu. Ako se Mercedes nije kojim čudom zapalio sam od sebe, drugih tragova nema. Posao je u tom slučaju odrađen profesionalno, kao u krimiću, a poruka je mogla biti samo jedna: „Pazi što ćeš reći u Münchenu!“ No, njegovo svjedočenje prošlo je gotovo nezapaženo i cijela je stvar – legla. Barem zasad. No, „udbaška“ storija ide dalje i neće tako brzo usahnuti.

Slobodna Dalmacija je prije šest godina, iz pera svog novinara Danijela Tuškana, objavila uistinu eksplozivan razgovor s uvijek zahvalnim sugovornikom Josipom Boljkovcem, jugoslavenskim visokim partijskim dužnosnikom, načelnikom Ozne u poslijeratnom Karlovcu i prvim Tuđmanovim ministrom unutarnjih poslova, koji je teško kompromitirao Vladimira Šeksa. Revan će ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, poslušan svojoj šefici Vlade i HDZ-a Jadranki Kosor, u besmislenom javnom spektaklu koncem 2011. godine (novinari, tv-kamere, policijska vozila, fantomke…) divizijom dugih cijevi uhititi Boljkovca u seoskoj vikendici. Navodno zbog zapovjedne „udbaške“ uloge u partizanskim zločinima. Boljkovac je u rečenim intervjuom vrlo precizno anticipirao nevolje što će ga uskoro sustići, montirane u HDZ-ovoj kuhinji političkih predatora, zauzetih detuđmanizacijom Bijedne Naše.

Boljkovčevim je uhićenjem „hrabri“ Karamarko sramotno, u režiranom spektaklu, nasrnuo nabildanim specijalcima s dugim cijevima na 91-godišnjeg nepokretnog starca, već jednom nogom u grobu. Pokazalo se: bio je to pogodak „uništa“, prdež u vjetar! Ali i stanoviti znak da se protuudbaška tektonika ne smiruje i da se mnogi procesi intenziviraju, opet predizborno. Dok ima živih aktera i svjedoka.

„Vladimir Šeks je bio agent Slobodana Miloševića od 1990. godine nadalje i izvještavao ga je o svim hrvatskim planovima“, bio je izričit Boljkovac u intervjuu novinaru Slobodne Dalmacije. „Imao je pseudonim Zlatko, Sova, a na telefonu Kolega.“ Tuškan je prepričao: „Boljkovac je uvjeren da ga se ovih dana napada i optužuje za zločine počinjene nakon Drugog svjetskog rata ‘upravo zato što previše zna’. Za Šeksa kaže da nije bio jedini Hrvat Miloševićev agent, nego da su Hrvatsku u to vrijeme vodili političari koji su sjedili na dvije stolice, ponajprije iz razloga jer nisu znali kako će se okončati proces osamostaljenja Hrvatske“.

„Mnogi su se tada i danas ugledni hrvatski političari, pripadnici raznih tajnih jugoslavenskih agentura u osamdesetima i ranije, početkom devedesetih pokazali kukavicama i nastavili raditi za Slobodana Miloševića“, tvrdio je Boljkovac. „Franjo Tuđman je o Šeksu sve znao. Prvi put sam ga o njemu informirao u baraci na Savskoj. Šeks je bio provokator po zadatku. Jednom je došao u Vrbovsko i pitao ‘koliko imate Srba’. Pocrnić mu kaže 8,5 posto, a Šeks će njemu: ‘Previše, dosta ih je tri posto!’ To zna i Josip Perković. Svi oni to znaju, zato i jurišaju na mene jer znaju što sve znam o njima. Mnoge mi je stvari otkrio bivši savezni ministar unutarnjih poslova general Petar Gračanin. No, možda je neke teme bolje ne započinjati. U zadnje vrijeme mi prijete, a već sam četiri puta za dlaku izbjegao smrt!“

„Priče iz Vrapča“

Nije izbjegao Tomislava Karamarka i duge cijevi njegovih specijalaca, što je dalo medijima štofa da ga tjednima ismijavaju kao „sposobnog policajca koji zna svoj posao“. No, rečeni razgovor s prvim Tuđmanovim ministrom unutarnjih poslova Šeksu je udario krv u oči, pa je cijelu tu Boljkovčevu istinu pokušao opovrgnuti u istim novinama, na istom mjestu.

„Navode Josipa Boljkovca treba objaviti u rubrici ‘Priče iz Ugljana i Vrapča’ pod naslovom: ‘Laži suludog ubojice!’“ – reagirao je Šeks. „Ovim lažima i izmišljotinama Boljkovac želi skrenuti pozornost s vlastite krvniče uloge, uloge ubojice koji je davno nakon Drugog svjetskog rata, svojom rukom, dakle, osobno ubijao ili, kako je napisao u svom izvješću Ozni, kao povjerenik iste te Ozne za Karlovac ‘likvidirali smo bandite’. (…) U svojim lažima, kada me naziva agentom Slobodana Miloševića, nadmašio je i samoga sebe. To je tako glupo i apsurdno da ne zaslužuje nikakav komentar.“ Slobodna je također objavila kako Šeks „podsjeća da je upravo Boljkovac početkom osamdesetih zbog međusobnih političkih sukoba pokrenuo obavještajnu akciju kodnog naziva ‘Sova’ čiji je cilj bio Šeksa prikazati kao radikalista i zagovornika ratne opcije u rješenju jugoslavenske krize. ‘Tada je Boljkovac zloporabio Službu sigurnosti i nekoliko pripadnika te pokrenuo tu obavještajnu akciju da me politički diskvalificira.’“

Otprilike u jeku međustranačke hajke za (ne)izručenje „udbaša“ Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na suđenje u München, kad je premijer Zoran Milanović s razlogom poručio njemačkoj kancelarki Angeli Merkel (europski uhidbeni nalog) da Hrvatska nije „ptičji rezervat“, upozorio je i „novi HDZ“ da „tjera lisicu, a istjerat će vuka“. I to je bio znak o kakvim još obavještajnim enigmama nije uputno razglabati otvorenih karata. Jer, javnost ne može ni sanjati o pravim razmjerima i mogućim posljedicama erupcije na tom seizmički nestabilnom „državotvornom“ području, koja je kadra sasvim promijeniti prezentnu sliku RH i aktera u stvaranju baš te i takve slike.

Vladimir Šeks je s čela saborskog istražnog povjerenstva 1998. godine već vodio HDZ-ovu hajku na tada HSLS-ovu obavještajnu „Lisicu“, plan na 11 stranica kojim jenavodno trebala 1993.-1994. srušiti HDZ s vlasti i destabilizirati RH. Sumnjalo se, zapisao je kolumnist 24sata Tomislav Klauški, da iza tog nepotpisanog HSLS-ovog dokumenta „stoje hrvatske tajne službe koje na taj način podmeću oporbi. Dakle vjerojatno udbaši“.

„Kad je počela hajka nije više bilo jasno radi li se možda o planu ‘Jazavac’ , kojeg je sastavio Goran Granić, tadašnji potpredsjednik HSLS-a, no Šeks je ustrajao na tvrdnji da je plan ‘Lisica’ bila matrica stvaranja parlamentarne krize i neustavnog uklanjanja HDZ s vlasti“, pisao je Klauški. „Što je bilo doista smiješno. S obzirom da je Šeks optuživao liberale upravo za ono što je HDZ učinio HSLS-u, najsnažnijoj oporbenoj stranci. Rastočio ga iznutra, raskolio, razmrvio i tako si osigurao još nekoliko godina mirne političke egzistencije. Uglavnom, politička hajka na famoznu ‘Lisicu’ na kraju prvog hadezeovog mandata na vlasti bila je zamišljena kao puko skretanje pažnje s Tuđmanova represivnog i autokratskog režima, s propasti banaka, gospodarskog kolapsa, gušenja medija, bujanja represivnog aparata i međunarodne izolacije Hrvatske.“

I stalno se, kao crvena nit, svim ključnim zbivanjima provlače „udbaši“, teorije zavjera veleizdajničkog značenja, sumnja se u sve i svakoga… Uistinu, tko, kako i zašto tako upravlja Bijednom Našom!? Tajni agenti, špicli svih vrsti, dobi i roda neprestano su tražena roba u političkim krugovima RH, a zloporaba obavještajnih službi više i nije neka osobita novost. Jučer i prekjučer, kao i dan-danas.

„Bilo je kasno ljeto 2009. godine“, prisjeća se Klauški, „tri mjeseca nakon Sanaderova bijega s političke scene, kad je Šeks zaključio kako se ‘zagovaraju prijevremeni izbori i rušenje Vlade’. ‘Riječ je o već viđenom, ali osujećenom scenariju iz 1994. godine , kada je jedna oporbena stranka pokrenula plan Lisica s tri faze’, tumačio je tada Šeks. U prvoj fazi cilj oporbe je zasipati javnost tvrdnjama da je Vlada nesposobna i koruptibilna, druga faza bili bi prosvjedi, a treća generalni štrajk kojim bi se Vlada bacila na koljena. Zvučao je kao da zna o čemu govori. Iz prve ruke.“

Ivo Sanader, Branimir Glavaš i Vladimir Šeks (foto: Nacional)

Poznato!? Itekako. To, što je Šeks govorio u kasno ljeto 2009., do najsitnije se pojedinosti opetuje u Bijednoj Našoj otkako se Karamarko oslobodio „nečiste savjesti“ Jadranke Kosor, pa Milana Kujundžića, pa Drage Prgometa, zaboravio obećane unutarstranačke izbore i s desnom si rukom Milijanom Brkićem zvanim Vaso zapasao ključnu zadaću: srušiti Milanovićevu vlast i uspeti se u premijerski fotelj. Milom ili silom, institucionalno ili izvaninstitucionalno, demokratskom procedurom ili uličnim nasiljem… Budući da se „komunjare“ ne daju milom, napada se grubom silom, laže, maže, podmeće, izvrće, zamjenjuje teze…

Od trenutka Karamarkovog dolaska na čelo i preimenovanja HDZ-a u „novi HDZ“ (sic), ne bi li distancirao stranku od blata protunarodnog krimena, odjednom su se seljaci razočarali Vladinom agrarnom politikom, liječnici se osjetili zakinuti u plaćama (blizu 20.000 kuna), „hrvatski branitelji“ se sjetili da „Vlada ne drži“ do njihovog dostojanstva i digniteta Domovinskog rata, Đuri Glogoškom se učinilo bakšišem 25.000 kuna državne apanaže svaki mjesec, Katoličku crkvu počelo napadno žuljati što Milanović nedovoljno vjeruje u boga, pa ne da Kaptolu više od milijarde kuna poreznih obveznika godišnje…

Izostala lustracija špijuna

„Ma, nećete više vi udbaši sisati čistu hrvatsku krv!“ – deru se svi rečeni plus ini desni kakofoničari. „Udbaši“ su sada i sredstvo za politikantsko potkusurivanje i glavna meta u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru. Jad i bijeda zdesna, ali, kažu, to je normalna politička zbilja. Je li!? Zbilja jest, ali normalna nije.

„U drugoj polovici devedesetih šef SZUP-a bio je Smiljan Reljić“, analizirao je još koncem listopada 2012. kolumnist izdanja EPH Holdinga Robert Bajruši, „a špijuni su se – po nalozima Franje Tuđmana i Ivića Pašalića – počeli baviti ‘neprijateljima’ tadašnjeg HDZ-a. Upravo za vrijeme Reljićeva mandata SZUP je pratio i prisluškivao niz novinara i javnih osoba koji su kritizirali Tuđmanov režim. Iako je Račanova vlada otvorila novinarske dosjee, nitko iz Službe nije odgovarao zbog eklatantnog kršenja ljudskih prava. Jednostavno, Račanova vlada nije se usudila provesti lustraciju špijunske zajednice, a kada je 2004. na vlast došao Ivo Sanader, HDZ je i službeno, iznova ovladao obavještajnim službama.“

Realno, obavještajnom zajednicom – uključujući vojni dio – vlada i danas, jer ni Milanović nije učinio ništa bitno ne bi li špijuni došli pod učinkovit, demokraciji primjeren građanski nadzor. Dijelom svog radnog staža, špijunima je šefovao i sam Karamarko, a njegov pouzdanik iz tog miljea Josip Buljević danas sjedi uhljebljen na savjetničkom mjestu „žene iz naroda“ na Pantovčaku. Uz Antu Deura, „zaslužnog“ operativca (po prepričanom Šeksovom scenariju za rušenje vlasti!) savskih šatoraša, vukovarskih stožeraša i kojekakvih inih „braniteljskih“ performansa širom Bijedne Naše.

Inače, taj je Buljević od 2004., navodno vjetrom u leđa Sanaderovog brata don Vinka, iznimno napredovao u obavještajnoj zajednici i uživao veliko povjerenje HDZ-ove vrhuške. Postao je šef protuobavještajnog odjela POA-e, agencije koja se teško kompromitirala špijuniranjem (za čiji račun, u koju svrhu? – glupo pitanje) tadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića i istaknutih lijevih političara. Vrhunski POA-in gaf bilo je nezakonito uhićenje i ispitivanje novinarke Helene Puljiz, što je hrvatske špijune pod HDZ-ovim nadzorom vratilo u opskurno doba Tuđmanove samodopadne tiranije nad demokracijom. Tajni agenti pokušavali su zastrašivanjem iznuditi od nje podatke kojima bi kompromitirali Mesića. Danas je Buljević uz predsjednicu RH. Što građani mogu očekivati od takvih ljudi, koji kao obadi stalno špijunski neugodno zuje oko njihovih glava!?

Milanovićeva dvosmislenost o „istjerivanju lisice“ nije bez vraga. Javna je tajna da su „udbaši“ imali „svoje“ među najužim vodstvima niza (pro)ustaških skupina u emigraciji, ali mnoge se činjenice još ne znaju. Kriju se upravo u politikantskom mutežu, hajkama protiv „udbaša“ i „partizanskih zločinaca“. Čak se i za samog Tuđmanovog ministra najprije za iseljeništvo, pa obranu Gojka Šuška znalo čuti da je za emigrantskih dana u Kanadi bio doušnik jugoslavenskih tajnih službi. Je li ili nije, mogao bi znati upravo „udbaški“ dvojac s münchenske optuženičke klupe. Dvije su činjenice osobito indikativne: prva, Šušak si je za najkritičnijih ratnih dana uzeo baš Josipa Perkovića za obavještajnog savjetnika u MORH-u te nije dopustio hrvatskim radikalima dotaknuti mu dlaku na glavi; druga, bude li osuđen u Münchenu, Perković je najavio da će otkriti imena „državotvornih Hrvata“ koji su bili plaćeni doušnici, agenti i suradnici SDB/S-a te dokumentirati njihova (ne)djela.

Javnost će zanijemjeti kad sazna o kojim je nacionalnim „veličinama“ riječ, jer su neki i danas na/pri vlasti u Bijednoj Našoj. Je li u tome smisao Milanovićeva upozorenja „novom HDZ-u“ o „istjerivanju lisice“!? Je li uopće produktivno u odnosu na „stanje nacije“ politikantski halabučiti o „udbašima“ što vladaju Hrvatskom ili je to instinktivno, samoobrambeno reagiranje onih koje vlastita nečista prošlost stalno drži u jezivoj nesanici?

Jedan od danas neupitnih ultradesnih ‘Rvata’ nad ‘Rvatinama’, kapetan fregate u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici i admiral HRM-a Davor Domazet-Lošo, obiteljskog pedigrea koji seže od Hitlerovog Wehrmachta do ustaških postrojbi tzv. NDH, bio je do 1990. u JNA pročelnik za obavještajnu analitiku i prosudbe. U Tuđmanovoj je vojsci sudjelovao u ustroju vojne obavještajne službe i obnašao najviše dužnosti. Danas je valjda glavni teoretičar zavjere protiv RH, „udbaških“ ujdurmi i „geostrateški mag svjetskog značenja“. On je čak zadužio svoju naciju otkrićem vrijednim Nobelove nagrade: „Tito nije dijete siromašnih hrvatskih seljaka iz Kumrovca, nego kopile hrvatske sluškinje i nekog bogataša iz Beča“. Dakako, zavjerenički je podmetnut na Balkan da zajebe Hrvate i drži ih 45 godina pod srpskom cokulom!

Je li Davor Domazet-Lošo „udbaš“ ili rasni, državotvorni ‘Rvatina iz Sinjske krajine? Ekstremistički kriterij arijevštine od stoljeća sedmog nepogrešivo će ga kvalificirati kao ‘Rvatinu nad ‘Rvatinama, po tome što i kako govori, odnosno što je i kako radio u Domovinskom ratu, a kao udbaša po činjenicama da je bio Titov vojnik od mladićkih dana i aktivan član Saveza komunista, kojem u JNA-karijeri nije smetao očev ratni staž u neprijateljskim vojskama. Uzmu li se u obzir bleiburški mitovi i nadograđene gubitničke ustaške hiperbole o „stradanju Hrvata“, nemoguće je ne samo to da je admiralov otac mogao uopće ostati živ (i još u neposrednom poraću odslužiti vojni rok u JNA, vojsci protiv koje se borio!) nego i to da bi „partizanski zločinci“ – bez nekog uistinu jakog razloga! – pripustili ustaškog sina najvišim vojnim školama u SFR Jugoslaviji, činovima i najvišim dužnostima u zapovjednom lancu.

Razočarana unučad

A takvih je danas ohohoooo u Bijednoj Našoj! „Naši očevi ili djedovi, svi su ‘negdje bili’ i samo zbog toga jer su ‘negdje bili’ nisu monstrumi, nego naši preci koji su živjeli u drugim vremenima koja mi danas s prevelikom lakoćom osuđujemo“, opservira na internetu izvjesni Mirko Tot. „Naša unučad isto će jednog dana misliti i o nama.“

Parira mu polemičar Josip Kireta: „Pa nećete valjda sada pokušati i Šeksa razmontirati. Taj je čovjek toliko napravio za Hrvatsku kao rijetki od nas – napisao nam je Ustav. Istina, koji znade samo on čitati, ali nije važno, Ustav je Ustav. Postavljao je suce, sve najbolje koje je mogao naći, i pisao dan i noć zakone, gdje se svaki paragraf može različito tumačiti. Radi svih tih dobrih djela kod nas, slobodno se kreće u okviru hrvatskih granica“. Primiriši li preko njih, neki revan graničar iz susjedstva mogao bi posegnuti za crnom listom na kojoj je njegovo ime i prezime među traženima za navodne ratne zločine iz Domovinskog rata.

Bez obzira na Šeksa, „udbaška“ storija daleko je od svog epiloga. Upravo je, eto, premijer Milanović „propustio“ priliku odazvati se Karamarkovu pozivu da „sjednu i rasprave neka ključna svjetonazorska pitanja“. Nema šanse! Ta pitanja, duboko uronjena baš u tu „udbašku“ storiju, obavještajno su impregnirana u budućnost sve dok Bijednoj Našoj ne istekne međunarodna licencija uvjetovane državnosti. Samo, toga „Hrvatice i Hrvati“ još nisu svjesni. Protuudbaški urlatori misle (?) da su njih nekolicina „čistih“, koji bi jedini preživjeli njihovu lustraciju, dovoljni, kadri i ovlašteni načiniti državu prosijanih „Hrvatica i Hrvata“. Nema šanse!

Traljava je podmetaljka to da anacionalni „udbaši“ vladaju Hrvatskom. Taj jadno disfunkcionalan državni surogat već 25 godina drže neuki, nesposobni i nesavjesni Hrvati u kojima se nataložilo najgore svih povijesnih porobljivača zajedno. Zato danomice reže jedni na druge, podmeću si noge i iritantno krešte: „Drž’te lopova!“ I to je taj povijesni usud bez happy enda.