Esad Bajtal: Samokritika je put izlaska iz svega, a ne kritika

Povezani članci

• Bivšeg direktora „Parka“ istražuju zbog krivotvorene diplome i milionskog duga
• NE SVIĐA MI SE VAŠ MODNI IZRIČAJ, KATOLIČKI AKTIVISTI
• Igrajte za nas jer mi živimo za vas!!
• LIKVIDIRATI! RAZUM, A POTOM ISTINU
• Građanski savez (GS): HVO nije vojna formacija nego zajednički zločinački poduhvat
• Naša stranka: “Tražimo poreske olakšice za porodice s djecom i osobe s invaliditetom!”

Esad Bajtal – Foto: Novo vrijeme

U intervjuu za Novo vrijeme profesor Esad Bajtal govori o svojoj novoj knjizi “Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike”, o rigidnosti, izazovima intelektualaca “u vremenu iskušenja”, o Miloševićevom ratnom fašizmu, kao o i poratnom mirnodopskom načinu masovne šutnje i poricanja zločina, odnosno genocida

Piše: Ibro Čavčić, Novo vrijeme

Protekle sedmice u Sarajevu je promovirana nova knjiga profesora Esada Bajtala. “Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike” naziv je rukopisa koji je kritičkim jezikom, jezikom psihoanalize, dubinske psihologije, fenomenologije i filozofije razobličio jedan ideološki koncept i način vođenja politike, čije posljedice su ostavile neizbrisiv ožiljak na prostorima bivše Jugoslavije. Rukopis je bio povod za razgovor koji se, osim knjige, dotakao i mnogih drugih tema savremene bosanskohercegovačke, ali i regionalne društvene zbilje.

NV: Profesore, možete li nam na početku obrazložiti naslov Vaše nove knjige “Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike”? Dakle, stavljamo akcent na “kripto”.

Ne znam je li se kovanica kakva je kriptopolitika pojavljivala ranije. Ja sam je skovao za naslov da opišem jednu politiku, odnosno način vođenja politike koja je svoj vrhunac dostigla u zločinu i krvi, te u laganju kao krajnjoj konsekvenci pokušaja prikrivanja tih zločina. Dakle, riječ kripto je, najkraće govoreći, nešto tajno, nešto skriveno. Milošević je imao tajnu politiku čiji je smisao bio srušiti Jugoslaviju i napraviti Veliku Srbiju, ali rušiti je na način stalnog verbalnog branjenja i pozivanja na nju.

To je prva laž njegove kripto-politike koja će i ostati lažna. Jer ovdje se ne radi o tome da su počinjeni ogromni zločini nastali nekim hirom izvan kontrole, nego je to sve bilo unaprijed planirano. Laž je uzeta kao ključni okvir svega što će se raditi i kao ključni okvir načina vođenja krvave, velikodržavne etnopolitike. Oni su znali da rat koji je osvajački, rat na račun prava svih drugih, a zarad osvajanja cjelokupnog prostora bivše Jugoslavije mora biti brutalan, krvav i nepravedan. Trebalo je sve to opravdati nečim. Uostalom, podsjetimo se samo Ćosića i njegovog pravdanja laži kao inventurne stavke srpske politike. On jasno kaže: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga. Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu. Lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”

Zato je, tragom logike te laži, postojala ta kriptopolitika u kojoj se govorilo jedno, a radilo nešto sasvim drugo.

Za sve što se radilo, strašni zločini koji su od Vukovara do Srebrenice, od Dubrovnika do Sarajeva, svojom brutalnošću potresali svijet, znali su da se jednog dana moraju nekako pravdati. A to je mogla samo laž. U Haagu je također trebala ta laž jer nije bilo drugog načina da se enormni zločin drukčije brani. Dakle, zlo je bilo toliko veliko da je samo laž pristala da ga brani. Samo je laž pristala da bude advokat velikodržavnom zlu Slobodana Miloševića.

U svojoj knjizi govorim samo o Miloševiću i njegovoj politici, o njegovoj administraciji i velikodržavnoj ideologiji, a ne govorim o narodu niti bilo čemu drugom. To je smisao moje knjige: analitički pokazati i ukazati na skriveno u Miloševićevoj licemjernoj, agresivno-osvajačkoj kriptopolitici, kojom je upropastio živote miliona građana bivše Jugoslavije.

Esad Bajtal – foto breza-x

NV: Naveli ste da je moralni i logički red prvo opisati nacionalizam iz kojeg je zlo počelo, što naravno ne isključuje odgovornost drugih nacionalizama. Jesu li se “drugi” nacionalizmi javili kao odgovor na “prvi” ili su se i oni baštinili odranije?

Nacionalizam je živi fenomen. Onaj tinjajući fenomen koji je uvijek prisutan. Povijesno prisutan. Samo je stvar društvenih okolnosti hoće li mu i kad dati šansu da progovori. Svakom nacionalizmu dobro dolazi glas nekog drugog nacionalizma. U smislu te tinjajuće atmosfere o kojoj je SKJ znalački držao etnoluđake pod kontrolom tokom pedeset godina svoje vladavine, ne dajući im da čine ono što su činili devedesetih nakon raspada Jugoslavije.

Dakle, kad se pojavila historijska šansa (kriza, odlazak Tita; op.a.), prvi je progovorio Miloševićev nacionalizam. Priključio mu se Tuđmanov, odranije tinjajući, poluglasni. Dakle, prvi glas jednog nacionalizma probudio je ostale koji su spavali u zajedničkoj etnospavaoni koja se zvala Jugoslavija. I prvi ko je viknuo na etnouzbunu, svojom je drekom probudio ostale koji su jedva dočekali da mu se pridruže. Naravno, pritom se svako poziva na činjenicu da je krivac neko drugi. Čak i onaj prvi poziva se na ostale koje je sam probudio. Smisao najveće krivnje Miloševićevog nacionalizma je u tome što je probudio ostale. Pokrenuo ih.

NV: Ono na šta se u knjizi naročito osvrćete jeste razlika između Miloševićevog ratnog fašizma u odnosu na poratni mirnodopski način masovne šutnje i poricanja zločina. Je li priznavanje zločina prvi korak ka ozdravljenju socijalnih bolesti na ovim prostorima?

U grubom smislu te riječi, bio bi. Ali nije dovoljno samo priznati zločin. Ovdje nemate posla samo sa zločinom. Ovdje se radi o stupnju više koji se zove genocid. Nešto što je sudski dokazano na Međunarodnom sudu koji je relevantan u planetarnom smislu te riječi. Treba priznati taj genocid koji se uporno poriče, ili reducira na takozvani “veliki zločin” kako to radi Dodik i njemu slični u Srbiji. Priča o “velikom zločinu” u Srebrenici zapravo je sofisticirana forma negiranja genocida. Kad ne kažete punu istinu, vi je eufemistički umanjujete, reducirate, činite prihvatljivijom i boljom nego što jeste. Dakle, i to je jedna vrsta negacije. Forma svojevrsne manipulacije.

Nije riječ samo o priznavanju. Da bi se izašlo iz ove strašne pozicije i ogromne mržnje koja je tim zločinima izazvana, trebalo bi promijeniti opciju i paradigmu naših uzajamnih razgovora. Već dvadeset godina nakon ratova na ovim prostorima, mi konstantno kritiziramo jedni druge. Krivci kritiziraju svoje žrtve svojim lažima naravno, optužujući ih da su oni krivci. A žrtve s pravom kritiziraju onog ko ih je napao. Sve što je bilo u arsenalu kritika i kritike, s te dvije-tri strane je izmijenjeno. Potrošeno. Jedni drugima smo rekli sve što smo imali da kažemo. A puta i izlaza iz mržnje nismo našli. Dakle, put izlaza bio bi nešto drugo. Završiti s kritikom i krenuti u samokritiku.

Neko je učinio više, a neko manje zla. Ali niko nije čist ni slobodan od vlastite krivice. I onaj ko je malo zla napravio treba kazati šta je uradio nekom drugom. I da glasno, javno kaže: Jeste, uradili smo to i to! I da time pozove druge strane da upru prstom u vlastitu nečist. Dakle samokritika, a ne kritika drugih je novi korak u pravcu bolje budućnosti za ove prostore i građane bivše Jugoslavije. Jer, kad govorite samokritički automatski izazivate povjerenje druge strane i prećutno je pozivate da i sama postupi na takav način. Samokritika je tačka uzajamnog povjerenja. A tamo gdje je povjerenje, moguće je i pomirenje. A gdje je pomirenje, tamo je moguć mir. Istinski, a ne lažni kakav je ovaj dejtonski koji u svakom času može eksplodirati. Dakle, samokritika je put izlaska iz svega, a ne kritika.

NV: Na šta konkretno mislite kad kažete da sve dok se Srbija i svijet ne obračunaju s Miloševićevim političkim i nebesko-ideološkim naslijeđem neće biti mira na ovim prostorima. Na koji način je to moguće?

To je upravo ovaj oblik samokritike o kojem već godinama govorim i pišem. Ona je, čini se, konačno krenula posredstvom Vuka Draškovića te sad ima ličnu formulu i notu. To je prvi put da se javi samokritički, autokritički glas. U pitanju su Draškovićevi nastupi i intervjui povodom njegove posljednje knjige koja također, ako sam ga dobro shvatio, ima samokritičku dimenziju. Dakle, ja sad ne govorim o Draškoviću iz devedesetih koji je u sve to involviran na svoj način, to ostavljam postrani iz didaktičkih razloga. Naglašavam samo njegov samokritički glas kao odgovor, kako on to kaže, na zov Hrista i hrišćanstva. Samokritika bi, po logici, morala krenuti od onih koji su zlo pokrenuli i činili. To je taj etnonacizam, ili fašizam u etno fraku. To je ta velikosrpska velikodržavna ideologija koja je pokrenula sve ratove. Ona bi prva, ako želi pomirenje u regionu i napredak za vlastiti narod te istinski regionalni mir, morala samokritički progovoriti o sebi.

Onaj ko je prvi počeo kriv je za sve. On je kriv i za ono što je uradio drugima i za ono što su drugi uradili njemu. Ako to konkretno prevedemo: za sve ono što su Srbi uradili drugima kriv je Milošević, njegova ideologija i administracija. Ali to ne opravdava druge. I sve ono što su oni braneći se, ili sveteći se, te praveći neporecive zločine uradili, također obavezuje na samokritiku i odgovornost za njihova zlodjela. Ni ove druge niko ne oslobađa niti može osloboditi krivnje. Svako mora odgovarati za svoje zločine. Svi moraju odgovarati, ali je najkrivlji onaj ko je “tuču” počeo.

NV: Ne mislite li da je Draškovićevo “priznanje” zločina više skretanje pažnje na njegovu novu knjigu?

Mi možemo ulaziti u motive, možemo se baviti logikom i problemom motiva njegovih medijskih istupa takvih kakvi su. Ali činjenica je da je to samokritički, odnosno autokritički glas koji prvi put dolazi iz ideoloških krugova Srbije. I to treba cijeniti i vrednovati s tog stanovišta. Poslije možemo filozofski, psihološki, psihoanalitički, psihijatrijski analizirati zašto je to tako. Je li to propaganda za knjigu ili stav buđenja i probuđene savjesti “nečistih ruku”? Ili je to možda bojazan, strah zakašnjelog religiozusa, koji se poziva na kršćanstvo i kaže da su Srbi pozvani od Isusa da kao kršćani priznaju ono loše što su učinili drugima.

Dakle, ne želim ulaziti u tu sferu, sferu spekulacije, ostajem na onom vanjskom što je životno važno. Samokritika je jedini put ka povjerenju, povjerenje ka pomirenju i pomirenje ka miru. A samo se u miru možemo dogovoriti oko istine. Nepomireni, kad svako brani svoju istinu, nećemo nikad doći do nje. Evo vidite da u Bosni i Hercegovini imamo najmanje tri istine. Ako dođemo do istinskog mira i povjerenja, onda će se moći doći i do zajedničke istine. Istine u kojoj će se znati približna krivica svakog aktera u krvavom, strašnom ratu u kojem su najveću cijenu platili nedužni ljudi – građani ove zemlje.

Esad Bajtal – foto: šg

NV: U okviru Miloševićevog režima djelovala je čitava medijsko-propagandna i intelektualna mašinerija. Koliko se u takvim situacijama bilo teško oduprijeti režimu, kritički se odnositi prema njemu i ne upasti u njegov vrtlog?

Sve je personalno. Čovjek je složena “mašina”, složena hemija, ako to mogu tako uprostiti i svesti na ravan materijalnog jezika. Uvijek imate onih koji će se konformirati. Čak i pod manjim pritiskom i prihvatiti najgoru, javno zagovaranu političku logiku. Imate onih koji će se odupirati bez obzira na posljedice. Uzmite Sokrata kojem je nuđena šansa da pobjegne iz ćelije. On to nije prihvatio jer bi tako, kako je rekao, prihvatio krivicu koja mu je optužbom bila nametana. Dakle, prihvatio bi lažnu krivicu. Izabrao je da ostankom plati cijenu vlastite istine zbog koje mu je suđeno.

Imate ljude koji su otporni na sve moguće pritiske jer im čast i dostojanstvo ne dozvoljavaju da se konformiraju s nečim što vodi zlu, malom ili velikom – ljudi iz principa ne pristaju na zlo; to je jedna vrsta ljudi, oni su intelektualci. Ostali koji se konformiraju samo su inteligencija. Poslušna inteligencija – servis aktuelne vlasti. I to je razlika između intelektualaca i inteligencije. Intelektualci se ponašaju u skladu s ethosom, odnosno s etičkim pretpostavkama i principima savjesti, te kritičkim odnosom prema svijetu. To su intelektualci. Oni su otporni na svaku vrstu konformiranja. Nisu se spremni konformirati bez obzira na cijenu. Oni kritički misle, odnosno, misle svojom glavom.

Na drugoj strani imate inteligenciju koja vrlo brzo postaje servis određenom režimu, iako zna činjenice koje je potpuno odvojila od moralnog i svakog drugog etičkog kategorijalnog aparata, i počinje se ponašati pragmatski: za vlastitu korist, za svoju karijeru, za svoje stanove, za svoje dobre plaće, za svoje slikanje po medijima, za svoj lažni patriotizam. Takvi su stali iza Miloševića i branili ideju Velike Srbije ne razmišljajući o tome koliko će to koštati nevinih žrtava i nedužne ljudske krvi, uključujući i dječiju. Koliko će to, naprimjer, koštati studeni Sarajlija, koliko će koštati straha, izbezumljenosti i beznađa građana Sarajeva tokom 1.450 dana duge zvjerski krvave, rušilačke opsade. To je opsada duža od lenjingradske tokom koje je ubijeno 11 hiljada civila, od čega 1.601 dijete. Mnoga od njih ubijena su snajperom. To Miloševićevu konformističku inteligenciju nije zanimalo. Ali na to nisu pristali srpski, trezveni intelektualci pacifisti koji su bili u manjini i nemoćni da promijene situaciju.

NV: Postoji li danas vrtlog iz kojeg se intelektualci u Bosni i Hercegovini imaju potrebu odupirati?

Cjelokupna situacija u Bosni i Hercegovini danas otvara mjesto logici podjele “za” i “protiv”. Hoćete li biti protiv užasne socijalne nepravde, gladi, siromaštva, bijede i poniženja? Ili ćete pristati na sve to!? To je razlika između ovdašnje inteligencije i ovdašnjih intelektualaca. U ovoj zemlji 600 hiljada ljudi nema posla. U ovoj zemlji 600 hiljada ljudi radi za vrlo mizerne i neredovne plaće. Otprilike toliko penzionera živi od još mizernijih penzija. Sve to skupa utjecalo je na činjenicu da imamo najmanju kupovnu moć u Evropi. Jedna bogata zemlja koja ima rude, koja ima polja, šume, planine, zimski i ljetni turizam, čak i segment mora.

Dakle, ovdje je ogromno siromaštvo vještački proizvedeno. Otimačinom, pljačkom, prevarom zvanom “tranzicija”. I šta sad vidite? Umjesto pobune koja bi bila normalna, najveći dio inteligencije konformistički šuti. Manji, onaj intelektualni dio, govori ili pokušava govoriti, ali nema efekta jer je u manjini.

Sad smo u situaciji da se obrazovani sloj stanovništva, akademski sloj stanovništva, dijeli na inteligenciju koja šuti, rent-a-car intelektualce, i na rijetke intelektualce koji govore. Vjerske zajednice šute, a sve vrijeme tvrde kako Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ako zaista vjeruju u to, oni bi pod Božijim okom ili pod strahom od Boga, ako Ga se boje, a boje Ga se ako istinski vjeruju, prije svih morali uprijeti prstom i pitati ovdašnje vlasti: “Šta to radite od naroda!?” Osamdeset posto mladih želi otići iz ove zemlje, jer ih ovaj način vladanja tjera napolje. Ovdje ne vide izlaza ni biološkog, ni egzistencijalnog, ni bilo kakvog drugog.

NV: Jedan ste od intelektualaca koji ne šuti, koji otvoreno kritizira, koji ne pristaje na krčmu gluposti. Ali Vam to očigledno “ne ide” u prilog. Vrijedi li?

Ne ide mi u prilog! Ali ja ne vodim računa o prilogu i neprilogu. Usto, ja se uopće ne bavim kritikom. Ili to što govorim ne zovem tako. Ja samo govorim ono što vidim i ne pristajem da mi neko objašnjava kako mi je. Ja dobro vidim kako mi je. To nije kritika, ne govorim jezikom kritike, govorim jezikom konstatacija na osnovu očiglednih životnih činjenica. Više vjerujem svojim očima nego ušima. I to je sve.

Ako to neko (vlast; op.a.) doživljava kao svoju kritiku, onda bi se taj neko trebao malo zapitati o izgovorenom – o onome što ja ili što drugi kažu. Dakle, red bi bio da se on pita, a ne ja.

Činjenica je da ja o svojoj životnoj poziciji šutim. Drugi bi vrištali, možda molili, klečali. Umjesto toga, izabrao sam otvoren način govorenja onoga što vidim oko sebe. A svako od njih bi napravio životnu dramu od toga. Ja vidim kako mi je! I kako je većini ljudi u ovoj zemlji jer dijelim sudbinu te većine. Šta znači dijeliti sudbinu većine? U ovoj zemlji 50 posto građana živi na granici siromaštva, a još 20 posto ispod te granice.

Znači ukupno, po tim podacima koji su zvanični, najmanje sedamdeset posto ljudi u ovoj državi živi loše. Živi neljudski. Živi bijedno. Živi poniženo. Živi poraženo. Najmanje 70 posto ljudi. Ja s njima živim i dijelim njihovu sudbinu.

Foto: Novo vrijeme

NV: Vaša nova knjiga “Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike” sastoji se, uz ostalo, i od eseja koji ste napisali za drugu namjenu. Zašto i ko je opstruirao objavu Vašeg teksta u “Reviji slobodne misli”, časopisa koji ste tad uređivali?

Nekoliko godina sam uređivao taj časopis. Mislim da je to bilo 2002. godine. Dakle, u trenutku kad Miloševića izvode pred sud u Haag, odnosno prvi dan suđenja ja sjedam pred televiziju, uzimam svesku i pišem to što on govori, i tako danima. Ključna rečenica koja me ponukala da napravim taj tekst glasi: “Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž!” Pazite, ovo je citat. Napravio sam tekst slušajući laži Slobodana Miloševića i pokušao ga objaviti u “Reviji slobodne misli”. Onda su počela sofisticirana opstruiranja. Bio sam glavni i odgovorni urednik tog časopisa. Počeli su mi objašnjavati: “Hajde da ne ide samo taj tekst, prikupit ćemo još tekstova, pisat ćemo nekim autorima pa ćemo objaviti cijeli blok.” I tako od broja do broja (četiri broja izlaze godišnje; op.a.). Tek 2004. godine shvatim da su prošle dvije godine, a da ja u “Reviji slobodne misli” koju uređujem, usred Sarajeva, ne mogu objaviti tekst o Slobodanu Miloševiću koji nas je sve svojim zločinima zavio u crno. Porušio i spalio taj grad, pobio njegovu djecu, nedužne građane.

Kad to nije moglo, odlučio sam proširiti taj tekst i napraviti jednu knjigu. Napravio sam manju knjigu (135 stranica; op.a.) u kojoj kritičkim jezikom, jezikom psihoanalize, dubinske psihologije, fenomenologije i filozofije pokazujem ko je i šta je Milošević, te dođem do rezultata koji će odrediti i sam naslov te knjižice koja se zove “Manje od ništa – Slobodan Milošević njim samim”. Knjiga je izašla u Sarajevu 2006. godine. Vidite da o njoj ni danas niko ništa ne zna. Kao da nije ni napisana. Usred Sarajeva se šutjelo o knjizi koja je potpuno razobličila licemjerno-kukavički način (samo)odbrane Slobodana Miloševića u Haagu.

Napokon sam od direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava dr. Rasima Muratovića dobio ponudu da napravimo reprint te knjige. Međutim, ideja reprinta evoluirala je u novo, prošireno izdanje, pa smo dobili sasvim novu knjigu u kojoj ta knjižica zauzima samo jedno poglavlje, a koja je izašla pod naslovom “Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike”. Dakle, knjiga u knjizi.

NV: Rigidnost kao oblik držanja koji je neprimjeren životnoj situaciji pripisujete Slobodanu Miloševiću. Prepoznajete li na današnjoj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini i regionu oblike rigidnosti?

Sve je rigidno. Svi ovi koji se pasivno odnose prema krizi u kojoj smo, prema užasu u kojem smo, prema porazu naroda, prema gladnima i poniženima, prema bijedi u kojoj smo, a koji sve to pasivno i šutke gledaju, također istrajavaju u svojoj rigidnosti. Drže se pasivno, kao da je sve u najboljem redu.

Imate donedavnu postizbornu situaciju u kojoj se budući vlastodršci grčevito bore oko fotelje i ministarstava, posebno nekih ministarstava. Ministarstvo finansija bio je glavni stožer borbe. Na tome je naročito insistirao Dragan Čović, koji istovremeno tvrdi da je patriot ove zemlje. A ako su svi oni istinski patrioti, zar je važno ko će kojim ministarstvom vladati? Valjda će kao patriota vladati za dobro svih građana. Konačno, ovoj zemlji ne trabaju vladari i vladanje, nego upravljači i upravljanje. Pošteno i stručno upravljanje koje će brod BiH, debelo nasukan na hridi etnonacizma i etnofašizma, izvući na pučinu izvjesnije budućnosti, ljudske nade i boljeg življenja. Nama ne trebaju vlastodršci, niti vladari.

Nama trebaju upravljači. A onaj ko hoće da upravlja, upravljat će vođen javnim, ljudskim interesima, a ne otimati se za ovo ili ono ministarstvo. Pogotovo se ne otimati za ministarstvo finansija u zemlji koja je do grla zadužena, u zemlji u kojoj se gladuje, u zemlji u kojoj su kontejneri izvor preživljavanja dobrog dijela građana. U zemlji u kojoj svaki dan raste broj takozvanih “narodnih kuhinja” koje su najnenarodniji mogući fenomen koji se pojavio. Šta će narodu narodne kuhinje?! Narodu treba da u svojoj kuhinji, u svom stanu, u svojoj kući jede triput dnevno, kako je to imao u bivšoj zemlji, a ne u narodnoj kuhinji jedan vodenasto-prozirni čorbuljak dnevno.

NV: Je li građanski koncept rješenje za sve ovdašnje brige?

Za nas je rješenje pravna država, istinski pravna država. A ako to napravimo, onda više nije važno na koji će se ona koncept pozivati i na kojem će konceptu biti građena. Tamo gdje su pravda i istina na površini, gdje je svaki čovjek došao do svog prava i prava na svoje pravo, naziv koncepta je nevažan. Tamo gdje je svaki čovjek sit i zadovoljan, gdje može raditi, te radom, sposobnostima i znanjem graditi egzistenciju, tamo je je pravna država.

Namjerno neću da govorim o građanskom konceptu jer je taj pojam namjenski s etno strane napadan, a s neke druge zloupotrebljavan. To je izlizan pojam. Radije govorim o ljudskim kategorijama. Ovdje treba graditi ljudsko društvo u kojem će zakon biti iznad svih i iznad svega. Gdje ćemo svi u istoj mjeri poštivati zakon i svi biti odgovorni za njegov kršenje. Sloboda i odgovornost idu u paketu.

Ne možete biti neodgovorni samo zato što smatrate da je sve ono što vi radite dobro. Pa i onda kad ljudi oko vas gladuju vi se uporno i, sasvim neogovorno, krijete iza svojih ideoloških koncepata i pozivanja na takozvani “vitalni nacionalni interes” koji je, također, jedna kriptokategorija, lažna kategorija. Ublehaška kategorija koja ovaj narod i ove građane drži tamo gdje ga drži, na repu Evrope. Imamo najmanju kupovnu moć u Evropi i spadamo među trinaest najjadnijih zemalja svijeta.

Eto, to je proizvod samozvanih čuvara vitalnog nacionalnog interesa. Oni se uredno okomljuju na “građanski princip”. Kao što se neki na njega pozivaju, a učestvujući u vlasti ni sami nisu ništa učinili da taj princip konačno dođe do svog životnog izražaja.

Dakle, ovdje je pravna država rješenje, istinski pravna država i istinska demokratija. Demokratija i pravo idu zajedno. Sloboda i odgovornost idu zajedno. I sve to skupa čini jedan ozbiljan društveni paket ozbiljnog ljudskog življenja bez privilegiranih i bez poniženih.

U takvim paketima (društvenim uređenjima; op. a.) u Evropi i u svijetu žive i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, pa kad dođu ovdje, pričaju kako im je dobro. Ko je tamo štitio ili tobože štiti njihov “vitalni nacionalni interes”? Ljudi kod nas krepaju kao psi. Preživljavaju kopajući po kontejnerima. Po kontejnerima u normalnim društvima ni psi ne mogu kopati jer su i oni zaštićeni od gladi i nevolja. Ovdje imamo pasiji život! I to je direktan učinak samozvanih čuvara vitalnog nacionalnog interesa, oni se busaju svojim uspjesima, a nacije im gladuju, narodi im gladuju.

NV: Kako tumačite SNSD-ovu rezoluciju o slobodnoj Republici Srpskoj?

To su medijske informacije, stoga ne znamo tačan sadržaj te “rezolucije”. To je očito samo jedna od priča koja pokušava i ovdašnju, a i međunarodnu javnosti navikavati na poteze te vrste koji će kad-tad izaći na površinu. Dakle, Dodik, koji je učestvovao u svemu ovome, kao i ostali s jedne, druge i treće strane, traži neki izlaz za sebe. On nema pozitivnih rezultata. Manji entitet, kao i ovaj, grca u nevoljama. Ostaju samo obećanja i “rezolucije”. Koliko je puta već najavljivano nešto slično tome (referendum, naprimjer; op.a.) To ne znači da neće pokušati, ali sve to ima samo politikanski smisao. Ne vjerujem da će mu ikad iko nešto takvo dozvoliti. A i da dozvoli, postoje oni koji bi branili ovu zemlju i nikad ne bi pristali na to.

I svako ko ima malo pameti mora računati na rizik takvog pokušaja, ma odakle dolazio. Ljudima ove zemlje je potreban mir, rad i mnogo bolji život od ovog koji sad žive. Nikakve podjele nikome ne bi donijele ni jedno ni drugo.

Dr. sci. Esad Bajtal je studirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U dosadašnjoj profesionalnoj karijeri bavio se predavačkim radom, publicističkim te uređivačkim poslovima elektronskih i printanih medija. Uz ostalo, bio je glavni i odgovorni urednik “Naših dana”, “Sarajevo Publishinga”, “Mauna-Fe”, “Revije slobodne misli” i “Glasa antifašista”.

Objavljivao u brojnim stručnim revijama, časopisima i novinama, na internetskim portalima, kako domaćim, tako i stranim. Urednik je, recenzent ili pisac predgovora, pogovora te promotor brojnih stručnih knjiga iz oblasti kulture, umjetnosti i humanističkih znanosti i domaćih i stranih autora. Zastupan u zbornicima radova u kojima se objavljuju takve teme. Učesnik seminara, tribina, okruglih stolova i naučnih skupova u BiH i izvan nje. Već duže istražuje etičke i psihološke probleme u okvirima indijske filozofije.

Autor je sljedećih knjiga: “Za (i) protiv tolerancije” (dva izdanja); “Filozofski temelji psihologije”; “Manje od ništa”; “Al Tempo”; “Duplo golo”; “Država na čekanju” (dva izdanja); “Govor tame”; “Sevdalinka, alhemija duše”; “Neofašizam u etno-fraku” (dva izdanja) i “Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike”.

Novo vrijeme