Ladislav Babić: Pogled u zjenicu istine

Autor/ica 👤Ladislav Babić 21.3.2015. u 15:34

Povezani članci

Upitate li se o razlici djelovanja hrvatske ljevice i desnice, odgovor je krajnje jednostavan: aktivnijoj desnici više odgovaraju ulice, a pasivnoj ljevici koja tek stidljivo i neorganizirano patrolira njima, čini se – šuma! Po kojoj danas uglavnom bere gljive da bi nekako preživjela, i možda stekla iskustva za dulji boravak u njoj. Ako društvo nastavi stranputicom kojom srlja u bezdan.

Psihologija je čudna stvar; kako personalna, još više i ona masovna – grupna. Uronjeni u atmosferu, niti ne razmišljamo o disanju, a relativno rijetko o utjecaju zagađenja na naše zdravlje. Uronjeni u fluid nacije, gustoća kojega se može gotovo „nožem rezati“, i oni najnezavisniji pojedinci teško će priznati – ako i biti svijesni – utjecaja prevladavajuće društvene psihologije na vlastiti svjetonazor. Uzmimo, primjerice, hrvatstvo, iskonstruiranu (kao i sve ostale) nacionalnu odrednicu kojom se poput zastave vitla uokolo – koja bi izuzev državljanskog, lokacionog faktora na kugli zemaljskoj, morala biti tek od osobnog značaja za svaku jedinku, poput njenih vjerskih ili seksualnih sklonosti. U nacionalistički nabrijanoj, indoktriniranoj sredini (a takve su u svim državama regije), i oni najljudskiji stvorovi bivaju psihologijom masa prečesto inducirani da ga bespotrebno ističu. Jedna od predvodnica opravdanog protesta protiv šatoraša – klerikalističko-ustašoidnih tipova (1, 2, 3, 4) koji uzurpiraju javni prostor, prerogative vlasti i strpljenje građana, posebno manjine koja razumije o čemu se radi – na provokacije dijela medija i gomile koja fašistoidnost skriva iza atributa branitelja, ne prezajući od objavljivanja prijetnji smrću i krivotvorenih fotografija, s pravom odgovara:

“Eto kako mediji kreiraju stvarnost – Nezavisno je plasirao ‘moju’ fotografiju i mogu se pohvaliti da su ostavili utisak! Upitala bih novinara – kurvino ustaško kopile koje je objavilo tekst – jel mu drago? Nego štakore… što me ne dođeš sam ubiti a ne da huškaš retardirane poluidiote?!”

I kao da nije sasvim dovoljno, potpada pod inducirani utjecaj krda, i nesvijesno – pod pritiskom javnog mnijenja, a napose desnice – sasvim bespotrebno „dokazujući“ da nije Srpkinja, Tajlanđanka ili Marsovka, kao da je time dokazala išta značajno:

„Ponavljam svim nedojebanim kretenima: ustašoidima i rasnim rvatinama, da sam po nacionalnosti Hrvatica, rođena Zagrebčanka i Antifašist!“

Uz antifašizam je nepotrebno isticanje ma koje nacionalne (i gradske!) pripadnosti, koja ne dokazuje baš ništa. Antifašisti su u međusobnom srodstvu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, a za razliku od fašista nalaze se na ljudskoj strani! No, inducirani pritisak nacionalista svojom snagom prisiljava i najhumanije da dokazuju vlastitu pripadnost istom krdu, čiji ga najgori šljam proziva! Spomenutima apriorno ne dolazi u obzir da neki hrvatski Srbin ili Bošnjak uopće digne glas pobune protiv terora nad gađanima, koji fašisti zakrabuljeni u branitelje i domoljube već mjesecima vrše. Na etičkoj ljestvici vrijednosti, etnička pripadnost bilo kojeg stvora planete zauzima vrlo nisko mjesto, praktički ga ni nema na njoj. Gospođino isticanje vlastitog hrvatstva ima jedinu vrijednost u kontekstu pokazivanja da svi Hrvati (daklem oni kojima je važna ta odrednica) nisu isti – nisu ljudske gnjide. U što bi, uostalom, samo bijednik mogao posumnjati. Dokazuje li američko porijeklo Cassius Claya iliti Muhammad Alija, išta o toj osobi, nasuprot spoznaje da bijaše olimpijski pobjednik i višestruki (povratni) boksački prvak svijeta, borac za prava afroameričkog stanovništva, protivnik (dezerter!) vijetnamskog rata radi čega je žrtvovao karijeru, postavši moralnim svjetionikom bezbrojne mladeži. A sve to usred „demokratskog uzora“ svijeta, imperijalističkih SAD, čijom bi se nacionalnom pripadnošću kao trebao ponositi? Obična, slučajna – bez ikakva njegova utjecaja – beznačajna činjenica s jedne, nasuprot vlastitim trudom postignutih uspjeha i izgradnje ličnosti s druge strane! Dobro odražena crta razgraničenja između praznih ljuštura skrivenih iza svojih nacionalizama, i individualnosti do prelijevanja ispunjenih dostignućima svoje osobnosti.

Nejasno je s čega bi se čovjek trebao ponositi svojom nacionalnom pripadnošću, svojim narodom? Dali se podjednako ponosu, stidi i zla koje je njegov narod učinio drugima? Pošten čovjek da, jer zna da je izuzet iz razloga stida s obzirom da u zlu nije ni učestvovao. Nacionalist, ne – jer fetišizira nacionalnu pripadnost, smatrajući se boljim kad je ističe – uvjeren da su sva zla učinjena jatu kojem se priklanja, njemu lično nanesena. U dubokoj vjeri da njegov narod nikad nikome nije uzrokovao nesreću, sposoban ju je nanijeti onima koji ga pokušaju razuvjeriti, pritom ni ne smatrajući da to čini. Primitivni um sam je za sebe centar svemira, pripuštajući u svoj atar tek podjednake primitivce; ni ne sluti da njegova ljudskost ne ovisi o drugima već samo o njemu. Prema invalidu valja pokazati empatiju spram njegove fizičke ili duhovne invalidnosti, budalu – ma bila i u invalidskim kolicima – valja žaliti, ako ne i prezirati kad se neljudski ponaša. Daleko od toga da bilo kome, ako mu je do nje stalo na pristojan način koji ne bode oči drugima, a još manje ih stavlja u ponižavajući položaj spram vlastitog identiteta, zamjeram nacionalnu pripadnost. No,

ne kao predmet manipulacije; prvo na razini vlasti i elita, a onda difuznim širenjem u ostale pore društva – kulturu, nauku, sport, sve tamo do pojedinaca koji su potom spremni na mig „odozgo“, a prečesto i samoinicijativno, počiniti najgroznije zločine u ime samovoljno pretpostavljenog skupa koji navodno predstavlja „njihov“ narod. Samouvjereno očekujući, da će im – da im mora biti oprošteno! Badava se intimno osjećate pripadnikom ovog ili onog naroda; ne sudjelujete li u ludilu potaknutom od zločinaca (na i mimo vlasti), kirurški vas – prvo mentalno, a potom i fizički – odstranjuju od tijela za koje mislite da mu pripadate, tretirajući vas izdajnikom. Čega? Svojeg ludila, kojeg ni svijesni nisu. Ipak, u svakom ludilu ima sistema, nije li tako?

Koja je to moralna mizerija, ne svjedoči li tip što se vozika po Zagrebu uokolo u kolicima, nemajući ni jedan komentar na ministrovu opasku kako su mu primanja oko 25000Kn, sem što se uzbudio da je to objelodanjeno. Pa taj čovjek je veći etički i mentalni, negoli fizički invalid! Ovi

nas mogu zabavljati, ali njihovi ozbiljniji pandani na Savskoj izazivaju u inteligentnijih samo strah, gnušanje i bijes. Strah, jer nas prisjećaju kako su njihovi mentori i sponzori svojevremeno upotrebljavali ilegalno oružje (kojim nesumnjivo i ovi veterani raspolažu) za obračun sa za njih nepoćudnim osobama. Gnušanje, jer u kontejnerskoj državi traže pogače povrh kruha, tipovi koji su ionako privilegirani u odnosu na ostale građane. Vjerujete li da ulickani, vječno čisti, obrijani i pristojno obučeni „broj 1“ ovih protesta, zaista živi, hrani se i spava pod šatorom više od četiri mjeseci? Bijes, jer grupica od par stotina protuzakonito okupljenih, potkoženih demonstranata – koje bi svaka ozbiljna policija rastjerala za petnaest minuta – govori u ime navodno petsto tisuća hrvatskih branitelja (za što je nitko nije ovlastio), uzurpirajući javni prostor i strpljenje građana, od kojih bi ih dobar dio najradije pobacao u ocean. Ne mržnje, već iziritiranosti njihovim ponašanjem i zahtjevima, radi.

Kad ogorčene građane provociraju spinovima tipa „što ti znaš o ratu?“, ili „gdje si bio kad smo mi ratovali“, u svoje ime mogu reći: o ratu znam beskrajno više od vas – zato i nisam ratovao; bijah oduvijek i uvijek ću biti protiv ratova. Nije on počeo kad većina misli, već mnogo ranije. Stoga krajnje pojednostavljeno tumače njegove uzroke, locirajući isključive krivce za početak (što i kako se zbivalo kad je oružje progovorilo, naličje je događaja).

»Moglo je to sve završiti drugačije, i nitko od nas tu nije do kraja nevin«,

uključivo i Milana Kučana tadašnjeg predsjednika slovenačkog Predsjedništva, autora te izjave. Naravno, aposteriorne, od strane jednog od preživjelih krivaca cijele kalvarije, a nekako mi se pričinja da bi valjalo priupitati i mrtve za mnijenje. Mislio je svakako na rukovodstva republika – slijepce koji su vodili slijepce – ali bi se sasvim lijepo uklopilo i na veći dio potonjih koji su pohrlili braniti (čak i kad su napadali!) svoje „svetinje“. Samo, hoće li priznati krivnju oni koji i spolni „grijeh“ taje pred župnikom, a kamoli onaj pravi – moralni – pred očima nacije i svijeta? Pravilno objašnjenje posljedica i raspodjela krivnje za njih, mora počinjati od preispitivanja uzroka i propitivanja svih koji su radili na njihovim zaoštravanjima, a ne tek od „pesnice u lice“. Ne od jauka obitelji žrtava, već od primarnih uzroka njihovih patnji, smještenih u vrijeme kad pokojnici odisahu životom. Ljudi su spremni zaklinjati se kako je „bolje sto godina pregovarati no jedan dan ratovati“, da bi potom – kad oskrnave zakletvu – na nju posve zaboravili, uspaljeno braneći „razloge“ krivokletstva. Ni jedno djelovanje nije jedini izbor iz skupa mogućnosti, a nisam jedini prisustvovao akcijskim i reakcijskim potezima koji su svi vodili unaprijed odabranom izboru elita – ratu! Narodi moraju prvo zadržavati svoje, koji srljaju u rat, a tek potom one s druge strane. Najtragičnije bijaše, za što (nejednaku) odgovornost snose oni koji su poticali raspad, izbjegavanje iskrenog pokušaja reforme zemlje u kojoj su živjeli svi narodi. Nasuprot nastalim državicama gdje oni predstavljaju manjine u „tuđim“ nacionalnim bantustanima, pa već četvrt vijeka jauču o svojoj obespravljenosti. Za mnoge je cijena doživotnih apanaža od 25000Kn (da ne spominjem ratne profitere, kako se eufemistički nazivaju obični razbojnici), plaćena gomilom mrtvih i unesrećenih, uz porušenu infrastrukturu, prihvatljiva – za mene nije! Kad ratni zločinac Glavaš, cinično manipulirajući poručuje ministru vlade države za koju se borio – „neka si uzme 25.000 kuna i sjedne u kolica“, možda bi mu mrtvi odbrusili nek’ si uzme slobodu koju je donio, i legne u grob namjesto njih! Pretpostavljam da bi rado pristali na „trampu“. Jasno da je zaludno „prenemaganje“ kad „prođe voz“, sem naravoučenja radi, na što su narodi regije imunizirani.

A gdje sam ja bio? Službeno sam dezertirao pred budalama koje su se odlučile poklati, a da to nije bilo moguće učinio bih i ilegalno. Nitko od njih nije branio mene, niti se borio u moje ime – na ma kojoj strani bojišnice se nalazio – dok sam se ja borio da spasim život, svoj i svoje familije. Lično me se ne može uvući u ratove za tuđe ideje, implantirane narodu od bijednika koji su prepoznali srpski fašizam, ali su svjetlosnim godinama daleko od prepoznavanja onoga svojih predaka – protiv kojeg su se zajedno borili svi antifašisti Jugoslavije – kao i aktuelnog, ušuljalog u njihove vlastite redove (fotografije i dokumenti to lijepo ilustriraju). I još dalje od toga da ga osude, vođeni manijakalnom idejom svog pokojnog vođe o pomirenju krvnika i žrtava. Da ne bi samo takvi mene propitivali, upitat ću i ja njih: a gdje ste, svi vi od reda, bili zadnjih dvadesetak godina, kad su vam sunarodnjaci – uključivo veliki dio vaših pripadnika – pljačkali hrvatske građane? Otvarali tajne račune po stranim bankama? Niste vi njih toliko oslobodili, koliko ih doveli u položaj da na njihov račun parazitski živite. I sad bi to htjeli ovjekovječiti ustavom! Ljudi „božji“ – koji licemjerno paradirajući pod križem, ne priznajete ravnopravno i tuđe žrtve, niti invaliditete stečene radom a ne ratom – jel’ vama iole jasno da potomcima ne možete zabraniti ni ujedinjenje s kim god požele, niti drukčiji (ispravniji) pogled na protekle ratove, niti bilo što, ako za to kucne čas. Kad vi odete, a zamijene vas moralnije generacije. „Samo mijena na tom svijetu stalna jest“, gospodo mentalni invalidi! Nitko u ime onoga za što se borio i/ili u ime svog invaliditeta nema pravo ucjenjivati ni mene, ni preostalih četiri milijuna građana Hrvatske koji su bili vaša logistika (dobrovoljna ili prinudna), dok vam danas izdvajaju za više no pristojne mirovine i invalidnine u okolnostima deložacija, jedva preživljavajući i ulazeći u dugove koji će ih baciti na cestu ili u prebiranje kontejnera. Invalidi imaju pravo na dostojanstvenu skrb, ali ne i pohlepu kad se zrcali iz njegovih zahtjeva (a primanja na nivou plaće predsjednika države nedopustiva su i za najtežeg invalida), niti ovjekovječenje privilegiranog položaja u Ustavu. Uvjeren sam da poveliki broj građana dijeli ovo mišljenje.

Ljevičari također često upadaju u nacionalističku zamku, na prvi pogled teško primjetljivu, jer je nesvijesno potiskuju. No, nacionalizam je nacionalizam, i kako netko reče – nema dobrog nacionalizma, ma viri li iza svakog ćoška ili je potisnut u dubinu duše odaklem kad tad izviri. Kod mnogih ljevičara to je vidljivo u odnosu spram NOB. Ne, ništa oni ne negiraju, dapače – ponose se učešćem Hrvata koji su kao spasili obraz nacije – ali mnoštvo stvari prešućuju. Jel’ iz računice, jel’ iz straha od izloženosti prevladavajućem konzervativnom javnom mnijenju koje naginje spram klerikalizma i fašizma, ili nesvijesnog utjecaja masovne psihologije, možda bi nam oni mogli reći. Istinu je ukratko moguće sažeti u par rečenica:

NOB u Hrvatskoj nije bila nezavisna od zbivanja u ostatku Jugoslavije, pa se ni u povijesnoj znanosti ne može izolirano izučavati. Vrhovnu ingerenciju nad svim vodstvima imao je Vrhovni štab. Do kapitulacije Italije, Srbi su činili apsolutnu većinu učesnika (66%), a do kraja rata i nadproporcionalni udio (28.6% krajem 1944.) boraca u Hrvatskoj. Vrhovni štab je više puta pozivao domobrane i četnike da se pridruže partizanima – ako su se odazvali četnici, odazivali su se i domobrani. Poslijednji nisu branili nikakvu Hrvatsku, već fašističku tvorevinu NDH, i pravimo li usporedbe možemo ih usporediti sa njemačkim Wehrmachtom, a ustaše sa SS-trupama. Kraj rata u Evropi nije bio i kraj rata u Jugoslaviji – tu je trajao tjedan dana duže, a još dulje su se vodile sporadične borbe. Što djelomično može objasniti partizansku osvetu na Križnim putevima (ne u Bleiburgu!). Postoji relativizirajuće shvaćanje „zločin je zločin“, kojim se kvazičistunski pokušava izjednačiti partizanske zločine s fašističkima. Ne vodeći pri tome računa da ono, samo za sebe uzeto visi u zraku. Jer se ne vodi računa o uzrocima zločina, o kontekstu situacije u kojoj se desio i o promjenjenim međunarodnim etičkim standardima do današnjih vremena (ne sudi individualni, već društveni moral ugrađen u zakone!). Kao i o tome da je moralni prioritet živućih, obračun sa zločincima vlastite generacije, da ne bi ostavili neriješene slučajeve potomcima. Nekako izgleda da bismo radije sudili zločine od križarskih ratova (a naročito NOB) naovamo, umjesto obrnutim redom. U NOB-u je izravno sudjelovalo 75 katoličkih svećenika (u NOP-u i više) od kojih je 43 ubijeno, poginulo u borbi ili logorima. Oko tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca se mogu rojiti nebitne „kontroverze“, no ostaje činjenica da je ostao na čelu „Crkve u Hrvata“ do propasti zločinačke tvorevine. Njegov navodni strah za svoju sudbinu od ustaškog režima koji mu je navodno radio o glavi, vrlo je teško pomiriti sa Pavelićevom molbom – prije nego je dao petama vjetra – za preuzimanjem vođenja privremene vlade. Da su stvarna i navodna prkošenja ustaškom režimu bila bar dijelom tolika kolika prema pobjednicima (a da ni ne uspoređujemo njegov moral sa onim spomenutih svećenika), kontroverze bi se mogle odnositi samo na njegov odnos prema partizanskoj vlasti. Koja ga, uostalom, nije smaknula, već poslala na šesnaestogodišnje progonstvo u Krašić (na što su mu preinačili kaznu zatvora s prisilnim radom). I konačno, sasvim su primjereni komentari hrvatskoj predsjednici, kako bi danas živjela u Italiji da nije bilo Tita, čije biste se požurila riješiti s Pantovčaka. Instruktivno je pogledati katalog izložbe „Partizani kakve do sada niste vidjeli“, u kojem su – između ostalog – prikazane i fotografije s vjerskih obreda u kojima sudjeluju vjernici i svećenici. Bacite pogled i na fotografije o uzajamnom nazdravljanju četnika i ustaša, ne vjerujete li dobro dokumentiranoj suradnji ovih fašista.

Ako pak ste željni dobrog smijeha prije prvoaprilskih šala, pogledajte video u kome bivši predsjednik Sabora, Antun Mihanović govori: „Nazora su partizani kidnapirali, zatočili ga, izgleda i – otrovali“. Nazora, predsjednika ZAVNOH-a i prvog predsjednika Prezidija Sabora SR Hrvatske! Priznajem, nisam ga gledao, no ako je po naslovnoj najavi, koje li su budale zamijenile Nazora u Saboru. O urednicima linkanog portala ne vrijedi govoriti. No, kad se malo oporavite od smijeha, razmislite kakvim se sve krivotvorinama služe prirepci onih iz Savske, i budućih hrvatskih vlastodržaca. I Stepinac je kao otrovan, s nikad javno prezenziranim dokazima, no soju ljudi kojem su plasirane takve „informacije“ nisu ni potrebni.

Kako se aktuelna vlast nosi sa rastućom fašizacijom društva? Nikako! Jad, bijeda i nesposobnost karakteriziraju ih, od premijera do zadnjeg ministra. Ministar Ostojić, u smrtnom strahu od desnice, jer je svijestan da policija upravlja njegovim djelovanjem a ne on njenim – zbog kadrova postavljenih na ključna mjesta još za HDZ-ovskih vlada – praktično i sam preuizma, još od Luburićeve emigracije i Tuđmanovih nebuloza, monstruoznu ideju „pomirbe“! Ne među ljudima, već između fašističkog i antifašističkog svjetonazora! Pa nakon više od četiri mjeseci prilježnog policijskog izbjegavanja podnošenja prijava za bespravno, nezakonito kampiranje ustašoida na javnim površinama, „ravnopravno“ dijeli kaznene prijave za neprijavljeni prosvjed fašista i građana antifašista kojima su isti dokurčili! Sve u ime navodno nepristranog djelovanja vlasti. Tako jadne, da ćemo je učas zaboraviti, ukoliko budući HDZ-ovski ekstremni desničari, koji će je najvjerojatnije zamijeniti, neće svojim postupcima prizvati nostalgično prisjećanje na nju! Kako smo nesposobni jedne i druge poslati u vječni zaborav, već se četvrt stoljeća izmjenjuje krajnja desnica sa kvaziljevicom nesposobnom stati joj na kraj, samo je dodatno jačajući svojom uplašenošću.