Hrvatski intelektualci poručuju: Vratite Veležu stadion, Mostar bez Rođenih pod Bijelim Brijegom nije Mostar

Izdvajamo

• Isti taj teško bolestan šovinistički um, koji je rascijepio Mostar na dvije civilizacijski ‘nespojive’ obale, nasilno razapeo bodljikavu žicu nacionalne i vjerske mržnje posred neretvanskih brzaka i stadion pod Bijelim Brijegom učinio nacifašističkim logorom za Bošnjake i Srbe, dakle taj psihijatrijski degenerativ iščupao je i nogometnu dušu Mostaru. Mračna pošast izmišljene nacionalne arijevštine korozivno razara sve ljudski poželjno i sekularno potentno, sve što su vrijedno i blagotvorno ostavljali svome rodnom Mostaru naraštaji Bošnjaka, Hrvata, Srba… Izgon Rođenih iz vlastitog doma i (ne samo) lokalpatriotskih sportskih srdaca očita je paradigma bezumlja. Već 22 godine!

Povezani članci

• DRAGA FIFA, ANGELA MERKEL JE ZA NAŠ DOM U MODERNOJ ANTIFAŠISTIČKOJ NJEMČKOJ ZA RED, RAD I DISCIPLINU SPREMNA!
• Ukrajina u Grčkoj i Iranu
• Kordić “dlaku” mijenja ali deponiju… za pet godina ili nikada
• Dennis Gratz: Željko Komšić je patriota, a Dragan Čović neprijatelj Bosne i Hercegovine
• Srpski svet je „original falsifikata“ Ruskog sveta
• Predsjednički izbori u Hrvatskoj 2020: Hrvatska na svojevrsnoj prekretnici?

“Sportska pljačka, motivirana nasilnom etničkom getoizacijom zapadnohercegovačkih Hrvata, ostala je čin blamaže i nije mogla zasjeniti gotovo stoljetnu slavu FK Veleža. Kada se bilo gdje na Balkanu, pa i u Europi, dan-danas spomene povijesni travnjak u Mostaru, imena i prezimena umjetnika najpopularnijeg sporta na europskom Jugoistoku sama po sebi izravno otključavaju bogatu škrinju sjećanja na uspjehe FK Veleža.”

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Sport, idealno zamišljen kao bastion humanizma, nije izvan domašaja poretka. Često mu je produžena ruka, a to se najbolje vidi u poslijeratnim društvima na području bivše Jugoslavije gdje je sport postao prvorazredno političko pitanje pa su politička moć i nasilje na sportskim terenima neodvojivi fenomeni. Poseban oblik nasilja, koji se može smatrati svjetskim presedanom, jeste da jednom klubu bude otet – stadion. Radi se o FK Velež kojemu je otet Stadion pod Bijelim Brijegom. Otuda sport često postoji kao ideološka mobilizacija prve vrste. Viktor Ivančić u tome vidi s jedne strane poseban sindrom o kome je govorio još i Orwel, a s druge normaliziranje epiloga vojnoga nasilja:

“Jedna od strašnijih dimenzija rata sadržana je u normaliziranju epiloga vojnog nasilja. Kada su posljedice toga nasilja ozakonjene, i kad kao takve traju punih dvadeset godina nakon formalnoga okončanja ratnih operacija, kao u slučaju Veležova stadiona pod Bijelim Brijegom, dužni smo se suočiti s činjenicom da ratno nasilje ima zakonodavni karakter. Da bi se takvo stanje održavalo – stanje u kojem je izbrisana razlika između vojne i zakonodavne moći, a to će reći između zakona i zločina – potrebno je kontinuirano reproducirati ratna pravila igre u razdoblju takozvanog mira. Oteto nogometno igralište u tom slučaju ne može služiti ni jednoj drugoj svrsi nego da osigurava nastavak rata sportskim sredstvima.

Viktor Ivančić

Kao što su u Splitu tisuće stanova koji su oteti od Srba i penzioniranih oficira bivše JNA činili stvarnu podlogu prevladavajuće desničarske retorike i fašizacije svakodnevnoga političkog života, jer je masovna razbojstva trebalo opslužiti takvom ideološkom logistikom koja će ih učiniti prihvatljivima, tako je stadion pod Bijelim Brijegom, dok god on ima status legaliziranoga ratnog plijena, monumentalna poruka da je i dalje na snazi onaj tip društvenoga poretka gdje zakone uspostavlja vojna sila rukovođena nacionalističkom isključivošću. On je dakle ilustracija sustava u kojemu vladaju zločin i red.

Dobri stari Orwel iskreno je prezirao profesionalni sport, pogotovo nogomet, usko ga povezujući s jačanjem nacionalizma. Međunarodna sportska natjecanja i nogometne utakmice u jednom je eseju nazvao ‘ratom bez pucanja’, priredbama koje, suprotno proklamacijama, služe povećavanju postojećih zaliha neprijateljstava u svijetu. ‘Projekt Zrinjski’ vjerojatno bi se u svakom svom elementu uklapao u Britančevu simplificiranu shemu, tim više jer i igralište na kojemu taj klub figurira kao ‘domaćin’ spada u ratom osvojeni i administrativnim putem zapišani plemenski teritorij. Ozakonjeno nasilje, na ‘sportskom’ ili bilo kojem drugom planu, između ostaloga predstavlja i stražarsku prijetnju, ono bez prestanka odašilje upozorenje da cjelokupan javni život ima biti organiziran na etnonacionalnim načelima.

Imajući to u vidu, vrlo mi se sviđa perspektiva koju je zauzeo Nerzuk Ćurak. Budući da je njegov zahtjev maksimalistički, on je jedini razuman, jer ne pristaje na kompromis s nacionalizmom ili taktičko odlučivanje po liniji izbora ‘manjeg zla’, pa onda ne uključuje ni mogućnost takve perverzije da gradski nogometni rivali međusobno igraju utakmice međunarodnog karaktera. A to opet znači da simbolički kapital koji Velež nosi iz vremena Jugoslavije vrijedi uzimati u obzir samo kao sadržaj iz budućnosti.”

Ivančić je, dakle, beskompromisan. Stadion pod Bijelim Brijegom je, onog trenutka kada je “pripao” Zrinjskom postao legalizirani ratni plijen.

Stoga je sprega politika – prostor – nasilje u Mostaru vidljiva upravo na primjeru FK Velež. Ako je vjerovati mišljenju Marijana Vogrineca, razlog ovomu je činjenica da su nad Mostar i dvadeset godina nakon rata nadvijene ustaške sablasti s kojima se mora biti beskompromisan:

“Jednoga dana, a taj će doći, jer je zakonomjernošću izmjenjivanja pravde i krivde nemoguće da ne dođe, konačno će se polagati i ta vrst političko-sportskih računa u kojima će se pitati zaštu su Mostarci dopustili šovinističkoj mizeriji ne samo etnički i moralno rascijepiti taj biser na neretvanskom tirkizu nego i dopustiti da to fundamentalističko živo blato proždire jednu od njegovih (ne samo sportskih!) svetinja – FK Velež. Cijelu jednu prebogatu povijest Rođenih, s korijenom u 1922. godini i dubokim, plodnim brazdama na najsjajnijim nogometnim stadionima u bivšoj SFR Jugoslaviji i Starom kontinentu. Mostar bez Rođenih pod Bijelim Brijegom nije Mostar.

Marijan Vogrinec

HŠK-u Zrinjskom pripada stadion FK Veleža kao piletu sise. Jedan od najljepših nogometnih stadiona u bivšoj zajedničkoj državi i ovom dijelu Europe podvrgnut je sramotnom, političkom silovanju vlasništva. Sportska pljačka, motivirana nasilnom etničkom getoizacijom zapadnohercegovačkih Hrvata, ostala je čin blamaže i nije mogla zasjeniti gotovo stoljetnu slavu FK Veleža. Kada se bilo gdje na Balkanu, pa i u Europi, dan-danas spomene povijesni travnjak u Mostaru, imena i prezimena umjetnika najpopularnijeg sporta na europskom Jugoistoku sama po sebi izravno otključavaju bogatu škrinju sjećanja na uspjehe FK Veleža.”

U međuvremenu, naglašava dalje Vogrinec, getoizacija i nacionalistički talibani su učinili svoje:

“Samoproglašeni ratno-poratni gospodari triju glavnih nacionalnih identiteta u BiH, strogo materijalno-interesno grupirani u bošnjačke, srpske i hrvatske političke dobrostojeće kaste, nikad se neće oprati na povijesnom sudu od teške krivnje za getoizaciju, rasap i sramoćenje svojih etniciteta. Jednako im neće biti oprošten izgon Rođenih i zabrana povratka tog kluba na vlastiti nogometni travnjak. Sportska sadašnjost i budućnost Mostara jedino imaju smisla s Rođenima pod Bijelim Brijegom. Zato nije pravo pitanje treba li se FK Velež vratiti na svoj stadion. Treba, dakako! Građanski svjesni i nacionalno-vjerski neopterećeni Mostarci bi to morali glasno reći svojim samozvancima na vlasti. Međutim, pravo je pitanje zašto se mržnjom i umjetnim podjelama devastirani Mostar još nije probudio iz hipnotičkog transa u kojem ga drže degenerične politike podjela.

Kompliment je ocijeniti nacionalne talibane maloumnim kad su naumili odreći se sportskog biserja, što su ga višenacionalnom, multikulturanom, kozmopolitski otvorenom i gostoljubivom Mostaru namrli za sva vremena neupitni velemajstori lopte Džemal Hadžiabdić, Blaž Slišković, Mirsad Mulahasanović, Duško Bajević, Franjo Vladić, Jadranko Topić, Dragan Okuka, Dubravko Ledić, Boro Primorac, Vahid Halilhodžić, Slobodan Mrgan… Isti taj teško bolestan šovinistički um, koji je rascijepio Mostar na dvije civilizacijski ‘nespojive’ obale, nasilno razapeo bodljikavu žicu nacionalne i vjerske mržnje posred neretvanskih brzaka i stadion pod Bijelim Brijegom učinio nacifašističkim logorom za Bošnjake i Srbe, dakle taj psihijatrijski degenerativ iščupao je i nogometnu dušu Mostaru. Mračna pošast izmišljene nacionalne arijevštine korozivno razara sve ljudski poželjno i sekularno potentno, sve što su vrijedno i blagotvorno ostavljali svome rodnom Mostaru naraštaji Bošnjaka, Hrvata, Srba… Izgon Rođenih iz vlastitog doma i (ne samo) lokalpatriotskih sportskih srdaca očita je paradigma bezumlja. Već 22 godine!

Na mostarskim ulicama i među grmovima jasmina, ako i posljednji već nije uvenuo od jada, više nema mjesta ni za Šantićevu ljepoticu Eminu s ibrikom u ruci niti za neku suvremenu Svetlanu Pere Zupca. Ustaški zlodusi Mile Budak, Ante Vokić, Mladen Lorković, Jure Francetić, pa i njihov ideološki stjegonoša kardinal bl. Alojzije Stepinac, koji su za sva vremena oblatili hrvatski obraz, nisu dobro društvo Mostaru koji poštuje djelo Rođenih i želi vidjeti bravure njegovih nogometaša pod Bijelim Brijegom.

Taj Mostar, koji će se zbog svojih šovinističkih samozvanaca valjda još načekati europski zrele budućnosti kada ga neće biti briga tko se klanja kojem bogu, tko zalazi u koju bogomolju ili ne ide ni u jednu, tko je koje nacionalnosti i životnog stila, taj Mostar najprije treba dati nogu iz svog života agresivnim slijepcima što ga vode po rubu propasti. Ni Emina s ibrikom u ruci neće se vratiti u Mostar niti će se opet oćutiti blagotvoran romon Mostarskih kiša dok na objema obalama Neretve ne erumpira zrela samosvijest o zajedništvu, povezivanju i suživotu. Ta samosvijest neće dopustiti političko-kriminalnim divljacima iz nacionalno isključivih čopora, kulturocidnim rušiteljima drevnog Hajrudinovoga mosta i ahmićkim koljačima dojenčadi da vladaju ‘voljom naroda’ te i dalje odlučuju o povratku slavnog nogometnog kluba na svoje igralište.

Daleko je od svake pameti da grad s toliko mostova, tako raskošnom poviješću i kulturom pred kojima se klanjaju i okrunjene glave još trpi barabe, koje pijavično parazitiraju na nacionalno-vjerskoj getoizaciji, huškanju, netrpeljivosti, lažnim mitovima i degeneričnim vrijednostima. Mostar nije zaslužio teror zloće kojom se kultura produktivne multietičnosti nasilno zamjenjuje monoetičnošću i tragično uskraćuje zdrava demokratska budućnost novim naraštajima.”

Za razliku od Viktora Ivančića, Ladislav Babić perspektivu vidi u kompromisu oko vraćanja stadiona ali ne zato što taj stadion ne pripada Veležu nego zato što je Babić svoje promišljanje situirao u okvirima koji se obično nazivaju realpolitičkim. Babić upozorava i na činjenicu da čim se neko nazove lopovom, njegov štit postaje cijeli narod jer se insistira na tome da je prozvan cijeli kolektiv:

“FK Velež i HŠK Zrinski, nogometni klubovi, mogu predstavljati dvije metaforičke paradigme cjelokupnog stanja u regiji, a ne samo u BiH odnosno Hercegovini, još uže – u Mostaru. Intelektualna podjela stanovništva bivše države na lijeve, kozmopolitske antifašiste i desne – nacionalističke, konzervativne snage koje često koketiraju i s fašizmom, odrazila se u podjeli Mostara, što je praćeno (kao u cijelom području) otimačinom. U ovom slučaju stadiona po Bijelim Brijegom, na kojem je Velež igrao utakmice do raspada Jugoslavije. Dok je uoči 2.svjetskog rata Velež bio zabranjen a njegovi igrači masovno pristupali NOP-u, dotle je Zrinski igrao u nogometnoj ligi NDH, što jasno pokazuje vezanost tadašnjeg rukovodstva kluba i igrača za nacionalnu/nacionalističku opciju. Takvo stanje ostalo je – prilagođeno okolnostima – do danas, praćeno poznatom rojsovskom ‘mudrošću’: ‘tko je jamio, jamio je!’. U ovom slučaju Veležov stadion, a ime otimača je poznato. Zna se. Nije Zrinski toliki krivac, koliko nepopustljiva hadezeovska nacionalistička politika koja stoji iza svega. Kad lopov pokrade čovjeka, načelno je poznat pravedni rasplet takvog kriminalnog čina – oteto se vraća vlasniku, a razbojnik snosi zakonske posljedice (u pravno sređenoj državi). U politici je, na žalost, drukčije. Čim otimača nazovete lopovom, svi koji glasno ili šutke stoje iza njega roguše se, smatrajući da ste ih sve etiketirali tim imenom – cijeli narod. Mada lično smatram da bi stadion pod Bijelim Brijegom trebalo vratiti vlasniku, vrlo sam skeptičan u tom pogledu. Podjednako kao u pogledu budućnosti BiH, ako se ne načini prihvatljivi dogovor o njenom funkcioniranju i teritorijalnom ustrojstvu. Mislim da nacionalističke (prvenstveno hrvatske i srpske) snage samo iščekuju neku znatnu – po mogućnosti što kaotičniju – promjenu svjetske političke situacije, da stave zauvijek šapu na ono što su sada formalno (Dayton) ili neformalno ‘rezervirale’. Sudbina stadiona i BiH izgledaju mi povezane.

Ladislav Babić 

Jedinim realnim rješenjem u pogledu stadiona pod Bijelim Brijegom smatram isto što i u pogledu daljnje sudbine BiH – dogovor. No, mnogo je teže rušiti zidove u glavama od ciglenih, što dokazuju ne samo političari, već možda i pretežiti dio stanovništva podijeljenog po nacionalnim opcijama, što se odražava i u teritorijalnoj podjeli zemlje. U postojećoj političkoj situaciji, moguće bi rješenje bio dogovor o zajedničkom korištenju stadiona. Ne bi to bio svjetski presedan, a uz dobru volju i primjernu organizaciju rada sve je moguće. Primjerice, moglo bi se ugledati na primjer(e) iz Velike Britanije, gdje je ministar sporta dao inicijativu da nogometni klubovi Everton i Liverpool igraju na istom travnjaku, a navodno je to već i ostvareno u pogledu druga dva britanska kluba. Dakako, jedno je Britanija, a drugo regija, odnosno BiH. Britanci su bez velikog cirkusa, demokratski pristali prihvatiti bilo kakvu odluku proteklog referenduma o nezavisnosti Škotske, dok smo se mi oko srodnih pitanja uvaljali u more krvi.

Da skratim, moj je etički stav da bi Veležov stadion trebalo vratiti klubu, a BiH organizirati kao građansku državu. Kako su to u ovim okolnostima neprimjenljive iluzije, mislim da bi jedino realna opcija bila – državu reorganizirati po švicarskom (kon)federalnom modelu, a u pogledu stadiona pod Bijelim Brijegom postići dogovor o zajedničkom korištenju. Kompromis je uvijek popuštanje na obje (ili više) strane koje se dogovaraju – tvrdolinijaši to često zaboravljaju. A put prema istinskoj pravdi je često nelinearna evolucija, kroz niz naizgled neprihvatljivih kompromisa.”

Siniša Malus

Sličnog mišljenja je i Siniša Malus:

“Mišljenja sam da bi Velež morao dobiti mogućnost da ponovno nastupa na stadionu pod Bijelim Brijegom. Jednostavno, zato što je to stadion koji je građen upravo za Velež. Velež je klub bogate povijesti i nekad je igrao jedan od najljepših nogometa u bivšoj Jugoslaviji. Upravo je ta tradicija najveći Veležov argument, kao i činjenica da je unatoč svega zadržao veliki broj navijača. Vjerujem da se uz minimum političke volje može pronaći kompromis pa da na Stadionu pod Bijelim brijegom igraju svoje utakmice i Velež i Zrinjski. Nije pretjerano reći da bi nogometna normalizacija pozitivno utjecala i na normalizaciju cjelokupnog stanja u Mostaru. Pa da i Mostar jednog dana ima svoj gradski derbi poput Glasgowa, Milana, Madrida ili Manchestera.”

Jedan od najvećih problema s militarističkim i nacionalističkim politikama je taj što su one sveprožimajuće i da sve što prožmu ostavljaju u naslijeđe mlađim generacijama. U Mostaru već stasa generacija mladih ljudi koja ne pamti predratnu povijest sporta u gradu na Neretvi, generacija kojoj je Zrinjski sveti mučenik i neka vrsta sportske blajburške žrtve. Zvonimir Nikolić upozorava upravo na ovu formu naslijeđa u kojoj je pamćenje sporta kao temeljno nacionalističke discipline zapravo formativno pamćenje mladih koji stasavaju u Mostaru, BiH i šire na prostorima bivše Jugoslavije te povlači paralelu između Milana, Sarajeva i Mostara: “Milano ima jedan stadion, Giuseppe Meazza. Ime je dobio prema legendarnom igraču koji je, sticajem okolnosti, igrao za oba gradska kluba. I Inter i Milan. Malo veći uspjeh je imao u Interu pa navijači Intera zovu stadion njegovim imenom dok navijači Milana koriste ime San Siro, prema dijelu grada gdje je izgrađen.

Zvonimir Nikolić

Rim ima stadion Olimpico koji je dom dva kluba. Rome i Lacia. Imaju i svoj gradski derbi koji se zove Derby della Capitale. Klubovi su čak i različitih političkih opredjeljenja. Ali funkcionišu na jednom stadionu.

Sarajevo

U periodu od 1968-1976 godine, radila se rekonstrukcija stadiona Grbavica. Tih godina u prvenstvu Jugoslavije, svoje utakmice na istom stadionu su igrali i Sarajevo i Željezničar. A bili su respektabilni klubovi u jugoslovenskim okvirima. 1967 je Sarajevo postalo prvak države a svoje prve navijačke strasti sam naučio upravo na tom stadionu sa svojim ocem i starijim bratom. Tu je Željezničar proslavio i svoju jedinu titulu prvaka Jugoslavije 1971/72 godine. Na gradskom stadionu na kojem su igrala oba prvoligaša.

Mostar

Vjerovatno na svijetu ne postoji manji grad sa dva stabilna kluba u Prvoj ligi. I dva stadiona. ‘Bijeli Brijeg’ i ‘Vrapčići’. Svaki put kada putujem prema moru ili baš u Mostar, nekakva me tuga uhvati kada vidim zapravo, gdje se nalazi stadion na kojem utakmice igra Velež. Jer Velež nije klub od juče. Samo što ga je ratnom podjelom zapao brdoviti dio Mostara. Zato utakmice i igra dosta daleko od grada, na ravnom terenu. A ‘Bijeli Brijeg’ je upravo Velež proslavio.

Ne postoji bolji način na svijetu da razjediniš ljude od načina da im prvo razjediniš mladost. Mladost koja voli svoj klub i mladost koja ide na utakmice. Kao što sam ja od svog oca naslijedio ljubav prema Željezničaru, tako i drugi očevi prenose ljubav na svoju djecu. Ta mladost koja danas posjećuje stadione će jednog dana imati svoju djecu. Odgajati ih da postanu ljudi i da zavole klub za koji navijaju već možda generacijama. E ta mostarska mladost treba da zna da je politika ‘poklonila’ stadion jednom klubu a otela ga drugom. Mogu u Milanu da dva evropska velikana igraju na jednom stadionu ali ne i u Mostaru? Imao sam sreću da sam odrastao u vremenu kada je značenje tria BMV bilo samo poređenje sa vrhunskom mašinom, još ljepšeg automobila. Nikada u mojoj glavi Bajević, Marić i Vladić nisu bili Srbin, Bošnjak i Hrvat. Baš nikada. Bili su samo tri najbolja igrača u to doba sjajnog Veleža. Nikada mi nije palo na pamet da su (po meni) dva najbolja krila jednog perioda Sead Kajtaz i Semir Tuce zapravo Bošnjaci. Mi igrače nismo razvrstavali po vjerama i nacijama. Bili su samo oni sjajni igrači, majstori, bili su oni malo lošiji, bili su neki i koje smo zvali mesarima. Ali nikad nije bilo etničke podjele. Znam samo da je dosta djece iz tog vremena dobilo ime Semir. A zašto i ne bi? Odličan igrač, visok, lafčina!

Ne znam koja će generacija doživjeti da i u Mostaru igraju oba kluba tamo gdje i trebaju. Pod ‘Bijelim Brijegom’. Znam samo kada se to dogodi, da će i Mostar biti ljepši grad. Grad u kojem je sasvom normalno da žive i Bošnjak i Hrvat i Srbin. A i ostali.

U Sarajevu ima jedna podjela. Na navijače Želje i Sarajeva.

Bio bih sretan kada bih doživio da i Mostar jednog dana bude podijeljen. Ali samo na navijače Veleža i Zrinjskog!”

Dakako, Nikolić ovdje podjelu Mostara na navijače Veleža i Zrinjskog misli na drugačiji način od one koja je na snazi danas. Današnja je podjela u svojoj biti politička jer je sport postao politička ekspozitura. Nikolić umjesto toga misli vraćanje sportu kao mogućoj apolitičkoj kategoriji što se u neku ruku može posmatrati kao utopijska ideja.

Na kraju, bitna je i simbolička razlika u nazivima klubova. Dok je Velež samo fudbalski klub, Zrinjski je “hrvatski” pa tek onda sportski klub. No, da je nacionalno bitnije od svega drugoga nije ni čudno u gradu koja ima ulicu Mile Budaka.

Vladimir Matijanić

Vladimir Matijanić, novinar Slobodne Dalmacije tvrdi da je Veležov stadion okupiran i da je postojanje ulice Mile Budaka itekako u korespondenciji s tom činjenicom: “Na sva pitanja o okupaciji Veležova stadiona samo je jedan pouzdano točan odgovor – Mostar ima ulicu posvećenu Mili Budaku. Budakove ulice su tamo gdje je sila mehanizam vladanja, a dominacija zamjena za demokraciju. Tamo gdje se ne obilježava i komemorira da bi se sjećalo, nego da bi se prijetilo. Grad u kojem živim Budakovu je ulicu dobio 1992. Krajem te godine započelo je izbacivanje nacionalno nepoćudnih iz stanova. Njihov povratak, ovjeren presudama, uslijedit će tek u dvijehiljaditima, dekadi na čijem je početku Budakova ulica konačno preimenovana. Gdjegod je većina izabranih zastupnika građana u predstavničkom tijelu spremna dizanjem desnice u zrak odati počast nacizmu, dakle i Budaku, umjesto prava, vlada strava.Tko zna hoćemo li za naših života svjedočiti povratku u normalu. To je ono već zaboravljeno stanje kada Velež igra pod Bijelim brijegom, baš kao i Hajduk na Poljudu, Zvezda na Marakani ili Željo na Grbavici. Sigurno je da svakoj normalizaciji prethodi uklanjanje simbola zla. U sjeni spomenika nacistima ne rastu ljudska prava. Budakova ulica znači Velež u egzilu i devastirano partizansko groblje, znači ono o čemu će uvijek spremno šutjeti većina uglednika na mostarskoj večeri u Zagrebu predvođenih Kolindom Grabar-Kitarović i Ninom Raspudićem.”

Zaključak koji se nameće se svodi na to da vraćanje Stadiona pod Bijelim Brijegom Veležu ima biti i simbolički obrat u cijeloj psolijeratnoj povijesti Mostara. A pitanje je koliko je to moguće dok je sport ekspozitura politike i dok Mostar ima ulicu Mile Budaka.