Katedrala sv. Vida u Pragu

Karlo IV.

Četrnaesto stoljeće češke povijesti i umjetnosti obilježeno je pojavom Karla IV. (1316. – 1378.), koji je član Luksemburške dinastije. Dobio je izvrsnu naobrazbu na francuskom dvoru, gdje se oženio carevom kćeri, te se u njenu čast odrekao svoga imena Vjenceslav. Kao rezultat povezanosti s papom Klementom VI., koji je bio u progonstvu u Avignonu, Prag je uzdignut na rang nadbiskupije. Zahvaljujući intervenciji pape, njemački izbornici su ga u Aachenu proglasili za cara Svetog Rimskog Carstva, a taj mu je naslov potvrđen krunidbom u Milanu i Rimu šest godina kasnije. Karlo je i prije krunidbe vladao Češkom (od 1333.g.) kao očev namjesnik, a nakon očeve smrti zauzima tron (1346. g.). Prag postaje glavnim gradom Carstva, a car ga želi učiniti središtem učenosti, pa 1348. g. utemeljuje sveučilište po uzoru na ono u Parizu. Time privlači mnoge velike učenjake tadašnje Europe. Postaje pokrovitelj umjetnosti, koju je podupro utemeljenjem umjetničkog ceha. Još dok je u Pragu vladao kao očev namjesnik, osjeća se njegov utjecaj, a uzdizanje Praga već je vidljivo. Grad se ubrzano razvijao u međunarodno kulturno središte koje je moglo stati uz bok Parizu.

Nakon što je podignut na rang nadbiskupije, utemeljenja Sveučilišta i dobivanja statusa glavnoga grada Carstva, u Pragu započinje intenzivna izgradnja. Osim gradnje nove katedrale, započete su pregradnje na dvorcu, popravak starog Juditinog mosta (kasnije preimenovanog u Karlov most), te još nekih građevina u gradu, kao i izvan njega.

Katedrala sv. Vida

Kada je 1344. g. praška biskupija podignuta na rang nadbiskupije (do tada je bila pod vrhovništvom Mainza), predstavnici crkvene i svjetovne vlasti odlučuju izgraditi novu katedralu.¹ Iste godine položen je kamen temeljac, te započinje njena izgradnja.

Ispod današnje katedrale nalaze se ostaci dviju starijih građevina (rotunda sv. Vida iz 10. st. i bazilika sv. Vaclava, Vida i Adalberta iz kasnog 11. st). Rotunda je započeta još za Vaclava, češkog kralja iz 10. st. To je građevina s četiri apside koje izlaze iz kružnog kora, u čijoj se istočnoj apsidi nalazi grob sv. Vida, a u južnoj je zakopan sv. Vaclav. Južna apsida je uklopljena u kasniju baziliku kao kapela koja je sastavni dio južnog bočnog broda.

Katedrala je dugačka 124 metra, u transeptu je široka 60 metara, a svod u glavnom brodu doseže visinu od 33 metra. Na tlocrtu je vidljivo da se radi o trobrodnoj longitudinalnoj građevini, koja završava apsidom. U brodovima su kapele pravokutnog tlocrta, dok se u apsidi nalaze polukružne radijalne kapele.

Graditelji katedrale

Luksemburška dinastija, kojoj je car Karlo pripadao, bila je snažno povezana s Francuskom, pa je zbog toga i prvi arhitekt katedrale bio Matias iz Arrasa (Matthieu d´Arras). On je projektirao i izgradio kor, dio deambulatorija i radijalne kapele. Matias je umro 1352. g., te ubrzo nakon toga u Prag dolazi Peter Parler. On je taj koji crkvi daje pravi gotički izgled. Bio je izvanredan arhitekt koji nije nužno slijedio tradicionalan izgled gotičkih crkava, nego ih je mogao osmisliti kao inovativna zdanja. Parler je nadgledao izgradnju katedrale do svoje smrti 1399.g. U tom periodu dovršen je kor i veći dio južnog transepta s njegovim tornjem.

Kor

U gornjem dijelu kora, koji je započet 1344. g., prozori su odmaknuti iza linije arkada, čime se stvara zanimljiv efekt „prozora unutar prozora“. Neobičan dojam pojačava i to što se ispred zone arkada nalazi kamena balustrada prošupljena ornamentalnim ukrasom. U koru je (kao i u ostatku građevine) vidljiva troetažna elevacija. Donji dio čine arkade, iznad njih je triforij, s već spomenutom ogradom, a iznad njega slijedi zona prozora. U trokutastom vrhu prozora nalaze se ornamentalni cvjetni uzorci koji su u svakom prozoru drugačiji. U dijelu zida iznad arkada su prikazi grbova zemalja koje su donirale novac za izgradnju katedrale.

Triforij s kamenim bistama

Triforij je prohodan, a u njemu se nalazi i galerija kamenih bista, koje su različite izrade, jer su jedne idealizirane, dok su druge realistične. Uključuju cara, njegovu obitelj, nadbiskupe, te arhitekte Matiasa iz Arrasa i Petera Parlera. Posljednje dvije biste su posebno zanimljive jer pokazuju visok društveni položaj ovih arhitekata. Srednjovjekovni graditelji bili su dobro plaćeni i na višoj društvenoj poziciji od drugih obrtnika. Koliko je visok mogao biti položaj srednjovjekovnih graditelja može se vidjeti upravo na primjeru dvojice graditelja praške katedrale. Obojica su bila pokopana u središtu novog kora katedrale, a još je važnija upravo činjenica da su obojica imala svoje portrete isklesane u triforiju katedrale zajedno s onima cara Karla i njegove obitelji, te ostalih praških uglednika. Glavni graditelji su očito bili na visokom položaju među zagovarateljima nove katedrale i bilo je nedopustivo da se zaboravi tko su oni bili.

Kapela sv. Vaclava

Kapela sv. Vaclava najvrjednije je mjesto u katedrali, jer su u njoj smješteni posmrtni ostaci zaštitnika Češke. Podignuta je između 1344. i 1346.² i nadsvođena Parlerovim zvjezdastim svodom. Smještena je točno iznad originalnog mjesta njegova ukopa (iznad južne apside rotunde iz 10. st. u kojoj se nalazio svečev grob). Dekoracija kapele je primjer visokog stupnja češke umjetnosti 14. st. Donji dio zidova obložen je poludragim kamenjem, ametistnim mozaikom, pozlatama i imitacijama plemenitih metala, a u tom dijelu zida nalazi se i ciklus Pasije oslikan u periodu od 1372. do 1373. g. Iznad njega smješten je drugi ciklus koji na svim zidovima predstavlja slike iz života sv. Vaclava. U sredini se nalazi svečev kip, napravljen od vapnenca, a djelo je Jindřicha Parlera (nećak P. Parlera). Iznad kapele sv. Vaclava smještena je krunidbena komora, prostorija u kojoj je čuvano češko krunidbeno blago (zlatne kraljevske krune, zlatna jabuka i žezlo). Karlovi Přemisladovski pretci premješteni su u nove grobnice u radijalnim kapelama kora, a ostaci sv. Vida premješteni su u deambulatorij iza visokog oltara.

Karlo je vidio katedralu kao svoju osobnu građevinu, radeći pravi obiteljski mauzolej u radijalnim kapelama, te je i iskoristio priliku opskrbiti crkvu dragocjenostima i relikvijama. Ne neočekivano, ostavio je i uspomenu na sebe i svoju obitelj na više primjera u dekoraciji, što je također vidljivo i na bistama u triforiju.

Pročelje južnog transepta

Pročelje južnog transepta (izgrađeno u periodu od 1367. do 1368. g.) sastoji se od tri ulaza koja imaju klasičan lučni oblik. Međutim, specifičnost ovih portala je to što se unutar njih ne nalaze vrata i timpan, nego su oni potpuno prošupljeni (poput arkada), a sama vrata su uvučena dublje u prostor katedrale. Dovratnici i nadvratnici su bogato ispunjeni prikazima kamenih baldahina (dekorativni element koji se pojavljuje i na portalima glavne fasade), te taj izrazito dekorativan element zamjenjuje ljudsku figuru. Iznad lučnih ulaza nalazi se prikaz Posljednjeg suda izveden u mozaiku.

Dogradnje kasnijih stilova

U 16. st. katedrali su dograđene renesansne balustrade i tornjevi, a u 18. st. i neki barokni elementi. Velika rekonstrukcija katedrale počela je 1872. g. u neogotičkom stilu, a glavni portal dovršen je 1929. g. u povodu obilježavanja 1000. obljetnice smrti češkog kralja i sveca zaštitnika sv. Vaclava. Iz neogotičke obnove zanimljiv je oslikani prozor u Novoj nadbiskupskoj kapeli, sa slikama iz češke povijesti sa sv. Ćirilom i Metodom. Oslikao ga je češki slikar Alfons Mucha 1931.g.