BORIS DEŽULOVIĆ: Cijela počasna satnija HV-a se za bolju plaću postrojila pred katarskim emirom
Povezani članci
- Fridrih Engels:Društvene klase – neophodne i suvišne
- BIDENU NEĆE BITI LAKO
- Navijači Dinama u Milanu izazvali veliki politički skandal: Ustaško-nacistički “Marš u Milano” i osramotili Republiku Hrvatsku!
- Čović na dvoru Milorada Dodika
- Pero kao metafora kalašnjikova
- Boris Dežulović: Mečka za tajkune ili kako se predsjednik Josipović kupao gdje nitko ne smije
Foto: šg
Domoljublje ponekad ispadne baš smiješna stvar. Lijep primjer za to vidio sam nekidan, za vrijeme prijenosa Davis-cup meča između teniskih reprezentacija Srbije i Hrvatske, gledajući valjda dvjesto puta rijetko tupu reklamu za čips zagrebačkog Francka, čiji se marketinški trust mozgova dosjetio čisto domovinsko porijeklo gomolja – sto posto hrvatski krumpir uzgojen na hrvatskim poljima! – naglasiti duhovitom igrom riječi “CROmpir“.
U animiranom spotu vidimo tako grupu hrvatskih krumpira na tribinama kako, parafrazirajući znani navijački identitetski poklič “Mi, Hrvati“, sa šalovima i zastavama skandiraju “Mi, CROmpiri!“, savršeno točno korespondirajući s činjenicom da Hrvatska igra protiv Srbije, i da je CROmpir, dakle “krompir“ – osim što je ingeniozna marketinško-domoljubna dosjetka – i srpska riječ za krumpir. Naglašavajući hrvatstvo svog krumpira, kompanija ga je prevela na srpski, a tako preciznoj mjeri apsurda u sloganu “Mi, Hrvati“ – kojim se Hrvati na koncu ispostavljaju kao krumpiri, a krumpiri onda kao Srbi – ja zaista ne bih ništa dodavao ni oduzimao.
Ponuda koja se ne odbija
Hrvatska industrija krumpira doživjela je, međutim, doživjela težak udarac prošle srijede, kad je cjelokupna posada akrobatske letačke skupine gordog naziva Krila Oluje – svih šest pilota, kažu najboljih što ih Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ima – svom zapovjedniku na stol bacila zahtjev za raskidanjem radnog odnosa. Tek tako, kao da su vrhunski, a potplaćeni transplantacijski tim sa zagrebačkog Rebra, hladno su svome šefu priopćili kako daju neopozivi otkaz, jer su od katarskog emira Tamim Bin Hamad Al-Thanija dobili, ono šta se reče, “ponudu koja se ne odbija“: desetak puta veću plaću. S tom razlikom što ne bi to – da je riječ bila o vrhunskim, a potplaćenim kirurzima – bio nacionalni skandal prvog razreda.
Vrhunski, a potplaćeni hrvatski kirurzi, naime, ne rade baš ništa na slavu i ponos Jedine Nam I Vječne Domovine: ako je ikad ikome hrvatsko srce zaigralo zbog njih, to je bilo samo zbog toga što su mu presadili srce i spasili život, i ni zbog čega drugog. Akrobatska letačka skupina Krila Oluje – osnovana i predstavljena 2005., na desetu obljetnicu slavne oslobodilačke operacije u Kninu – ne postoji, međutim, ni zbog čega drugog doli na ponos i slavu Jedine Nam I Vječne Domovine, jedini je njen smisao i svrha obavljanje poslova na zaigravanju hrvatskih srdaca.
Zato su otkaz i prihvatanje ponude iz inozemstva pilota Krila Pustinjske oluje naciju teže pogodili nego da je cjelokupni Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske, svih šest načelnika uprava – za personalne, obavještajne i operativne poslove, te za logistiku, planiranje i komunikacijsko-informacijske sustave – generalu zbora Dragi Lovriću hladno priopćilo kako daju neopozivi otkaz i za deset puta veću plaću odlaze u Glavni stožer Oružanih snaga Katara.
Nije da generali i pukovnici u Stožeru nisu domoljubi, ne kažem, ali njima u opisu radnog mjesta, osim poslova na zaigravanju hrvatskih srdaca, stoje i poslovi na zaustavljanju zaigravanja tuđih, agresorskih srdaca i ostalih vitalnih organa. Od formacije Krila Oluje, međutim, ne očekuju se borbena djelovanja protiv neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava: sav je njen borbeni potencijal ceremonijalan i simbolički, i kad takva počasna eskadrila dade otkaz i za bolje pare ode proigravati domoljubna srca katarskog naroda, isto je to po prilici kao da se cijela počasna satnija Hrvatske vojske u onim crvenim pelerinama za bolju plaću postrojila pred palačom katarskog emira Tamim Bin Hamad Al-Thanija.
Katarci, kako smo vidjeli na nedavnom svjetskom rukometnom prvenstvu, nemaju većih problema s tim: za potrebe zaigravanja katarskih domoljubnih srdaca kupili su i prvenstvo, i arhitekte i graditelje dvorana, i cijelu reprezentaciju zajedno sa selektorom, i na koncu navijače, pa zašto ne bi na isti način kupili i akrobatsku letačku skupinu za svoje vojne parade i nacionalne blagdane, da Katarcima zaigra srce na skoru dvadeset petu godišnjicu Zaljevskog rata i slavne bitke za Khafji. Jednostavno, Katarcima je potpuno svejedno tko je na tribinama, dokle god maše katarskom zastavom, kao što im je monumentalno svejedno što su piloti u akrobatskoj letačkoj skupini jeftina uvozna roba – sto posto hrvatski i uzgojeni na hrvatskim poljima – dokle god lete na ponos i slavu Jedinog Nam I Vječnog Katara, i dokle god obavljaju poslove na zaigravanju katarskih srdaca.
Nacionalni ponos
Nacionalni ponos, naime – teško se mi još mirimo s tim – danas zauzima svoje mjesto na policama slobodnog tržišta, baš kao i svaka druga roba. Kao, na primjer, krumpir: koja je suštinska razlika između ponosa kad se istim tim stopostotno hrvatskim krumpirom uzgojenim na hrvatskim poljima hvali i reklamira američki McDonald’s, i ljutnje kad se njim hvali i reklamira Ratno zrakoplovstvo Oružanih snaga Katara?
Umjesto da lamentiramo nad cijenama na međunarodnom tržištu nacionalnog ponosa, i plačemo kad nam i one Tuđmanove baletane s Markova trga sutra za sitan novac kupi bjeloruski predsjednik Lukašenko, bilo bi bolje da uhvatimo korak s vremenom, pa da azijskim i afričkim azilantima damo po sendvič i sok da na utakmici protiv Norveške popune maksimirske tribine.
Sve skandirajući “Mi, krompiri!“.