Jesu li lopovluk, kriminal i korupcija bosanskohercegovački usud?

Povezani članci

• Medijski teror RTRS-a: Brutalno napadnut Emir Suljagić i koalicija 1 mart
• Nikad veći intelektualni šamar Hrvatska nije dobila nego kad je bolesna Partija porodila Jacu
• Konak knjeginje Slavice
• Promovirana knjiga Dragana Markovine: ‘Neum, Casablanca’ – historijski putopis o Hercegovini
• Trijumf velikih
• Pijana smotra Tuđmanovih nostalgičara

U akciji „Pandora“ sredinom prošle godine pompezno je uhićen bivši direktor Uprave za neizravno oporezivanje. Na pleća mu, ako se dobro sjećam, navališe niz kaznenih djela iz oblasti organiziranog kriminala – financijskog kriminala i korupcije posebice. Sve to su, dakako, vrlo aktivno pratili i bosanskohercegovački mediji.

Piše: Slavo Kukić

A onda siroti direktor progovori – i to, ni manje ni više nego pred istražiteljima državnoga tužiteljstva. I upri prstom, nema na koga nije. Usput, nije siroti direktor rekao ništa što poznato nije bilo i do tada. Godinama se, primjerice, priča o Čovićevim devrovima u vezi sa Sokolom. I sve to, usput, nije bilo dovoljno ni da se u aferi Soko protiv njega podigne kaznena prijava, kamo li da ga se zbog toga i pošalje tamo gdje njemu slični svugdje u svijetu završavaju.

Istina, ni on za učinjene mu usluge ne ostaje dužan. Javna je tajna, primjerice, da se svima, koji mu u osvajanju Sokola – kao i u realizaciji svih ostalih „projekata“ koje je desetljećima osmišljavao – pomagaše, svojski odužio. Čini to, uostalom, i danas, pokušavajući jednu od akrobatkinja iz afere Soko sjesti u fotelju federalnog ministra financija. Zašto baš tu? Zbog obveze da joj se oduži ili, pak, uvjerenja kako će i na tom mjestu revnosno odrađivati dodijeljenu joj rolu – kao što ju je svojedobno odrađivala i u Sokolu dakako.

Ili, nema tko u Hercegovini ne zna za fiskalne kase i način kako su nabavljane – da je u čitavoj toj priči brke mastio još uvijek predsjedavajući državne vlade – i novi ministar državne kase dakako. Novina je, barem što se mene tiče, tek u detalju – da je fiskalne kase za potrebe Federacije uvezao Bevandin zet, a ne on sam. No, bio Bevenda ili njegov zet, rezultat je isti – zbog toga je Čovićev stručnjak za financije istrajavao na rješenju da se fiskalizacija provodi na razini entiteta.

Prozivke „usrećitelja“ Hrvata, istina, nisu i jedine u podužem popisu onih koje Čaušević istrese pred istražiteljima. Tu su, zamislite, odreda i Dodikovi – uključujući i njega samog. Na popisu prozvanih su, potom, i prvi kod Bošnjaka. Na popisu je, na koncu, i danas prvi čovjek Uprave za neizravno oporezivanje. I nisu tu samo političari. Ima tu i sudaca i tužitelja, raznih drugih – ukratko, čitava državna nomenklatura.

Sve to bi se, ruku na srce, moglo tretirati dvojako – kao činjenice koje jedan od aktera sistemske pljačke, pritisnut uza zid, odluči iznijeti na svjetlost dana, ali i kao osvetu svima koje suodgovornima osjeti za svoj pad. Problem je, međutim, što neke od njegovih optužbi ponoviše i drugi, među njima i bivši zamjenik državnog ministra financija. Koji, zapravo, potvrdi sve Čauševićeve optužbe na račun dugogodišnjega člana, u jednom mandatu čak i prvog čovjeka državne vlade – na račun, da ne duljim, „uglednoga“ banjalučkog profesora Nikole Špirića.

Špirić je, optuži ga bivši čelnik Uprave za neizravno oporezivanje, a optužbe mu ponovi i bivši zamjenik državnog ministra Fuad Kasumović, u vrijeme dok je bio predsjedavajući Vijeća ministara, uzeo milionima teško mito za „uslugicu“ bosanskohercegovačkom „kralju šećera“. Kako? Tako što je, krajnje pojednostavljeno, izlobirao da ga državni parlament oslobodi obveze plaćanja carine na šećer kojeg uvozi. Time je, istina, država ostala „kraća“ za nekih šezdesetak miliona konvertibilnih markica, ali je Nidžo preko noći otežao za dva-tri miliončića – istih tih markica dakako.

Iako vrli „profesor“ sve te optužbe negira, ostaje pitanje je li točno da je Kasumović, a on tvrdi da jeste, o Špirićevim devrovima obavještavao i državno tužiteljstvo, da je protiv njega podnosio čak i prijave – dvije, ako dobro upamtih – ali da nije imao sreće. Jer, eto, organi gonjenja potrebnim nisu smatrali da se i jednom od njih bave. Zašto? Pa, jer im je državni moćnik, očito, ipak bio prekrupan zalogaj. A tko zna, moguće su i druge kombinacije.

Nije, istina, najveći problem što se upire prstom na lopovluke političke i državne nomenklature. Ali, jeste problem što na tome čitava priča i završava. Što, hoću reći – a to se, tamo gdje ima države, ni u snu ne može zamisliti – organi gonjenja svaki put sliježu ramenima – po principu, ono, ne diži prašinu. Jer, tko zna tko bi iz svega toga mogao izvući deblji kraj – za kriminalne devrove prozvani ili ti, „jadnik“ iz policijskih, tužiteljskih i pravosudnih struktura, koji se sa svim tim drznuo pravno obračunati.

Nešto, međutim ne upratih da se oko javnog prezentiranja Čauševićeva iskaza pretrgoše i mediji. Dojam je, neka mi bude oprošteno ako griješim, da je ručna potegnuta i tamo, u javnim servisima posebice. Rat s „kapitalcima“ je, ispade, previše i njima. Jer, tko zna, možda mačka zbog toga potegneš baš ti – ti, kojeg je vrag tentao da se igra vatrom. A zašto? I zar je to vrijedno rizika – radnog mjesta novinara, urednika, direktora, ali i, što je još važnije, ataka na kuću, posebice radi li se o privatnom mediju.

Zna li se sve to, kako izbjeći najlogičnije pitanje – jesu li kriminal i korupcija, jeli lopovluk, sistemski prije svega, bosanskohercegovački usud? Pita li se mene – ne. No, da će nam još neko vrijeme zagorčavati živote – hoće.

Ali, da bi obračun s njim mogao otpočeti i u mandatu ove vlasti – mogao bi. U prilog tome, među inim, govori i žilavost u „ratu“ s filozofijom kriminala koju svakodnevno iskazuje Demokratska fronta, njezin lider posebice. Možda danas nije moguće, i možda će se prava ocjena njegova nepristajanja na alkaponeovski smišljene scenarije u formiranju vlasti, federalne prije svega, moći dati tek za koju godinu. Ali, nakon Čauševićevih priznanja državnim istražiteljima već danas je jasno što znači Komšićevo „ne“ zahtjevu da se, uz obrazloženje kako je tobože to uvjet čak i kakve-takve ravnopravnosti Hrvata, Čoviću izruče i državno i entitetsko ministarstvo financija. Kad bi se, naime, to učinilo, omogućila bi mu se, u suradnji s njegovim banjalučkim kompanjonom, apsolutna kontrola Uprave za neizravno oporezivanje – ali i apsolutna kontrola svih financijskih tijekova BiH.

Što bi, pak, ta činjenica mogla proizvesti? E, to samo Svevišnji zna. Što se, međutim, mojih intelektualnih mogućnosti tiče, Čauševićevo priznanje istražiteljima Tužiteljstva BiH je pametnima i više nego dovoljno. Ukratko, ova država bi, u nakani da ju se pokopa, bila osuđena na dodatne udare onih koji od zadavanja smrtnih udaraca ne odustaju – i to, da ne bude zabune, ni pod koju cijenu. A na svima ostalima je, raščistimo i s tim, odluka – ili će pred tim nakanama, i udarima te vrste, slijegati ramenima ili će im otvoreno reći – ne.