Državotvorna SDA i majorzirani Čović

Povezani članci

• Amir Hrnjičević: Obećavam jeseni
• Oblaci su nad ovim zemljama sve gušći: opet će krvave kiše
• Sramotan kraj sramotne karijere
• MOST pravila pregovaranja
• „Seks i grad“ – hrvatska verzija „Face“
• Sloboda i smrt

U javnosti odzvanja pitanje: da li je DF napravila grešku što je ustala od pregovaračkog stola s maksimalistički nastrojenim majoriziranim Čovićem i time zaustavila formiranje vlasti u FBiH? Ili je možda DF ispravno potupila jer nije dopustila da je Čović ucjenjuje? Odgovora na ovo pitanje nema. I upravo je to svjedok političke i ustavne aporije BiH koju je moguće prevazići samo suštinskim promjenama, a ne deklaracijama. Koje, usput budi rečeno, vrijede manje od pružene ruke. Čovićeve Dodiku ili Izetbegovićeve Čoviću, sasvim je svejedno.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Kada se, poslije izbora, euforično počelo pričati o tome kako vlast samo što nije formirana i kada su potpisivane deklaracije ljubavi i sveopšteg napretka, rijetko je ko shvaćao da glatko formiranje vlasti u bh. realpolitičkim okvirima jednostavno nije moguće. Zapravo, bilo je prilično suludo ne biti skeptičan kada su na terenu isti igrači i isti ustavni i zakonski okviri.

Milorad Dodik je, po povratku iz poslaničkog šopinga sa Željkom Cvijanović, uspio formirati vlast u RS. Dragan Čović je, dok su stvari u RS još bile neizvjesne, u maniri staroga lisca sjedio na dvije stolice. S jedne strane je potpisivao deklaracije (doduše, malo zatezao), a s druge je govorio da ruka pružena Glavnom Baji vrijedi više od potpisa. Dakle, Čović je htio da pregovara a da mu ne uđe, da parafraziramo jednu narodnu sentencu.

U nedjelju je formiranje federalne vlasti stalo. Naime, Dragan Čović je odlučio da zateže, pa zatraži još dva ministarstva. I ranije je Čović pokazao da se spreman boriti za svaki resor kao da je glava u pitanju. U tome nema ništa začuđujuće. Nije prvi put da ”majorizirani” Čović ucjenjuje (F)BiH. Pa i pri donošenju deklaracija koje su već pale u zaborav se ponašao tako.

A onda se desio i Karamarko. Kakve on veze ima, pitat ćete se. Pa ima, on je zaštitnik svega hrvatskog od Vardara pa do Triglava. Tomislav Karamarko je rekao kako se zalaže za još jednu federalnu jedinicu. U trenutku formiranja vlasti održan je i Hrvatski narodni sabor na kome je zatražena federalizacija BiH umjesto sadašnje podjele na dva entiteta. Pročitano je i pismo Tomislava Karamarka u kome je rečeno da je federalizirana BiH, umjesto sadašnja dva entiteta, model za višenacionalnu državu. I veleposlanik RH u BiH Ivan Del Vechio na obraćanju saboru poručio da službeni Zagreb podržava HNS. Pa eto, Karamarku hvala za brigu i ljubav koju su podržali i Katolička crkva i braniteljske udruge. No, Karamarko zaboravlja da on ima jednu puno preču majorizaciju o kojoj mora voditi računa. Majorizaciju Srba u Hrvatskoj.

No, ovdje nije problem Tomislav Karamarko niti njegovo direktno uplitanje u unutrašnje stvari BiH, uplitanje jednako onom Kolindinom kojim je utvrdila da poštuje teritorijalni integritet BiH (baš joj hvala). Problem je što je zvanično Sarajevo, odnosno u njemu ”državotovorna” SDA nasjela na ovo i odlučila da udovolji majoriziranom Čoviću na račun formiranja vlasti u Federaciji BiH. Zasjedanje HNS je bila klasična sačekuša i ucjena, a SDA je nasjela. Hronologija rastura koalicije koja je trebala građanima FBiH osigurati bolji život tu doživljava svoju kritičnu tačku. Demokratska fronta napušta zasjedanje jer je nenormalno da ova stranka dobije manje mjesta od HDZ-a, stranke koja je ostvarila slabiji izborni rezultat. SDA udovoljava Čoviću dajući mu jedno mjesto. No, zbog pritisaka da srpsko mjesto popuni neko iz SNSD-a, sasvim je moguće da Glavni Baja iza zavjese dirigira formiranjem vlasti u FBiH. Ili, ako je ova ocjena prestroga, ono barem značajno utječe na nju.

Tako se učvršćuje stari dobri SDA-HDZ-SNSD para-savez (ne treba zaboraviti da su članovi Domovine, svi iz SDA, podržali skandalozni Zakon o javnom redu i miru u RS). A ovdje dolazimo do temeljne, paradigmatske, tačke problema s formiranjem vlasti u BiH. Jer, vlast se u BiH ponaša šizofreno. Ona je, istovremeno, struktura i parastruktura. Dok se za poslaničkim stolovima i na press konferencijama na koje se šalju novinari s politički korektnim pitanjima, gudi jedno, za kafanskim stolovima se dogovara nešto sasvim drugo. Iza zatvorenih vrata, iza kulisa, se godinama dogovaraju najveće stvari koje bi trebale biti od interesa za građane. O tome zorno svjedoči i iskaz Kemala Čauševića koji je dao u istrazi. Samo naivni vjeruju u taj privid zvani transparentnost u podjeli resora.

No, vratimo se neformiranoj vlasti u FBiH. Ugledavši se na svog dugogodišnjeg partnera i Karamarkovog jurišnika, Dragana Čovića, i SDA je odlučila da sjedi na dvije stolice. Hvali DF, drž se Čovića. Zato su odmah pozvali DF da se vrati za pregovarački sto. Umjesto da pozovu Čovića da odustane od onoga što mu po izbornim rezultatima ne pripada.

DF nije trebala imati nikakvih dilema. ”Državotvorna” SDA će uvijek prije izabrati svoga provjerenog partnera Čovića nego DF. Osim toga, tu je i stari credo nacionalističkih partija da za svoje partnere s onu stranu mentalne i političke crte biraju uvijek i isključivo nacionaliste. Jer, oni su braća u discipliniranju stada, a disciplinirano stado je zalog potpune vlasti nad resursima.

Situacija s formiranjem vasti u FBiH je nedovršena. No, paradigmatičan je pokazatelj uzaludnosti euforije koja je zavladala nakon potpisivanja Deklaracije-o-napretku-evropskom-putu-i-sličnim-općim-mjestima. Zar je uopće neko mislio da će Čoviću, koji je javno iskazao da od njegovog potpisa više vrijedi pružena ruka, nekakva deklaracija o napretku zemlje biti važnija od one HNS-a?

U javnosti odzvanja pitanje: da li je DF napravila grešku što je ustala od pregovaračkog stola s maksimalistički nastrojenim majoriziranim Čovićem i time zaustavila formiranje vlasti u FBiH? Ili je možda DF ispravno potupila jer nije dopustila da je Čović ucjenjuje? Odgovora na ovo pitanje nema. I upravo je to svjedok političke i ustavne aporije BiH koju je moguće prevazići samo suštinskim promjenama, a ne deklaracijama. Koje, usput budi rečeno, vrijede manje od pružene ruke. Čovićeve Dodiku ili Izetbegovićeve Čoviću, sasvim je svejedno.