DOGAĐAJ

Povezani članci

• UMRO JE VELIKAN GLUMIŠTA PERO KVRGIĆ
• Nije moguće pomirenje bez suočavanja sa prošlošću (video)
• Izašla je nova epizoda podkasta Kulture sećanja u dijalogu
• Most RSE: Brisel treba kažnjavati bh. lidere, a ne građane
• NEEDCOMPANY JANA LAUWERSA 30. SEPTEMBRA OTVARA 57. MESS U ZENICI
• Države – po mjeri koga i u čije ime?

Izložba „Ko mi je vikn’o žestoko piće“ Fikreta Libovca u bifeu Akademije likovnih umjetnosti Sarajevo

Piše: Gradimir Gojer

Nepredvidiva je i hirovita ova umjetnička sezona u sarajevskim izlagačkim prostorima. Namjerno upotrebljavam pojam izlagački prostori… jer, niti galerija Zvono, koja je dio prostora popularnog sarajevskog caffea niti klub Likovne akademije Sarajevo nisu ni po čem klasični galerijski prostori. A bilježim, s golemim estetskim razlozima, ozbiljna likovna događanja sredinom ove umjetničke sezone, upravo u tim prostorima!?! Ovoga puta ispisujem retke o jednom nekonvencionalnom književno-likovnom performansu u klubu Akademije likovnih umjetnosti.

Admiral Mahić, sarajevski književnik i rijetko dignitetna osoba umjetničkog života u Sarajevu i BiH, u daleko širim koordinatama nego što su one koje pripadaju recentnoj književnosti, bio je svojim djelom, ali i svojim životom motivom i inspirativnim vrelom za drugog suvremenog umjetnika… Profesor Likovne akademije u Sarajevu, jedan od najznačajnijih skulptora današnjice, fini, samozatajni, tankoćutni tvorac likovnih senzacija Fikret Libovac odlučio je da, sa respektabilnim fondom pjesničkih, kjiževnih ali i širih kulturologijskih motiva, prostor u kojem likovni djelatnici i pedagozi Likovne akademije u Sarajevu obitavaju, veći dio dana, obogati i oplemeni jednom čudesnom instalativnom figuracijom, spletom čudesnih linija u čast, odnosno, kao neku vrstu hommagea ukupnom tvoračkom djelu Admirala Mahića. Likovni derivat ovog instalativnog Libovčevog produkta je, bar za mene osobno, čudesna crtačka linija, koja je na trenutak drhtala, poput pjesnikovog bazanja životom i naslanjanja  na vjetar, a već sljedećeg trenutka to je gotovo akademski, strogo oplemenjena crta između preciznih životnih realnosti!?!

Dva su sloja ove likovne tangencije životu i djelu pjesnikovom. Prvi sloj, s razlozima čiste književne estetike, pripada stvaralačkoj i poetici življenja Admirala Mahića.

Drugi sloj ovog umjetničkog događaja pripada sferama bogate imaginativne likovnosti Fikreta Libovca. U sudaru dviju poetika, Mahićeve i Libovčeve, u njihovom križanju, u njihovoj tangentnosti rađa se potpuno nova poetička vrijednost. Ona nije gruba nova sintetska činjenica, ona je akt u trajanju, senzacija za oko, a u isto doba misaoni supstrat dalekosežnih posljedica, sa jasnim ožiljcima na srcu!

Ovo je istinski događaj!

Sjećajući se posljednjih Libovčevih izložbi, pa i jednog off izlagačkog performansa, upravo u ovom intrigantnom negalerijskom prostoru moram primjetiti da za tvoračku legitimaciju nije potreban samo talenat, nije potreban ni svojevrsni umjetnički image, dapače: potreban je onaj tako rijetki u našoj suvremenosti, inkluzivni element, ona unutarnja svjetlonosna, zapaljiva iskra filozofične odnosnosti prema svijetu i ljudima oko nas.

A nju, Fikret Libovac nosi svojom nepatetičnom, prije svega crtačkom, pa onda duboko intelektualno pozicioniranom ukotvljenošću u sfere nepredvidljivog i na trenutke nesaznatljivog samo svoga vjeruju!

Ova poslastica za oko i intelekt nije ni malo slučajna, nije ni u kom slučaju nepredvidiva… Jer, koliko Admiral Mahić kao apsolutno autentični književni stvaralac, toliko i Fikret Libovac kao tvorac onostranih, iz dubine umnih sfera izvučenih događanja prave ovim aktom mogućnost naše korespodencije, pa i našeg priključka Europi!

Podsjetila me je ova izložba, ako se ona uopće može tako zvati (???) na vrijeme nastajanja možda najznačajnije mape suvremenog likovnog tvoraštva u BiH, one koju su početkom agresije na BiH u gotovo neljudskim i nemogućim uvjetima za umjetničko stvaralaštvo napravili, nezaboravni, Svjedoci postojanja…

Sa minimumom likovnih i ostalih sredstava, ali sa maksimumom nadahnute nove energije, Libovac je, nepretenciozno, kako to samo on umije, zborio čitave male likovne, svjedočanstvene skaske o životu i djelu jedne tinovske lucidije naše suvremenosti, imenom Admiral Mahić!

Kada bi u Sarajevu i BiH još egzistirali ozbiljni teoretičari likovnosti, ali i umjetnosti u najširem smislu te riječi, na ovom aktu na kojem jedan umjetnik crtama, čudesnim grafemima crtačkih izohipsi priča priču o djelu drugog umjetnika, služeći se vješto i dokumentom, najčešće preslikom, onda bi sigurno ovaj događaj bio kontekstiran, po svojoj provokativnosti, a s druge strane po svom likovnom minimalizmu, odmah uz bok pomenutih Svjedoka postojanja! Mali caffe Akademije likovnih umjetnosti iznjedrio je događaj!!!