Roko Markovina: NAŠEM MECI U SPOMEN

Povezani članci

• Milan Pekić: Sloboda je rođena u ustanku, nije nostalgična fikcija
• Filozofija senke
• FENOMEN – ŠARIĆI!
• SVE SE TO I ONAKO DOGAĐA U KRUGU (TREŠNJA)
• Spomenika žrtvama izbrisa u Sloveniji
• Što da se radi?

„I poslije njih ostala su pokoljenja
koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice
ovoga prolaznog svijeta i govorila:
„Bit će nam oprošteno“.
A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto,
opet bi to učinili.
Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi,
a oni čitaju ono što je u njoj,
da će o Allahu samo istinu govoriti?
Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone;
opametite se“.

(Kur’an: Sura VII, Al’Araf, Bedemi, 88)

Teško je doznati za smrt dobrog drugara i još boljeg prijatelja, pogotovo kad ona nije bila očekivana; preteško je ne moći mu otići na posljednji ispraćaj, a još i najteže sjesti, za stol, vratiti film čitavog jednog života dugačkog gotovo sedamdeset godina i pronaći riječi, dostojne i imena i oproštaja od dragog kolege, prijatelja, vrsnog profesora i velikog čovjeka-nepopravljivog optimiste, kakav je bio MEHMED BEHMEN – ili jednostavnije, naš MECA. A to moram, kao jedan od „posljednjih Stipančića“ jedne generacije Mostaraca, rođene odmah nakon Drugog svjetskog rata, koja polako nestaje, a s njom i jedan dio duše Grada, kojega smo uvijek po dobru pamtili.

Mehmed Behmen – Meca

Pripadao je onoj Carinskoj PRAVOJ RAJI, što je u Mostaru bila najveća karakterna odrednica, koja se mogla imati i koju je zadržao do kraja života. U Gradu je, u našem vremenu, bilo puno ljudi imenom Mehmed, ali je samo jedan bio MECA i tako postao njegovom istoznačnicom. Odgojen je u obitelji u kojoj se uvijek cijenio rad i življenje od svoga rada, znao je, još od malih nogu da samo znanost, udružena sa kvalitetnom industrijom (kakvi su bili „Soko“, „Aluminijski kombinat“, „HEPOK“, i dr.) može proizvesti novi i bolji proizvod, koji će osigurati „višak vrijednosti“ kojim se može alimentirati sva „javna potrošnja“, državne institucije, penzioneri i svi oni kojima je „generacijska solidarnost“ potrebna. I rad. Zato je i dovodio generacije studenata na „nastavu na terenu“ u Split, sa kojima smo obilazili brodove u Brodogradilištu „Split, kako bi vidjeli, na licu mjesta, kako se sve znanje, umješnost i umijeće pretvara u najkompleksniji proizvod kojega ljudska ruka, još uvijek, umije napraviti – brod. Bio je sjajan učenik (i nasljednik) svog i našeg profesora, rah. Hame Voljevice, zajedno sa plejadom onih koji još uvijek slijede njegov trag. I profesorski…i onaj ljudski. Radili smo zajedno na istraživanju umora materijala, ispitivali razne čelike, aluminijeve slitine, titane, kompozitne materijale…iznalazili za svaki od njih Woehlerove krivulje, da bismo spoznali njihov vijek trajanja vezano za broj promjena (ciklusa) do pojave naprsline (prskotine). Istraživali smo umor materijala zajedno sa Himzom, Zvonkom, Ibrom, Cikom, pok. Zdenom i drugima, na koju se mladost oslanjao tadašnji Mašinski fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Samo, materijal od kojeg je sazdan čovjek nismo ispitivali. Nismo ni vodili računa da može doći do „umora materijala“ i vlastitog organizma…a što je, na koncu, za njega bilo i kobno. Smrt ga je zatekla na pragu 70-te godine, praktično, na radnome mjestu. Moždani udar, a kratko nakon njega, u bolnici i smrt.

Bio je veliki čovjek, iskren u svojim nastojanjima i nepopravljivi optimista, čak i u bezizglednim i bezizlaznim situacijama, uvijek spreman na pošten ljudski dijalog i na svakovrsnu pomoć, kako to samo karakterna osoba i PRAVA RAJA može biti.

I danas se, s ponosom, sjećam svih naših razgovora i stručnih i proizvodnih i političkih, naših zajedničkih djelovanja na svim tim „bojnama“ slijedeći onu Mažuranićevu da „dobar pastir, jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom“. Bio je vrstan profesor-učitelj koji je i htio i znao i imao čemu po(d)učiti svoje studente, kako temeljnim znanjima tako i onima u koja je bio siguran da su na pragu nekih novih spoznaja, koje treba objelodaniti kao poticaj budućim naraštajima, ali i učiniti ih ponajprije ljudima, a tek onda i stručnjacima, inženjerima suvremenog kova. I one se 1975. godine sjećam, kada sam se vratio u Mostar iz Splita i trebao zaposliti na Mašinskom fakultetu, za što je Meca (sa ostalima) „navijao“, a ja završio u „Soko“-lu i tek pomagao u nastavi, popodnevima, na „Principima konstruiranja“ našem zajedničkom učitelju, profesoru Hami Voljevici. I sinovi su nam bili i ostali najbolji drugari, išli su zajedno u isti razred, bili zaljubljeni u matematiku, fiziku i računarstvo, ali ih je rat odveo na različite strane…I danas su prijatelji.

Bilo je to zaista lijepo vrijeme, koje se ne može zaboraviti sve kad bi se i htjelo.

A onda su došle „devedesete“ i početak višestranačja, koje neki još nazivaju „demokratizacijom“. Pa dolazak tzv.“rezervista“, pa formiranje Kriznog štaba Savjeta za NO Mostara, pa osnivanje Kluba intelektualaca Mostara, pa svakodnevni pokušaji da se rat izbjegne, pa početak rata onog kobnog ponedjeljka, 06.04.1992. godine. U tom teškim vremenu, kada je svakome svatko gledao korake kroz dvostruku prizmu, Meca je uvijek bio na pravoj strani, ispravnoga i uspravnog „stava“ i bio čovjek od povjerenja i čvrstog stava. Kao pobornik lijeve političke iopcije, iskreni socijal-demokrata, plijenio je svojim i političkim i ljudskim i mostarskim stavovima. Tih predratnih i ratnih dana drugovali smo i intenzivno radili zajedno na obrani Grada, najprije u Kriznom štabu, pa Civilnoj zaštiti, naivno vjerujući da se rat u Mostaru i može i mora izbjeći.

O Meci, kao čovjeku, profesoru i prijatelju, mogao bi se napisati čitav roman, a ovom tužnom prigodom konačnog rastanka, tek dva zapisa iz moje knjige „Ruševine“, temeljene na slovima mog ratnog dnevnika (1992-1993), o tome mogu zorno posvjedočiti:

ČETVRTAK, 02.04.1992.( Barikade u Stocu)

„Tog jutra, negdje oko 10 sati nazvao me je Nijaz iz Sarajeva i obavijestio da je došlo do nemira u Stocu (njegovom rodnom gradu) da situacija „ne miriše na dobro“, da se na potezu Trebinje-Ljubinje gomila „neka vojska“ i da, ako krenu prema Stocu, „niko neće živu glavu izvući“. Zamolio me je da hitno odem u Stolac, izvidim situaciju i pokušam riješiti “stvar“- „kako me pamet uči“. Nazvao sam odmah Muju, vozača u OK SDP u Mostaru, pojasnio mu situaciju i zamolio da uzme putni nalog za Stolac, da me dođe uzeti u 11 sati. Iz „Soko“-la sam krenuo najprije na Mašinski fakultet da nađem mog drugara Mecu i obavijestim ga o situaciji u Stocu. Iznenadio se i ponudio mi da ide sa mnom. Prihvatio sam, jer je bio i član predsjedništva SDP-a Mostar i gradski vijećnik, a znao sam da bi i Stočanima bilo drago da i on dođe, jer su ga poznavali od ranije. Zamolio sam ga da ne nosi nikakvo oružje sa sobom, iako je situacija bila „naelektrizirana“, jer, ako nas netko zaustavi i počne pretresati i nađe oružje…gotovi smo. Obećao je da neće nositi oružje, koje, za pravo reći, nismo ni imali.

Krenuli smo u dogovoreno vrijeme, preko Bune, Hodbine i Rotimlje za Stolac. Nikoga nije bilo na cesti, a na poljima i vrtovima oko kuća, tek je nekoliko ljudi obrađivalo zemlju. Bilo mi je malo čudno, ali, mislio sam, vrućina je a i podne je. Ljudi ručaju pa će se malo odmoriti. Ta počeli su raditi u ranu zoru, po hladovini. U Stolac smo došli nešto malo iza podneva. Ulasci u grad i sa istočne i sa zapadne strane bili su zapriječeni. Zaustavili smo se na zapriječenom zapadnom ulazu, kraj kojega je stajala velika grupa ljudi i žena. Nekolicina ih je bila i naoružana. Porazgovarali smo s njima. Lica su im bila ozbiljna i zabrinuta. Zamolili smo ih da nas puste u grad, da i njih nekoliko pođe s nama, da sjednemo negdje i porazgovaramo, jer se ovakvi problemi ne mogu riješiti „barikadama na ulici“, a spomenuo sam i ime mog drugara, Emira Buzaljko, koji je već trebao organizirati okupljanje članova SDP-a Stoca u dvorani za sastanke Općinskog komiteta. U dvorani je vladao muk. Nije bilo one uobičajene atmosfere, međusobnih razgovora, začkoljica i viceva…kao što je to bio običaj ranije. Bilo nas je šezdesetak. Emir, Meca i ja sjeli smo za stol na vrhu dvorane, a ostali ispred, na stolicama. Nakon Emirovih uvodnih riječi, započeo sam sastanak pregledom situacije u BiH i jučerašnjim događajima u Mostaru (barikade na magistralnom putu za Sarajevo u Bjelušinama). Naglasio sam važnost zajedništva u multietničkoj i višenacionalnoj sredini, kakav je i Stolac. Ljudi su se jadali, pričali svoje „slučajeve“ u odnosima sa susjedima, koji su, bez ikakvog zvaničnog razloga, bili poremećeni. Pričali su kako se ispred Stoca gomila vojska i da pretpostavljaju da se nešto slično događa kao i u Mostaru, u septembru/rujnu prošle godine. „Rezervisti“ tzv. JNA, tamo, prema Ljubinju, banče, piju, pucaju i pjevaju četničke pjesme. Na sastanku je, od gradskih „struktura“, bio jedino šef policije Dizdar (imena mu se ne mogu sjetiti) i nitko više. Počeli smo razgovarati o mogućoj obrani grada, koji je smješten u kotlini i može biti vrlo lak „plijen“, ako ga odluče napasti. Ljudi su bili u nedoumici, što da rade. Da se iseljavaju i spašavaju glave, ili da ostanu i čuvaju grad barem od pljačke?

-„Što imate od naoružanja“- upitao sam Dizdara.

-“Šezdesetak dugih cijevi“-odgovorio je.

-„ I to je sve?“- upitah.

-„Sve“- odgovorio je klimajući glavom.

To je bilo, praktično, ništa. Razgovarali smo dugo. Svatko je imao neki svoj prijedlog, ili svoj primjer nesreće, nelagode i nedoumice.

Znao sam da u takvoj atmosferi podijeljenog grada, nezaštićenog ni od koga, Stolac nema izgleda. Rekao sam im da „barikade“ neće pomoći, da mogu samo iritirati tu „vojsku“ i da ih maknu sa ceste i jedino što bi bilo pametno je postaviti izvidnice na brdima prema Ljubinju, da barem znaju što se događa, da prate kretanje te „vojske“ i da obavještavaju građane o situaciji. Znao sam da se stolački Hrvati grupiraju (kao i svugdje, uostalom) oko HDZ-a, pa sam im rekao da gledaju što im komšije Hrvati rade, pa neka svatko sam odluči hoće li ostati, ili ići u „zbjeg“, ma gdje god to bilo, da barem zaštite starce i djecu, a da odrasli muškarci, ipak, ostanu. Pa što bude.

U takvoj atmosferi straha i nedoumica došlo je i 18 sati. Odlučili smo krenuti za Mostar, da tamo stignemo prije mraka. Emir Buzaljko, inženjer arhitekture i umjetnik-po vokaciji, koji je imao i jednu svoju prodavaonicu suvenira, dopratio nas je do Radimlje, nekropole stećaka, i poklonio nam jedan mali otisak reljefa „nadgrobnika“ sa jednog stećka (sa posvetom, kojega i danas čuvam), na kojem je prikaz čovjeka s podignutom desnom rukom i otvorenom šakom. Namah sam se sjetio Makovog „Kamenog spavača“ i njegove poruke sa istog tog znaka:“Ova ruka neka ti bude znak da se zamisliš nad svojim rukama“.

U povratku, barikada više nije bilo na cesti. Spuštali smo se, šuteći, preko Hodbine, prema Buni. Muja je vozio, ja sam sjedio na mjestu suvozača, a Meca otraga, na stražnjem sjedištu, sa svojom čuvenom „profesorskom“ torbom, ovješenom na lijevo rame. Na cesti kroz Hodbinu više nije bilo nikoga, samo su, u par kuća, bila upaljena svjetla. Već je bio sumrak. Na Buni, stotinjak metara pred izlazak na magistralni put za Sarajevo, iza obližnjih stabala, odjednom su izašle pred nas neke naoružane spodobe, sa crvenim „beretkama“ na glavi i naredile da se zaustavimo. Muja je zaustavio stari komitetski „Golf“.

-„Dobra večer, isprave molim“- reče jedan dok je Muja otvarao prozor sa svoje strane automobila.

Otpozdravismo i Muja mu dade dokumenta i putni nalog.

-„A, „komunjare“. A gde su to bili „drugovi“? Šta imate od oružja?“- upita.

Muja je taman zaustio da nešto kaže, a ja se nagnuh prema prozoru i rekoh:

-„Ma, nemamo ništa od oružja. Javili su nam da su postavljene neke barikade pred Stocem, pa mi je, kao zastupniku u Skupštini, bio red da odem među narod i vidim što se tamo događa. Ali, nema problema…makli su ih“- rekoh onome kraj prozora.

On me pogleda, prepozna i reče:

-„O, to ste vi, Roko“. I okrenu se onima s puškama: “- Dobro je, dobro je. Ovo je Markovina. Neka prođu“.

Njih nekolicina, koji su nam bili zapriječili put, maknuše se i mi izađosmo na magistralni put za Mostar. Nisam mogao dokučiti tko su bili, ali mi je bilo čudno da nose „crvene beretke“, a nisu „naški“ govorili. Barem ne po akcentu.

Već je bio pao i mrak kad smo došli u Mostar. Najprije smo otišli na Carinu da ostavimo Mecu ispred njegove kuće, pa ćemo onda, preko Carinskog mosta, na Aveniju, gdje sam ja stanovao. Kad smo se zaustavili ispred Mecine kuće, profesor otvori svoju „čuvenu“ torbu, izvadi iz nje napunjeni pištolj „Hekler“ i reče:

-„A, vidi ga“- i nasmija se!

Ja sam se skamenio. Poslao sam ga, punim ustima, u „P… M.. mahnitu“ i počeo se tresti.

– „Zamisli, budalo jedna, da me onaj nije prepoznao. Pretresli bi nas, našli pištolj i bili bismo sva trojica „za glavu kraći“- rekoh mu, pun bijesa.

Meca se, onako, poslovično, pun dobrote, samo nasmijao i rekao:

-„To ja, za svaki slučaj, barem da jeftino ne „prodamo“ glavu“.

Kad sam ušao u stan, morao sam popiti nekoliko konjaka. Da „dođem k sebi“.

SUBOTA, 08.05.1993.( „Wance-Owenov plan“)

Odlazim kod Srećka u „Rektorat“, da uzmem materijale sa prijedlogom Wance-Owen-ovog plana, o kojem bismo trebali, ovih dana raspravljati, ali nema teorije doći do njega. Dogovorili se ponovo oko 12 sati. Idem do Doma penzionera, ne bih li tamo našao nekoga u svezi s odlaskom na sjednicu Skupštine BiH, koja se treba održati u Zenici. Nisam našao Damjana Vlašića, ali sam sreo Enu Kresu i Nevena Tomića. Pričamo o aktualnoj situaciji i političkim nakanama Međunarodne zajednice. Zabrinuti su i nekako neobično ozbiljni. Do Srećka odlazim ponovo, ali tamo su već EU i UNPROFOR. Idem na Carinu, do Mece, jer smo se dogovorili analizirati Wance – Owen–ov plan, makar i sa ono malo materijala koje smo imali. Rekli smo se naći u 14 sati. Odjednom je počela padati jaka kiša, pljusak iz „vedra neba“, tako da sam pokisao „k’o kokoš“, baš na prijelazu onog željeznog mosta, koji je improvizirano postavljen na mjestu porušenog Titovog. Čuvaju ga straže. Jedna sa zapadne, a druga sa istočne strane. Stražari me čudno gledaju. U kuću na Carini su već bili došli su Meca, Sejo, Nedim i Mecina Azra. Mi bi, kao, trebali dati stav SDP-a Mostara o prijedlogu tog Plana. Čitamo i raspravljamo, ali vidi se da „to nije to“. Nešto fali. Azra donosi 7 pečenih pilećih bataka (ne znam odakle se stvoriše) od kojih je 5 ostalo na tanjuru. Netaknuto. Prava, neuobičajena ratna gozba, a ništa se nije pojelo. Sejo i Nedim govore da im «novopridošli » stvaraju nerede na istočnoj strani grada. Teško je s njima i izvan su kontrole. Njih dvojica su „na službi“ u bivšem Domu Armije (na Bunuru, na istočnoj strani) i dosta su zabrinuti, baš kao i Meca i ja, koji dolazimo sa zapadne strane grada. Prekidamo razgovor i raspravu negdje oko 16 i 30 sati, jer se oni moraju vratiti na „posao“ u Dom. Rastajemo se. Oni Fejićevom, a Meca, Azra i ja opet preko mosta…jedno po jedno, u razmaku od dvadesetak metara…da ne bismo bili „sumnjivi“ stražama i s jedne i s druge strane mosta. Poput ilegalaca iz ratnih filmova. Sastajemo se kod «Jagnjeta» i idemo skupa do «Sokolovih» zgrada, gdje stanuje Meca, jer je Mecina kuća, na Carini-razvaljena i pokradena u Prvom ratu, a Meca je nešto i popravio. Pod ključem je, ali nije za stanovanje. Rastajemo se kod „Sokolovih zgrada“ na dnu Radićeve ulice, gdje Meca i Azra stanuju u stanu Azrinih roditelja.

– „Čuvaj se i vidimo se sutra“- oprostili smo se poznatim mostarskim ratnim pozdravom.

U tom času nekoliko četničkih granata, od Nevesinja, sasu po Gradu. Odmah sam znao lokacije. Cernica, Šantićeva škola, Donja Mahala i Rudnik…Ova je na Rudnik vjerojatno zalutala. Vraćam se kući trčeći ispod granata, koje pljušte na sve strane, onako, nasumice. Dvoja bolnička kola, u zavijajućem tonu, žure prema ostacima „Carinskog mosta“. Izgleda da su iznova pogodili „Poštu“ u Šantićevoj, a prije toga i Asovića kuću kod Titovog mosta. Noć dolazi. I štektanje PAM-a. Već po zvuku znamo točno iz kojeg se oruđa i iz kojeg se pravca puca. Medijski rat Radija i Postaje čini svoje. „Psi rata“- laju…Više se ništa ne zna!“

Po završetku Prvog rata u Mostaru radili smo, po zadatku (Faruk, Himzo, Škoba i nas dvojica) u Službi za obnovu i izgradnju grada, koju je vodio Boro Puljić, kako na poslovima obnove metaloprerađivačke industrije i novim projektima, tako i na restrukturiranju industrijskih poduzeća u društvenom vlasništvu, gdje nas je zatekao i Drugi rat u Mostaru, sve do 13.10.1993. godine, kada mi je okupiran stan i kada sam morao, ni od koga zaštićen, napustiti Mostar.

Meca je sve svoje obveze izvršavao, kao i uvijek, u najvećoj mogućoj kvaliteti, pravovremeno i u potpunosti. I sve to u jednom izvanserijskom zamahu, energijom dostojnom nekoliko ljudi, jer je valjalo «stići i uteći i na strašnom mjestu postojati». I sve to s najiskrenijim uvjerenjem da će ipak doći bolje sutra, već koliko sutra, a koje, na žalost, nije dočekao.

Zadnjih godina viđali smo se kad bih god ja došao u Mostar. Dugo bismo pričali, kao i obično, o sudbini i kobi, o životu i smrti, ali i o ljudskoj orijentaciji koja je iznad svih drugih, u ovom vremenu koje upravo to traži, svim porocima i pošastima usprkos i o našoj obvezi davanja svojeg i strukovnog i radnog i ljudskog maksimuma, kako našim studentima, tako i Gradu koji nas je i učinio ljudima, a u korist njegovog boljitka i kvalitetnijeg življenja svakog njegovog čovjeka. I, na našu veliku žalost…ni to nije dočekao.

Dobro je znao, naš Meca, da će svakoga od nas pratiti njegova djela i da će nas njihove posljedice dostići nepogrješivo, kad – tad; da će naša djela svjedočiti o nama samima, za nas ili protiv nas, na mjestu gdje nas nitko neće više pitati što smo, niti tko smo, već jesmo li i što smo to uradili unutar ili izvan struke, za opće dobro i svekoliki boljitak, ma gdje da smo se nalazili. To je poslanje svih učitelja i odgojitelja, pedagoga i znanstvenika…I on se time upravljao čitav život.

Znao je da će oni koji nas naslijede, a netko nas ipak mora naslijediti, po svačijoj duši, umu, karakteru i razboru, suditi o svačijem obrazu…a obraz je iznimno važan za one koji ostaju, jer « voda će sve oprati, do crna obraza».

Na obavijest o njegovoj smrti, zadnji predratni gradonačelnik i ratni zapovjednik Kriznoga štaba, Milivoj Gagro, poslao mi je, iz Zagreba SMS poruku: „Tužno je saznanje da odlaze najbolji prijatelji. Meca je bio veliki čovjek, sposoban u svom poslu, a najveći u iskrenom prijateljstvu i poštenju. Naša generacija se osipa, pa moramo biti spremni prihvatiti činjenicu da i nas to čeka. Znam onu Bošnjačku:“Neka ti je zdravo glava“.

I to je tako.

Zbogom, dragi naš Meca. Snivaj snom pravednika na našoj Sutini, uz svoju Azru, uz Jolu i Osmana i Hamu i Sulu i sve druge mostarske ljudske neimare, koji su podizali generacije ovog kamenog i stamenog Grada, koji te iznjedri ne tako davno i koji te je s tugom, ali i iznimnim ponosom, ispratio na zadnji počinak. Kao svoga…kao „rođenog“…a kako to, uostalom, i njemu i tebi priliči.

Opraštam se od Tebe, namjesto posljednjeg pozdrava na Sutini, mudrim Makovim stihom:

«Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
al’ smrt nije kraj, jer
smrti, zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo posijana
staza uspona…od gnijezda
do zvijezda…»

(Mak Dizdar:“Zapis o smrti)

Zbogom…i hvala Ti na svemu. I ne zamjeri ovim šturim riječima oproštaja, u ime svih onih s kojima si rastao i drugovao i kojima ćeš ostati u lijepim uspomenama i trajnom sjećanju dok god budemo trajali, kad je, nažalost, još samo to ostalo.

I neka je vječni rahmet, njegovoj umornoj duši.