Šta sada? Bosna i Hercegovina nakon posjete F. Mogherini i J. Hahna

Autor/ica 👤tačno.net 9.12.2014. u 11:57

Povezani članci

Autor: Saša Gavrić, Inicijativa za monitoring evropskih integracija Bosne i Hercegovine / Sarajevski otvoreni centar, sasa@soc.ba

Visoka predstavnica Evropske unije F. Mogherini i komesar J. Hahn posjetili su Bosnu i Hercegovinu u petak, 5.12.2014. godine. EU je dala novi poticaj i ponudila novu perspektivu. Sada je red da bh. političari urade svoj dio posla.

Šta je novo?

Peti decembar započeo je rano. Već u 8:30 visoka predstavnica Evropske unije F. Mogherini i komesar J.Hahn, zajedno sa velikom delegacijom iz svojih kabineta i Generalne direkcije za proširenje, sastali su se sa predstavnicima civilnog društva. I ja sam bio među njima: došao sam da govorim ispred Inicijative za monitoring evropskih integracija Bosne i Hercegovine o načinu na koji se državne institucije odnose prema pravima manjina.

Privreda, mladi i nezaposlenost, korupcija, mediji i sloboda govora, prava manjina, rodna ravnopravnost te anti-diskriminacijska pitanja samo su neke od tema o kojima se raspravljalo. Mogherini je pobudila povjerenje prisutnih, izrazivši istinski interes za problem ljudskih prava. “Vi ste ključni u ovom procesu”, rekla je. Ova rečenica ponovljena je više puta kao neizravno priznanje da je dosadašnje sudjelovanje civilnog društva bilo nedostatno. Morati će se naučiti vrijedne lekcije.

Saslušan je i naš stav da proces evropskih integracija i pregovora o priključivanju Evropskoj uniji mora biti vraćen u institucije – osobito u bh. parlament. Nadamo se da više neće biti nikakvih sastanaka po restoranima u evropskim prijestolnicama. Proces je vraćen u parlament čak i na simboličkom nivou. Nakon sastanka sa civilnim društvom, Mogherini i Hahn sastali su se bh. političarima i strankama (i to sa svim političkim strankama, a ne samo sa onih šest ili sedam najvećih) u zgradi parlamenta.

Naredni koraci

Da bi se išlo dalje sa njemačko-britanskom inicijativom, Bosna i Hercegovina mora jednom stranicom teksta i pismeno izraziti svoj pristanak. Ovim procesom će, nadajmo se, rukovoditi Predsjedništvo BiH, a kada dokument bude spreman i kada ga podrže političke stranke, onda će se dati na glasanje u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Na taj način će ljudi za koje su glasali građani ove zemlje pokazati istinsku političku volju. Važno je napomenuti da se stvari nisu uvijek ovako odvijale. Prije samo godinu dana, komesar za proširenje Stefan Füle pregovarao je o implementaciji presude Sejdic-Finci samo sa čelnicima glavnih stranaka, time podrivajući snagu bh. parlamenta. Dokument će naznačiti jasne, realne i relevantne reformske ciljeva u polju socijalnih i ekonomskih prava.

Nakon što se dokument pripremi i nakon što ga usvoji parlament, bit će proslijeđen Vijeću za vanjske poslove Evropske unije kako bi ga odobrili i prihvatili ministri vanjskih poslova EU-a. Nagrada bi mogla uslijediti veoma brzo u vidu provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Sve ovo bi se trebalo desiti u prvoj polovici 2015.godine.

Pravi posao za Bosnu će početi nakon provedbe SPP-a. Socijalne i ekonomske reforme morat će uzeti maha u stvarnom životu. U zemlji gdje vlada ogromna fragmentacija u stranačkom sistemu (dvanaest stranaka ima predstavnike u državnom parlamentu, a najmanje šest će ih ući u većinsku vlast), gdje su federalne jedinice jake, a država slaba, gdje ne postoje učinkoviti koordinacijski mehanizmi i gdje je međustranačko nepovjerenje iznimno veliko nakon osam godina političke blokade, bit će jako teško napredovati na putu ka Evropskoj uniji.

Jesmo li i suviše optimistični?

Mnogi će reći da je najnovija ponuda Evropske unije dobrodošla, ali da nije u skladu sa stvarnim stanjem u Bosni i Hercegovini. U određenoj mjeri, to je tačno. Ipak, strateški pristup F. Mogherini i J. Hahna, te činjenica da su oni svjesni stvarnih prilika dovoljan su razlog za optimizam. Također, postoji nekoliko razloga zbog kojih ovi procesi, za razliku od aprilskog paketa ustavnih reformi (2006), butmirskog procesa (2009) i pregovora o slučaju Sejdić-Finci kojima je rukovodio Füle, imaju šansu da budu uspješni.

Njemačko-britanska i EU inicijativa nije došla uz već pripremljenu listu zahtjeva, već predviđa proces direktne odgovornosti. Lokalne vlasti, uz podršku zainteresovanih strana iz Evropske unije, napravit će listu potrebnih reformi. Nadajmo se da će ova će lista biti dovoljno relevantna i da će u centru pozornosti biti ekonomske potrebe, kao i potrebe građana. Još veća ugroženost najranjivijeg (i najvećeg) djela društva – siromašnih i građana sa minimalnim prihodima – predstavljala bi veliki problem za sve strane jer bi moglo doći do novih nereda, kao i euro-skepticizma.

Čak i procesi reformi uveliko ovise o odlukama i podršci parlamentarnih većina na entitetskom nivou. Trenutno stanje u Republici Srpskoj ne predstavlja veliku prijetnju. Kao što je već poznato, čini se da ćemo imati jednu većinsku vlast u RS-u, a da će druga većina – sastavljena od stranaka u opoziciji (SDS-a (Srpske demokratske strane), PDP-a (Partije demokratskog progresa) i NDP-a (Nezavisne demokratske partije), učestvovati u državnoj vlasti, predstavljajući Republiku Srpsku. Mnoge zainteresovane strane strahuju da će vlast u RS-u, na čelu sa SNSD-om (Savezom nezavisnih socijaldemokrata) blokirati procese reformi. Ipak, mora se uzeti u obzir činjenica da je Dodik (predsjednik RS-a i vođa SNSD-a) u sve težoj poziciji, da od obećanih komercijalnih kredita ruskih banaka namijenjenih budžetu RS-a očito neće biti ništa, i da se on nalazi pod sve većim pritiskom unutar stranke, zbog čega bi se njegovi motivi za saradnju mogli znatno promijeniti. EU je svjesna ovoga problema i mogla bi nagraditi spremnost za provođenje reformi konkretnim dobitima (i.a. budućim isplatama iz Međunarodnog monetarnog fonda). Da zaključim: Dodik će prvi imati koristi od ovih procesa reformi, zbog čega je nakon sastanka sa Federicom Mogherini i Johanesom Hahnom i javno dao podršku inicijativi Evropske unije.

Moguće iznenađenje u budućnosti mogli bi prirediti Dragan Čović i HDZ (Hrvatska demokratska stranka). Čovićevi zahtjevi vezani za “hrvatsko pitanje” ne jenjavaju, i ne bismo trebali podcijeniti, ali ni precijeniti mogućnosti za političku blokade u budućnosti.

A gdje su ljudska prava u ovim raspravama o socijalnim i ekonomskim reformama?

Svi ovi procesi nisu ostavili mnogo prostora za raspravu o političkim pravima, pravima manjina i pitanjima anti-diskriminacije. A tako bi, u neku ruku, i trebalo biti.
Ipak, ako pogledamo ispod površine, doći ćemo do zaključka da su ove dvije oblasti itekako povezane. Protesti iz februara 2014. godine, protesti vođeni pod sloganom “Park je naš” u Banja Luci 2012. godine, a koji su trajali stotinu dana, protesti za JMBG iz 2013. te trenutni radnički protesti u Tuzli ukazali su, i još uvijek nam ukazuju, na potrebu za sistemski strukturiranim reformama kojima će se osigurati socijalna stabilnost i sigurnost, bolji zdravstveni sistem, transparentan i učinkovit politički sistem, kao i transparentna i učinkovita javna administracija.

Čak bih se usudio reći da je, na primjer, presuda u slučaju Sejdić-Finci u potpunosti nebitna za većinu romske populacije u Bosni i Hercegovini. Većina Roma sigurno ne razmišlja o kandidovanju za neku političku funkciju, već su zauzeti borbom sa svakodnevnim životnim problemima: minimalnim šansama za zaposlenje, potpunim isključenjem iz zdravstvenog i obrazovnog sistema, diskriminacijom i zločinima iz mržnje, nevjerovatno lošim životnim uslovima… Za romsku populaciju, presuda u slučaju Sejdić-Finci ne predstavlja gorući problem.

Slične zahtjeve imaju i ostali građani BiH koji očajnički žele reformu zdravstvenog sistema, bolje obrazovanje za svoju djecu i druge članove porodice, stabilne radne odnose i poslove. Građani žele pravdu, presude u slučajevima protiv korupcije, i konkretne korake na polju vladavine prava koji će vratiti njihovo povjerenje u pravosuđe, i na kraju krajeva – dati im nadu u bolje sutra. Borba protiv korupcije osobito je važan preduslov za socijalne i ekonomske reforme.

Zato su socio-ekonomske reforme toliko važne i povezane sa ljudskim pravima i pravima manjina. EU zna da ljudska prava ne mogu biti ostvarena bez stabilne ekonomije i društvenog sistema koji će štiti najslabije članove. A mi znamo da nema održivog ekonomskog razvoja bez ljudskih prava.

Na nama, članovima civilnog društva, je da nadgledamo pregovore između BiH i EU, kako reforme ne bi išle nauštrb ekonomskih, socijalnih prava i prava na zdravstvenu zaštitu građana. Buduće mjere morati će uključiti i reformu političkog sistema kako bi on postao dostupan svima, bez obzira na etničko, nacionalno ili bilo koje identitarno porijeklo.