POPOV & MONDRIAN

Povezani članci

• “TO ŠTO TE NEMA, ČINI DA SI UVIJEK TU”
• Predsjedništvo SDP BiH raspustilo organizaciju SDP-a u Srebrenici i isključilo Begu Bektića iz partije
• Darko Šarić: Sarađivao sam sa ljudima na položajima, oni su i dalje tamo, a ja ovdje
• OTVORENO PISMO AMERIČKIH I KANADSKIH BOŠNJAKA KATOLIČKOJ CRKVI U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI
• KAZALIŠNE REŽIJE GEORGIJA PARA NA POZORNICAMA BH TEATARA
• Kurspahić: S najmračnijih strana istorije

Kada se umjetnost pokuša staviti u funkciju jedne plemenite ideje o građanskoj hrabrosti, u najširem kontekstu o čovjekoljublju, to nije ništa neobično, jer je širina humanističkih obzorja takva da omogućava sasvim različite, kako žanrovske, još i više stilske postupke prikazivanja onoga o čemu autori govore.

Piše: Gradimir  Gojer

Nakon gledanja kratkog filma (5,27′) Ledolomac u jedno sam siguran: da je scenarij Svetlane Broz, zasigurno i deskriptivniji i potpuniji u onome što želi kazati o jednom od najznačajnijih sociologa ex-Yugoslavije, Nebojši Popovu… Međutim, filmska umjetnost ima svoja pravila, a naročito ima svoje izuzetke. Taj izuzetak u slučaju filma Ledolomac je umjetnička diferentia specifica!

Režiser Lazar Stojanović poslužio se Mondrijanovom shemom pravokutnika da bi ostvario sintezu intelektualne moći i filozofske nadmoći Nebojše Popova. U pojedinim pravokutnicima igraju pojedini djelovi Popovljevog tijela, što doprinosi u prvoj instanci gledanja prirodnosti i uvjerljivosti istupa, a u drugoj instanci sačinjavanju cjeline kao emanacije unutarnjeg bitka ovog umnog čovjeka.

Kako sjajno izgledaju izdvojene ruke Nebojše Popova, kako kadrirani (krupan kadar!) nerv onkraj Popovljeve usne odaje unutarnji vibrato filozofične metaforike, koja govori više od svake riječi!

Pojedini svjedočanstvenici u ovom filmu (Nebojša Popov, Slavko Golić, Dubravka Stojanović, Vesna Pešić, Branka Prpa, Zagorka Golubović, Vesna Rakić Vodinelić, Žarko Puhovski) svak u svom pravokutnom mondrijanizmu, ponekad i likovno opetovano slažu mozaikalnu istinu o djelu Nebojše Popova, dok njegovo stalno prikazivano lice i njegove ruke ilustriraju, ali nikad bukvalno, temeljnu intenciju režisera da progovara trpnim likom, ulazeći u najskrovitije predjele njegove duše. Jedan od svjedočanstvenika dao je kroz svoj iskaz naslov filma. Međutim, cjelokupna Stojanovićeva poetika u ovoj kratkoj filmskoj storiji pokazuje društvenu i političku ledolomnost, koja je cijelog života Nebojše Popova bila njegovo vjeruju!

Ovu filmsku storiju, produciranu od NVO Gariwo, u funkciji svjedočenja o aktu građanske hrabrosti Nebojše Popova, promatram kroz ono što je najznačajnije u svakoj umjetnosti, pa i u umjetnosti kratkog filma, čak kada on ima isključivo dokumentarističku logiku, a to je komponiranje kadra kao emanacije unutarnjeg bivstvovanja razložne, ali nimalo manje strasne angažiranosti čovjeka koji je po mnogo čemu van konfekcije, koji je poseban na pobunjenički način, koji je jednom rječju, svoj!

Stojanovićev mondrijanizam uspio se uvući u dušu, bilo i ljudsku postojanost isklesanu, tačnije je kazati, cijelog života klesanu od gromade od čovjeka – Nebojše Popova.

Da nisam vidio ovo kratko filmsko ostvarenje, bez obzira na sve činjenice koje znam o Popovu, bio bih prikraćen za topla, ljudska svjedočenja, razložno razmatranje najsažetijeg tipa Popovljeve političke poetike.

Lazar Stojanović je fenomenalno napravio epilog filma. U njemu Zoran Đukić, drug iz djetinjstva Nebojše Popova verbalno, metaforično sklada govorni mondrijanizam, kao adekvat filmsko-likovnoj suštini filma.