ENG
Aida, kafa s okusom premijera
Autor/ica 👤Amila Kahrović - Posavljak
Povezani članci
Foto: Tuzla Live
Zašto bi vlastodršce zanimala propast lokalne fabrike obuće kada se oni tu ne obuvaju. Zato će, kada premijeru dosadi da se bakće s onima koji se nisu snašli, prodati fabriku u bescijenje nekom peraču para američko-indokinesko-arapsko-sumatranskog porijekla i decenijama će govoriti o nužnosti da se aktiviraju mehanizmi za ovo i ono.
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Tuzlanski region, u postdejtonskoj birokratizaciji svega od igle do lokomotive nazvan kantonom, je nekada bio industrijsko srce Bosne i Hercegovine. Bilo je to u ono mrsko i zlokobno vrijeme koga se danas odjednom osviješteni nacionalni lideri i njima pripadajući stanovnici BiH s gnušanjem sjećaju. Bilo je to u doba socijalizma, u ono doba kada su se radnici nešto i pitali. Fabrike su radile, ljudi su zarađivali svoj hljeb i živjeli koliko-toliko dostojanstven i normalan život. Branioci postjugoslovenskih košmara će reći kako Jugoslavija nije bila ideološki savršena zemlja zaboravljajući napomenuti da ni jedna zemlja na svijetu ne može biti ideološki savršena zemlja jer čim se neki sistem ideja institucionalizira odmah počne i da se zloupotrebljava. U Jugoslaviji radnici nisu bili obespravljeni i ponženi kao danas u novim-starim državama nastalim njenim raspadom.
I da, u genezi problema se uvijek mora ići od početka i ne može se poreći ono na šta se vlastodršci pozivaju, a to je da je većina fabrika uništena u ratu. Ali, uvijek ima to prokleto “ali”. Sistemski se prešućuje da su poslijeratne bh. vlasti u uništavanju državnih proizvodnih pogona nastavile tačno tamo gdje je rat stao. Nakon što su fabrike prestale biti objekti vojnih pljački i paljevina, postali su objekti privatizacijskih. Kolokvijalno rečeno, svaka bjelosvjetska šuša od istoka do zapada je poslije rata mogla doći u BiH, kupiti fabriku doslovce za jednu marku, neispoštovati privatizacijski ugovor i netragom nestati. Sudbine naših radnika u općoj političkoj pomami za kapitalizmom i tobožnjom evropeizacjom su prodavane za marku. Fabrike koje nisu prodavane sistemski su zanemarivane da bi bile dovedene u stanje bezvrijednosti i potpune nesolventnosti kako bi se u budućnosti lakše prodale za još i sitnije novce. Velikim svjetskim krimi maherima je to dobro došlo. Oprati pare tobožnjom kupovinom fabrike u siromašnoj postratnoj korumpiranoj državici je puno lakše nego naprimjer uraditi to u Londonu ili Parizu.
Foto: Tuzla Live
Uporedo sa sveopštom kapitalizacijom fabrika i preduzeća tekla je i kapitalizacija svijesti. Nacionalna pripadnost postala je temeljno određenje svakog živućeg bića u BiH a sistematsko zaglupljivanje je dobro došlo i marketinškim i medijskim i uvoznim lobijima. U sveopštem kičeraju postalo je statusni simbol kupiti gaće u Victoria Secretu umjesto u domaćoj trikotaži. Više se ne kupuje ni visočka ekstra-kvalitetna koža već mnogo manje kvalitetne krpice koje nose ime nekog poznatog dizajnera i prodaju se u staklenim čudovištima koja su pored bogomolja jedino što se gradi u ovoj zemlji. Postale su bitne samo dvije stvari: biti nacionalno osviješten i biti trendy. Postoji li bolji primjer od lokalnih naci trend settera poznatijih kao porodice političara u BiH. Lako ih je prepoznati, uvijek su napirlitani u najskupljim svjetskim brendovima, visoko su uzdignute glave zbog pripadnosti određenom etosu a uz njih je uvijek i acessoir koji to dokazuje: super skupi zlatni krstić oko vrata ili pak neka tip-top levha sa sve svarovski kristalima. Cipele iz Aide smijenile su one koje na sebi imaju potpis nekog dizajnera ili velike svjetske marke proizvedene dječijim ručicama u nekoj od azijskih zabiti za dolar dnevno.
Sveopšta kapitalizacija, birokratizacija, nacionalizacija summa sumarum idiotizacija poslijeratnih ex-yu država je dovela do propasti fabričkih pogona. A s fabričkim pogonima su počeli da propadaju i životi radnika na koje se godinama niko nije osvrtao. Jer, zašto se zamarati jadom i čemerom sirotinje. U novom sistemu su kategorizirani jednostavno kao “oni koji se nisu snašli” što ih u očima skorojevićke nacionalno-kapitalističke elite čini bezvrijednim. Vlasti se otuda prema njima ponašaju krajnje bahato. Budući da je sve kantonizirano svaki mali lokalni činovnik, uredno spakovan u titulu premijera, sebe vidi malim lokalnim božanstvom koje može da drma sudbinama radnika i mora da trpi te nesnalažljive nametnike dok u svakodnevnim šopinzima dangubi.
Otuda i reakcije kakva je ona premijera TK Bahrije Umihanića koji je iskoristio februarske proteste da dođe na vlast. Danima radnici tuzlanskih fabrika kakve su Aida, Dita ili Polihem protestiraju i niko ih ne sluša. Nova klasa političara i tajkuna je neumoljiva. Danima radnici tuzlanske Aide mole za razgovor s premijerom koji je prije samo devet mjeseci stajao s onu stranu policijskog kordona. Premijer uredno bježi. Radnici ga pronalaze kako u sred radnog vremena sjedi u kafani i ne radi ništa. Zapravo radi – pije kafu. Radnici mu se obraćaju a policija ih tjera. To je u kratkim crtama prepričan libreto tuzlanske Aide iz prethodnih dana.
Zašto vlasti ne reagiraju na propadanje fabrika? Pa, zauzeti su raznoraznim treninzima i radionicama o navodnom poboljšanju stanja u BiH a koji su zapravo maska za kapitalističko misionarstvo u BiH. Osim toga, radnici Aide se nisu snašli i ko im je kriv, kaže predsjednička logika. Dalje, zašto bi vlastodršce zanimala propast lokalne fabrike obuće kada se oni tu ne obuvaju. Zato će, kada premijeru dosadi da se bakće s onima koji se nisu snašli, prodati fabriku u bescijenje nekom peraču para američko-indokinesko-arapsko-sumatranskog porijekla i decenijama će govoriti o nužnosti da se aktiviraju mehanizmi za ovo i ono. A ako opet eksplodira radničko nezadovoljstvo? Ma, ne brinu se vlastohlepnici. Prizvat će 1992. godinu i pozvati svoje bosove u vidu eurobirokrata da spase stvar. Za nagradu… hm, pa ima puno fabrika koje propadaju po BiH.
Autor/ica 👤Amila Kahrović - Posavljak
