Viktor Ivančić: Etnos i tanatos

‘Braniteljima’ je namijenjena uloga parapolitičke formacije zadužene za militarizaciju javnoga i političkog života, elitne skupine koja će inscenirati nedovršeni rat kao trajno društveno obilježje.

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Tanatopolitički spektakl, priređen nakon što je 60-godišnja Nevenka Topalušić umrla za vrijeme protesta ratnih veterana pred zgradom Ministarstva branitelja u Zagrebu, neće izgleda biti dovoljan. Prošle su nedjelje četvorica prosvjednika – teških ratnih invalida, kao što je to bila i Nevenka Topalušić – odvezena kolima hitne pomoći i hospitalizirana jer im je tokom demonstrativnog logorovanja pozlilo, a sutradan, nešto prije jedanaest sati navečer, pred zgradu Ministarstva taksijem je došao 50-godišnji Darko Čakanić, te se uz uzvik ‘Sve za Hrvatsku!’ polio benzinom i zapalio: s težim ozljedama prevezen je u bolnicu. Stječe se dojam da su organizatori borbenog okupljanja – koji traže neodložne ostavke ministra Predraga Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića – naumili od platoa s adresom Savska 66 načiniti poprište masovnijeg stradanja.

Kako će biti za koji mjesec, ‘kada vrijeme stavi obloge na rane’, možemo samo nagađati, no sada, dok su ožiljci još bolni, preminuloj Nevenki Topalušić obećava se bogata postmortalna karijera. Živima – zbijenim oko ideološke fiksacije što je servirana pod lozinkom ‘Hrvatska’ – ne pada na pamet lišiti se simboličkoga kapitala sadržanog u njezinoj smrti. Pokojnica je jednoglasno proglašena heroinom i opslužena snažnom medijskom glorifikacijom, na obrednome mjestu – svojevrsnom improviziranom oltaru – poznate političke i javne ličnosti, uključujući predsjedničke kandidate, pale svijeće i tronuto govore o veličini njezine žrtve, zatraženo je da se trg na kojemu ogorčeni veterani ‘traže pravdu’ nazove njenim imenom, a sam čin smrti bez imalo okolišanja predočen je kao veličanstveni finale ratnoga puta gospođe Topalušić: heroina, kao što i priliči ratnoj junakinji, izgubila je život u borbi s mrskim neprijateljem. Ona nije umrla, nego je mučki ubijena!

Sličnom vrstom epike popraćen je i pokušaj suicida Darka Čakanića, bivšeg pripadnika 150. brigade HV-a, navodno oboljelog od PTSP-a. Njegov ratni zapovjednik Damir Loborec objasnio je postupak svoga nekadašnjeg vojnika ovako: ‘Nakon opetovanih laži ministra Matića i premijera Milanovića da nema smanjivanja braniteljskih prava i da nitko ne ruši dignitet Domovinskog rata odlučio je doći i javno si oduzeti život.’ Da nije preživio, zlosretni bi Čakanić završio u zlatnoj knjizi hrvatskih mučenika, nacionalnoj povjesnici u kojoj se dosta često znaju sjediniti tragedije i groteske: uz njegovo ime bilo bi notirano da je pao od neprijateljske ruke počinivši samoubojstvo.

Politička upotreba smrti rezultat je, dakako, interesa živih i odvija se po dramaturškom obrascu koji je na ovim prostorima utvrđen solidnije nego bilo gdje drugdje. Prema tom klišeju, pogodnu smrt valja što energičnije eksploatirati – ‘za našu stvar’, razumije se – i na taj je način uložiti u vječni život kolektiva i vrijednosti oko kojih je ovaj okupljen. Slavom ovjenčano umiranje pridonosi jedinstvu, a jedinstvo je put ka besmrtnosti. Stoga je pravilo da politizacija smrti služi radikalnom razdvajanju društva na one koji su odani utemeljujućoj Ideji i one koji su je izdali, na prijatelje i neprijatelje, na poželjne i nepoželjne, na zdrave i bolesne, pogotovo u slučaju kada ‘pali’ – s legendom o svojem zemaljskom životu ili, još više, sa svojim mučeničkim krajem – ima dovoljnu simboličku snagu da proširi vjeru u nužnost takve podjele.

Golemi napor da se smrt Nevenke Topalušić prikaže pogibijom – da se toj smrti, naime, odreknu ‘prirodna’ svojstva i ‘regularnost’ nastupa – izraz je nesuzdržane žudnje za ratom, odnosno takvim društvenim ambijentom gdje će kompletan život biti organiziran prema uzusima ratnog stanja, s nadređenom pobjedničkom skupinom koja propisuje važeće pravilnike ponašanja. U tom je duhu sročena i noseća parola veteranskog bunta: ‘1991. protiv Jugoslavije – 2014. protiv Jugoslavena’, kao plakatno svjedočanstvo o grčevitome pokušaju konstituiranja neprijatelja čija je eliminacija neophodna za ostvarenje konačne nacionalne sreće. Djelovanje ‘Jugoslavena’ – u ovom slučaju ministra branitelja i njegovih najbližih suradnika – nije samo pogubno po nacionalne interese, već i doslovno smrtonosno. Stradanje Nevenke Topalušić na bojnome polju dokaz je njihove okrutnosti i vapi za primjerenom odmazdom.

To što je 1991. godine Jugoslavije još i bilo, dok se 2014. Jugoslaveni u Hrvatskoj ne mogu pronaći ni svijećom – što je dakle tobožnji povod protesta tako kardinalno pozdravljen sa zdravim razumom – uopće ne remeti logiku oslobađanja političkih strasti. Ideološki okupljeno bratstvo aktivistički djeluje na terenu čiste fikcije, tj. u okvirima ‘Hrvatske’. Potražnja za zlotvorima koji ugrožavaju trasiranu sudbinu nacije tolika je da puka realnost ne može omesti podvige njihova pronalaženje. Mrtva Nevenka Topalušić i živi neprijatelji – makar se radi o lažnoj pogibiji i izmišljenim ‘Jugoslavenima’ – utoliko služe istome cilju: zbijanju redova i mobilizaciji mase kojoj prijeti raspršivanje.

Činjenica da su kao ‘Jugoslaveni’ i podmukli zagađivači ratnih tekovina naposljetku optuženi Predrag Matić i Bojan Glavašević (jedan je u prošlome ratu bio zatočenik u tri koncentraciona logora, a drugome je ubijen otac) pokazuje da je hrvatski nacionalizam zagazio u fazu ekstatičnog očaja; nakon što je realizirao sveti cilj – samostalnu državu – on panično smišlja izvore napajanja koji će mu osigurati daljnju dominaciju. Budući da je sada na pompozan način obnovio kult smrti i kult neprijatelja, posve je jasno da će taj očaj imati fašistoidne rasplete.

Najveći problem koji hrvatski nacionalisti imaju s ‘Jugoslavenima’ utoliko se tiče nedostatka potonjih, zabrinjavajućeg manjka mračnih protuhrvatskih sila koje će razjasniti tajnu naše evidentne nesreće. U borbi s tom nevoljom, ‘braniteljima’ je namijenjena uloga parapolitičke formacije zadužene za militarizaciju javnoga i političkog života, elitne skupine koja će inscenirati nedovršeni rat kao trajno društveno obilježje.

Taj je rat, naravno, ‘domovinski’, dakle imperativan, dakle krut poput ideološkog pendreka, zbog zaštite njegova ‘digniteta’ – kao što ukazuje slučaj pokojne Nevenke Topalušić – još uvijek se prinose ljudske žrtve i obilježavaju krivci za njihovo stradanje, tim predanije jer je riječ o kolektivnoj konstrukciji, o mitološkoj verziji oslobodilačke vojne koja je podrobno očišćena od gadosti počinjenih s pobjedničke strane. Svaka tanatopolitika, opominje Todor Kuljić, ‘jeste i oblik selektivnog političkog pamćenja’.

Kada Karamarkova politička horda uskoro preuzme vlast, ratna će se drama na hrvatskoj javnoj sceni po svemu sudeći zaoštriti, jer ta gospoda u svojim programskim smjernicama ne obećava ništa osim obrane ugroženog hrvatstva i velikih osvetničkih pohoda. Bude li ofenziva dovoljno žustra, moglo bi se dogoditi da vrlo brzo ostanu bez upotrebljivih neprijatelja, jer ni ljudska mašta nije svemoguća, a da zajednička nesreća ne nestane skupa sa zbrisanim ‘Jugoslavenima’. U tom bi se slučaju i veteranski militanti, kojima HDZ-ovi emisari ovih dana tepaju da su ‘temelj državnosti’, preko noći pretvorili u političke invalide.

A ako se desi da hrvatski državotvorni nacionalisti, zbog nestašice vatre na frontu, popuste na budnosti i zaspu, u snu bi ih mogli zaskočiti crveni demoni s par neugodnih pitanja. Na primjer: Što ako nezavisnu Hrvatsku traumatizira realnost njena ostvarenja, a ne njene ugroženosti? Što ako je najveće prokletstvo današnje hrvatske države sadržano u činjenici da ona postoji?