ENG
Heni Erceg: Sjevernokorejski sindrom
Autor/ica 👤Heni Erceg
Povezani članci
Jest, predsjednik Hrvatske odgovoran je jer je svojim postupkom, a zbog dodvoravanja nacionalističkom biračkom tijelu, otvorio lov na jednog znanstvenika koji se sada, s rijetkim iznimkama, u svim medijima prokazuje kao državni neprijatelj, kolektivno titulira „četnikom“, a ide se dotle da se otvoreno, od raznih intelektualnih i novinarskih žbira, postavlja čak i pitanje nastavka njegova rada na zagrebačkom sveučilištu. Pa ako ga sutra neki agilni „čuvar hrvatske suverenosti“ prebije na cesti, hoće li šef države cinično ustvrditi kako je to „štetno za Hrvatsku“? Državu koja opet živi svoju 1991., pred skorim izborom između predsjedničkog kandidata autohtonih desnih primitivaca i onoga lažne ljevice koja će uglađeno otvarati spomenike nekadašnjim nacističkim zločincima, podjednako štititi nacionalističke mitove i sjevernokorejskim metodama zatirati slobodu kritičnog mišljenja. Baš jaki izbor. Između dva ista govna.
Da je predsjednik neke demokratske države, Škotske naprimjer, u vrijeme svoje predizborne kampanje smijenio svoga glavnog političkog analitičara zbog iznošenja stava kako je Ujedinjeno Kraljevstvo mnogo bolji državni okvir za Škote, nego samostalna država, definitivno bi napravio političko samoubojstvo. Legitimirao bi, naime, verbalni delikt i snažno narušio demokratske uzuse, upravo ono što je učinio hrvatski predsjednik naprasnim odricanjem od svoga višegodišnjeg političkog savjetnika, ali je ovdje to silovanje slobode mišljenja i demokracije prihvaćeno unisonim oduševljenjem „radnika, seljaka i poštene inteligencije“, tek s rijetkim glasom protiv.
Neoprostivi, protudržavni krimen, počinio je politolog i dugogodišnji profesor na sveučilištu u Škotskoj, Dejan Jović, kada je u stručnom časopisu iznio mišljenje kako su, za razliku od referenduma o nezavisnosti u Škotskoj, svi oni u bivšoj Jugoslaviji bili neliberalni i nedemokratski. „Nije bilo dovoljno slobode, a nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših referenduma o nezavisnosti“, napisao je Jović u komentaru naslovljenom: „Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti ne“.
Predsjedniku države diglo se paperje na glavi, uz očajnički se krik zapitao zar mu to njegov savjetnik namjerno ugrožava pobjedu na izborima, dirajući u same temelje hrvatske državnosti, potom još jednom lupnuo glavom o ogledalo i zaključio: „To je štetno, i za Hrvatsku pogubno“, i time kratko obrazložio Jovićevu smjenu. Na pamet mi naravno ne pada žaliti gospodina Jovića, jer zašto je uopće svoje usluge pružao sadašnjoj, ali i bivšoj desničarskoj vlasti? Zbog taštine? Želje za političkim utjecajem? Ideala, možda? Svejedno, treba mu priznati kako nikada nije odstupao od svojih uvjerenja, točnije sklonosti ideji političkog jugoslavenstva, i stavu kako „smatra da je socijalistička Jugoslavija – iako je bila jedna neuspješna država – nudila mnoga dobra rješenja za njene narode, naročito one male, i tek su njenim raspadom mali narodi i manjine osjetili koliko su izgubili“.
Zanimljivo, međutim, da šefu države svih proteklih godina nije smetalo Jovićevo „protuhrvatstvo“, sve do osjetljivog predizbornog trenutka, kad je savjetnik odjednom „pretjerao“, nasrnuvši na sam temelj hrvatskog nacionalističkog mita. Stoga je ovdje riječ o karakternom problemu brze izdaje i lake prilagodbe prvog čovjeka države, njegovoj spremnosti da bude i glavosječa, e da bi udovoljio desničarskim nasilnicima koji zapravo vladaju državom još od početka njene samostalnosti. Takav udar na slobodu govora iskaz je, ne samo jadnog političkog kukavičluka predsjedničkog kandidata ljevice, nego i dokaz da lijeva ideja zapravo ne postoji, budući da su se vladajući socijaldemokrati kolektivno pridružili generalnom ostracizmu Dejana Jovića, makar je ovaj iznio tek notorne činjenice o atmosferi uoči izjašnjavanja o hrvatskom izlasku iz Jugoslavije, o zatiranju svakog drugačijeg mišljenja, i konačno o podmuklosti ponuđenih referendumskih alternativa.
Nacionalističko nasilje, prijetnje ovdašnjom Srbima i neistomišljenicima, težak miris straha, sve su to bile glavne odrednice referenduma o samostalnosti 1991., a koje na razne načine karakteriziraju i današnju Hrvatske. Da bi ih, evo, jednom smjenom i otvaranjem užasne, kolektivne hajke na svoga suradnika, predsjednik države još jednom otvoreno legitimirao. U svakodnevici ispunjenoj manifestacijama agresivnih pretorijanaca – rušenja ćirilićnih ploča, stalnog crkvenog zagovaranja mračnih ideologija i konzervativnog rata protiv svih civilizacijskih vrijednosti – sada je nedopustivi, vjerojatno i politički promašen, ustupak desnim radikalima manifestirao Ivo Josipović, i ispalio prvi hitac kojim je započeo otvoreni lov na njegovog suradnika. Zato jer se usudio kazati istinu koja da je, eto, „štetna za Hrvatsku“. Koju i kakvu Hrvatsku? U kojoj će najviši organ vlasti dokidati demokratsko pravo govora, širom otvarati put radikalnom, opasnom nacionalizmu, i konačno ugrožavati život onih pojedinaca koji se još usude taknuti u mitomanski identitet jedne male, sumorne države.
Jest, predsjednik Hrvatske odgovoran je jer je svojim postupkom, a zbog dodvoravanja nacionalističkom biračkom tijelu, otvorio lov na jednog znanstvenika koji se sada, s rijetkim iznimkama, u svim medijima prokazuje kao državni neprijatelj, kolektivno titulira „četnikom“, a ide se dotle da se otvoreno, od raznih intelektualnih i novinarskih žbira, postavlja čak i pitanje nastavka njegova rada na zagrebačkom sveučilištu. Pa ako ga sutra neki agilni „čuvar hrvatske suverenosti“ prebije na cesti, hoće li šef države cinično ustvrditi kako je to „štetno za Hrvatsku“? Državu koja opet živi svoju 1991., pred skorim izborom između predsjedničkog kandidata autohtonih desnih primitivaca i onoga lažne ljevice koja će uglađeno otvarati spomenike nekadašnjim nacističkim zločincima, podjednako štititi nacionalističke mitove i sjevernokorejskim metodama zatirati slobodu kritičnog mišljenja. Baš jaki izbor. Između dva ista govna.
Autor/ica 👤Heni Erceg
