Ugljo i Paša

Povezani članci

• Hrvatsko novinarstvo je prodalo dušu vragu
• Zatvoren Zemaljski muzej BiH
• Bajtal: Napredovali smo u svojoj propasti, otišli smo još dalje
• “Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta” – Ivo Andrić
• Odabrani dobitnici prve regionalne nagrade Mirko Kovač
• Poslednji apel za Grafički kolektiv: GALERIJA će nam se naći na ulici

Piše: Zoran Ljubičić

U susjednom komšiluku, u razrušenom objektu predratne javne ustanove, sve od završetka rata do danas, žive klošari. Uglavnom je to radnička čeljad; bolje reći – svi odreda oni su nekada bili uposleni: ili u Gradu ili u nekoj od republika bivše države. Nešto ih je izbacilo iz ravnoteže, neki tranzicijski događaj poremetio je manje-više uhodan i očekivan način njihova bivanja, i u tom objektu oni su pronašli svoj rub slobode.

Pratim ih i živim s njima svih ovih godina. Ponekad im dam neki sitan posao i platim više nego što vrijedi. Tako im produžavam život i podržavam iluziju vrijednosti u vlastitim očima. Kad nemaju ni novca ni hrane, dođu na vrata i traže „za kruha“. Uglavnom su pijani. Piju sve što im dođe pod ruku i to „sve“ svakim danom pije njih. Umiru jedan za drugim bez obzira na godine. Uglavnom umiru zimi. Do polovine ove zime već su dvojica umrla. Budu pa prođu.

Jedini koji je od prvog dana tu (i još je uvijek) je Ugljo. Kažu da je nekada bio dobar majstor u svom poslu. Na selu ima kuću, ima zemlje, ima šljivik… Ima braću i sestre „vani“. Jedna sestra (o,da, bila je lijepa!) ostala je u Gradu za vrijeme okupacije i izgubila glavu. Ugljo zaplače svaki put kada se on i ja spomenemo njegove sestre. Zaplače i kad se sjeti nekog događaja iz rata u kojemu je stradalo nekoliko njegovih suboraca. Kaže da su bili žrtvovani. Samo pri izgovoru tih riječi Uglji poteku suze. Onda potegnemo po jednu pa se čini, i njemu i meni, da je to od alkohola. Često kaže da više ne pije, ali nije Uglji vjerovati na svaku. Ponekad se jada da ga u snu progone neki demoni. Taman da ga uhvate, a on se sjeti da ima križ oko vrata. Uzme križ između palca i kažiprsta i usmjeri ga prema demonima. Onda im kaže: – Bjež’te đavli đavliji!!!

Ne zna zašto, ali ti njegovi demoni izgledaju kao stado crnih ovaca. Da su u pitanju bijele ovce, bilo bi dovoljno samo da ih pogleda i one bi otišle. Jednoć sam svjedočio kako je pogledom rastjerao jedan bijeli oblak na posve vedrome nebu. Rekao mi je: – Gledaj sad!

Usmjerio je svoj pogled prema oblaku i nije trepnuo dok se oblak nije posve raspršio u plavetnilu. Bio je zadovoljan svojom neobičnom sposobnošću i obojica smo se u tom trenutku slatko nasmijali.

Ugljo ima Pašu. Paša je, po Ugljinoj priči, rasni đukac. Meni liči na običnog havlijanera koji je samo neobično crn – k’o sam đavo. Ja nemam sentimenta prema Paši i najradije bih ga koknuo kada mi se istresa oko kuće, ali bojim se da bi onda „puk’o“ i sam Ugljo. Šutim i trpim.

Paša je miran đukac. Hoda stalno po kvartu i traži hranu. Nekako su mi slični i valjda zato i jesu skupa. I Paša ima svoje društvo. Skuplja ih „s koca i konopca“. Ili oni nađu njega.

Jednog predvečerja shvatio sam da čak i Paša ima neke neobične sposobnosti kao i njegov Ugljo. Čim je počeo zavijati, izašao sam vani da vidim što se događa. U prvi mah nisam shvatio o čemu se radi. Pratio sam ga dva-tri dana dok mi nije sinulo da se Paša oglašava zavijanjem samo u vrijeme predvečernje molitve. I to ne svaki put nego samo onda kad se molitvom javi posve određena osoba. Paši, izgleda, odgovara boja njegova glasa, i kad se nađu na istoj frekvenciji niz riječnu dolinu počnu teći dvije molitve: jedna ljudska i druga pseća.

Bog je, kažu, tvorac svih stvorenja na zemlji.