Druže Tito, Bogom se kunemo…..

Povezani članci

• Vuk Perišić: Utakmica Hrvatska-Srbija kao dijagnoza hrvatske krize
• TRAMVAJ ZVANI DŽONI
• Prava radnika pod kontinuiranim udarom više od 25 godina
• PRIKRIVENI STAVOVI MEDIJSKIH VLASNIKA
• Konferencija u Sarajevu: Novinari trpe političke, ekonomske i fizičke pritiske
• Protest zbog Nobela Handkeu ispred Ambasade Švedske u Sarajevu

S verom u Boga do pobede, odgovara i smješka se đeneral sa velikog plakata u Istočnom Sarajevu, a Bogu i Hrvatima pominjanje Tita i njegovog puta je sasvim dovoljno da spremno čekaju ishod rusvaja koji vlada na političkoj sceni.ba.Imamo sve prilike i uslove da krenemo ponovo Titovim putem. I strane okupatore i domaće izdajnike, nenarodnu vlast, buržoaziju crne, crvene i zelene boje, radnike bez fabrika i zemlju bez seljaka, hodže, popove i sve druge lopove.

Piše: Radomir Lazić

Svako pominjanje otcjepljenja i trećeg entiteta doživljavalo se, do sada, kao provokacija u cilju homogenizacije glasačkog stada što nije bilo mrsko ni provociranim. Što se bliži vrijeme izbora, bez obzira na „garancije“ čuvara naše cjelovitosti, naznake da bi do toga moglo i doći postaju sve očiglednije. Češće nego krupne riječi i provokativne izjave  tome mogu, kao fitilj, povod biti čak i dvije obične bandere čiji temelji za postavljanje se grade već dugo i sistematski.

Strah me je i pomisliti šta bi se sve moglo desiti da, onako nakrivljene, padnu čak i pod naletom malo jačeg vjetra jer koliko god se neki momci spremali da ga sruše bar isto toliko njih se sprema i da ga brani.

U taktičkom nadmudrivanju uoči narednih izbora, a koje za cilj nema ništa drugo do izazivanja sveopšteg haosa sa nesagledivim posljedicama po narod i vlastito spašavanje onih koji su zemlju doveli do prosjačkog štapa, čini se da se ipak čeka na rasplet drame koja se odigrava među  najbrojnijim BH narodom odnosno njegovom „elitom“.

Činjenica da se  za jedno mjesto u Predsjedništvu države bori desetak kandidata daje onima koji računaju na njen raspad mogućnost i priliku da, i ne čineći neki preveliki napor, mirnije čekaju da do toga i dođe.  Očigledno je da se u toj borbi za mjesto koje, osim protokolarnog, i nema nekog većeg značaja za daljnja događanja u državi, koriste sva raspoloživa sredstva i da ta borba sve više liči na gladijatorsku arenu u kojoj je pobjednik onaj ko preživi. Mi smo poraženi ko god da to bude.

Sve bi to možda završilo, kao i svaki put do sada, na praznim prijetnjama i postizbornom pomirbom radi „uguzbe“ na neko od sramno visoko plaćenih mjesta sa kojih se vidi bolja budućnost. Ovaj put to neće ići baš tako lako jer je, ako me pamćenje ne vara, prvi put u predizbornoj kampanji, osim imena predsjednika naših susjednih i „prijateljskih“ tako i onih udaljenijih i bratskih država, pomenuto, kao fitilj i ime jednog, a istorija ga je smjestila kao većeg od svih njih zajedno, predsjednika.

Ime Josipa Broza.

Ne znam može li porodica pokojnog Predsjednika uticati i spriječiti zloupotrebu njegovog imena u predizbornoj kampanji neke partije kad već ne može uticati na to da ga pominju i pljuju i oni na koje je čitav svijet pljunuo još daleke 45. godine prošlog vijeka. Tek usudio se pomenuti ga, ničim izazvan i iznenadivši i svoje najbliže saradnike, predsjednik partije nasljednice, više imovine nego bilo čega drugog,  onako usput zajedno s Bogom i Božjom pomoći kojoj se nada.

Titov put i Božja pomoć (pa pobogu si čovječe imaš li ti pameti) pomenut više kao opomena svom protivniku da bi mu se moglo desiti ako on, uz Božju pomoć, ostane tamo gdje jeste ovaj mogao završiti tamo gdje mu je i babo završio. Poručio je to isto i onome pioniru koji je s tog puta, iznenada i iz još neotkrivenih razloga, skrenuo kao i prešjedniku  koji na tom putu nikada, a pogotovo danas, nije ni bio.

Poruke su i prijeteće i uvredljive jer dobar dio naroda, čiji prvak nastoji biti onaj koji ih je izgovorio, govori tako kako govori i tome se ne smije izrugivati nego opismenjavati a za prešjednika, koji je najbogatiji i najuspješniji u svog najsiromašnijeg naroda, će sad glasati i oni koji to nisu imali namjeru. Pominjanje pokojnog Predsjednika onima koji su ulice s njegovim imenom davno preimenovali u imena đenerala i poglavnika i koji su, odavno već, s tog časnog puta skrenuli, izostalo je. Njima je, nešto ranije, upućen poziv za saradnju i takmičenje. To što takvo nešto Maršal nije učinio 25.11. 1943. g. u Mrkonjić Gradu ispravlja se evo ovih dana. S verom u Boga do pobede, odgovara i smješka se đeneral sa velikog plakata u Istočnom Sarajevu, a Bogu i Hrvatima pominjanje Tita i njegovog puta je sasvim dovoljno da spremno čekaju ishod rusvaja koji vlada na političkoj sceni.ba.

Imamo sve prilike i uslove da krenemo ponovo Titovim putem. I strane okupatore i domaće izdajnike, nenarodnu vlast, buržoaziju crne, crvene i zelene boje, radnike bez fabrika i zemlju bez seljaka, hodže, popove i sve druge lopove.

Šta nam nedostaje da krenemo ponovo tim putem, vođeni partijom nasljednicom?

Pa samo to što je imamo takvu kava jeste.

Jel’ tako nano?