Prema ovakvoj tvrdnji žena onda odluči ponekad da odvoji dio sebe, izvadi ga i pokloni isključivo muškarcu (drugoj ženi ili Trećem/oj recimo, nije moguće). Onda se počastvovani muškarac odvojenim dijelom ženskog tijela, kao nekom posudom iz koje jede počasti i zabavi. Naravno, čisto iz svog zadovoljstva. Tako on upotrijebi i obavezno jednom upotrebom istroši do kraja ženu, jer je društvo davnih dana reklo „pička to je žena!“ Zatim on, nakon upotrebe, vrati ženi dio njenog tijela da ga ona ponovo utisne u sebe. Tako se taj čuveni dio nje koji, uglavnom, služi drugima – muškarcima, sastavlja i rastavlja, slaže i razlaže poput lego kockica. Davanjem vagine žena je u pozicije one koja svim svojim raspoloživim sredstvima (tjelesnim, duhovnim, emotivnim, postojećim, nepostojećim) treba da bude na usluzi i raspolaganju drugima – muškarcu, porodici, društvu, zajednici više nego samoj sebi. Zašto muškarac nije taj koji ‘daje kurca’, a žena ‘uzima’? Nije jer penis i vagina nemaju istu društvenu ili bilo koju drugu reprezentacijsku moć.
Falus je izvana, vidljiv, fizički javan, jasan, razotkriven, obznanjen, dok je vulva/vagina unutra, vizuelno neprodorna, nepojmljiva, duboka, uvučena, prekrivena, prisutno odsutna. I muškarac također svjesno pristaje da daje, tj. jednako upotrijebi svoj spolni organ kao i žena. Zato je to uzajaman odnos, podjednako, ravnopravno sjedinjenje tijela. Dakle, ne radi se o biološki podređenijoj ili povlaštenijoj poziciji nekog od učesnika. Seksualni čin je obostran – podjednak, kompatibilan. Ipak, u našoj kulturi i kolektivu nije. Žena je i tu podređena. Čija je onda vagina? Čiji je ona spolni organ? Ženski ili muški? Ili je društveni organ kontrole svega što ima ženski prefiks? Organ društva koje, recimo, još uvijek traži pakovanje uložaka u dodatne vrećice kao da je najveća sramota imati menstruaciji, tj. biti žena. Da li je ženama uzeto sve, pa i vagina?