Mario Kopić: O ljubavi kod Ničea

Izdvajamo

• ”Pravi život, vječni je život nađen – on nije obećan, on je tu, on je u vama
• kao život u ljubavi, u ljubavi bez odbijanja (Abzug) i isključivanja, bez distance”

Povezani članci

• Molim sprovod bez svećenika, bez vijenaca i bez govora
• Premijera u NPS: Slobodan Unkovski postavlja Eshilovu “Orestiju”
• Kultura koja život znači
• Đurđica Čilić: Nije lako biti Drago Bojić niti je lako govoriti ono što on govori
• Novi naslovi u izdanju Buybooka
• DIGITALNE KNJIGE – KAKO JE SVE POČELO ILI PRIČA O PROJEKTU GUTENBERG

EVANĐELJE PO NIETZSCHEU

”Pravi život, vječni je život nađen – on nije obećan, on je tu, on je u vama; kao život u ljubavi, u ljubavi bez odbijanja (Abzug) i isključivanja, bez distance”

Piše: Mario Kopić, Libreto

Friedricha Nietzschea obično smatraju filozofom volje za moć kao biti (esencije) svijeta i vječnog vraćanja jednakog kao načina opstanka (egzistencije) te biti. No Nietzsche ne govori samo o volji za moć, nego i o ljubavi. Kako razumjeti Nietzscheovu ljubav, tu ljubav koja je tako neobično bliska onoj o kojoj govori Dostojevski? I oko koje se slažu glavni protivnici iz romana o braći Karamazov, Ivan i Aljoša?

Posrijedi je misao o ljubavi koju izgovara Ivan, ali koju ni Aljoša ne može odbaciti: ”Ljubav će zadovoljavati samo trenutačnost života, ali će samo saznanje o njegovoj trenutačnosti pojačati njegov žar onoliko koliko se prije gubio u nadanju zagrobnoj i beskrajnoj ljubavi”. Govor je o ljubavi ni za šta, ljubavi koja ne traži uzvraćaj, a krila će zadobiti kad čovjek više ne bude pribjegavao fantazmama o posmrtnom vječnom životu, jamac kojega bi trebao biti ništa manje nego fantazmagorični Bog. Ljubav ni za šta jest ljubav prema životu kao takvom, neovisno o njegovom smislu i svijesti o njemu. Kao takva – kao zahvalna, istodobno i darežljiva ljubav – ne poznaje mržnju, jer mržnja izvire upravo iz nezadovoljstva životom, iz sjenke što je na život baca Smisao života, Smisao u svjetlu kojega bi postojanju koje ga ne doseže nedostajalo upravo ono za što bi ga bilo vrijedno ljubiti.

Mržnja prema životu, koja izvire iz nedosegnutog Smisla, a nakon smrti Boga iz očaja što toga smisla uopće više nema, što za njega uopće ne znamo, pritišće čovjeka kao ”duh težine” (Geist der Schwere). Glavni je problem Nietzscheova Zaratustre upravo kako se osloboditi tog duha težine, kako se osloboditi mržnje. ”To je pojmio onaj duboki fiziolog Buda. Njegova ‘religija’, koju bi bilo bolje označiti kao higijenu, da je ne bismo miješali sa stvarima dostojnim sažaljenja kao što je kršćanstvo, učinila je svoje djelovanje zavisnim od pobjede nad resantimanom: osloboditi dušu od toga – prvi je korak prema ozdravljenju. ‘S neprijateljstvom se ne izlazi nakraj neprijateljstvom, prijateljstvom se izlazi na kraj s neprijateljstvom’: to stoji na početku Budina učenja.” Jer i mržnja prema mržnji još je uvijek mržnja, a kamoli mržnja što je u ime vječnog života prema životu ovdje i sada propovijeda evanđelist Ivan: ”Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Nietzsche to stajalište, ne citirajući ga neposredno, komentira ovako: ”Ako se težište života ne premjesti u život, nego u ‘onostranost’ – u ništinu – životu se općenito oduzima težište. Velika laž o ličnoj besmrtnosti uništava svaki um, svaku prirodu u instinktu – sve što je instinktima blagotvorno, što potiče život, što jamči budućnost, potvrđuje odsada nepovjerenje. Živjeti tako da više nema smisla živjeti, postaje sada ‘smisao’ života…” Život dakle ima smisao, smislen je, ali taj smisao nije Smisao, nije unaprijed dani smisao i zato naspram života kao postojanja ne nastupa, ne može i ne smije nastupati kao bit ili ideja.

Nietzsche se u kasnom spisu Ecce homo, u kojem sažima glavne misli svojih prijašnjih radova, nedvosmisleno odriče svake mržnje i pledira za ljubav ni za šta: ”Moja formula za veličinu u čovjeku jeste amor fati: ne htjeti imati ništa drugo, ni unaprijed, ni unazad, ni u svu vječnost. Ne samo podnositi ono nužno, još manje zatajiti ga – sav idealizam je lažljivost pred nužnim – nego ga ljubiti…” Ljubiti svoj život, premda smo kao konačna, smrtna bića nužno osuđeni na smrt. To je Nietzscheova vesela vijest, vijest o smislenosti života neovisno o smrti i patnji. ”Pogodit će se: problem je to o smislu patnje: da li kršćanski smisao, da li tragičan smisao… U prvom slučaju treba to da bude put k blaženom bivstvovanju, u potonjem pak bivstvovanje važi kao dovoljno blaženo da opravda svu silu patnje”. Riječ je, dakle, o vijesti koja je daleko od bilo kakvog proglašavanja apsurdnosti ili besmislenosti postojanja. Naprotiv, upravo se po njoj Nietzsche smatra novim evanđelistom, pri čemu biblijske evanđeliste, a posebno Pavla, smatra dis-anđelistima, objavljivačima mračne i žalosne, a ne radosne i svijetle vijesti. Evanđelje po Nietzscheu jest ”evanđelje budućnosti” i Nietzsche ga započinje pisati kao peto evanđelje. U pismu svom uredniku Ernstu Schmeitzneru od 13. 2. 1883. kaže: ”To je ‘spjev’ (Dichtung) ili peto ‘evanđelje’ ili nešto što još nema imena.” Bit će to Zaratustrino evanđelje, koje neće biti samo evanđelje budućnosti, nego i evanđelje same budućnosti, to jest budućnosno evanđelje. Nova vijest dolazi kako bi ukinula i zamijenila staro evanđelje, tu naizgled veselu, a zapravo lažnu i lažljivu vijest. Kao što u svom predavanju povodom stogodišnjice Nietzscheova rođenja O poboljšanju vesele vijesti – Nietzscheovo peto ”evanđelje” navodi Peter Sloterdijk, pokušaji oblikovanja petog evanđelja postojali su i prije, ali ostali su u okviru već postojeća četiri ili su ih pak nastojali povezati u jedinstveno evanđelje ukidanjem ponavljanja, odnosno iz njih izljuštiti, dekantirati ono što odgovara modernom, prosvijećenom vremenu. Tako je početkom 19. vijeka Thomas Jefferson, predsjednik SAD-a, objavio 64 stranice dug tekst pod naslovom Život i moral Isusa iz Nazareta, poznat i kao Jeffersonova Biblija, u kojem čuva ”racionalnu jezgru” evanđelja, a precrtava kontradiktorna, mitska i magična mjesta. Nietzsche ne želi takvo čišćenje i poboljšavanje postojećih evanđelja, nego njihovo ukidanje i nadomještanje sasma drugim, novim i na suprotnim vrednotama izgrađenim evanđeljem, onim istinskim. Naime, njegovim vlastitim veselim evanđeljem, navještenjem smrti starog, kršćanskog Boga, boga suda i kazne, i rođenja novoga boga, Dioniza, boga zanosa i radosti, Boga pod nebom kojega će zaživjeti sasma novi čovjek: nad-čovjek.

Prilično drukčiji od odnosa prema biblijskim evanđelistima je Nietzscheov odnos prema samome Isusu. Nije moguće ne uočiti zanos s kojim govori o njemu u Antikristu, zanos koji ga na toj točki povezuje s Dostojevskim. Što nije iznenađujuće, budući da se na Dostojevskog izričito poziva. Nije moguće ne uočiti ni da Nietzsche gleda na Isusa s pogledom što ga je stekao kad je pročitao Idiota. Kad Nietzsche za naslov svog optužujućeg teksta izabere ime Antikrist, nema u mislima Isusa, nego Pavlovog Krista, odnosno Pavla samog kao utemeljitelja historijskog, postkristovskog, za Nietzschea upravo antikristovskog kršćanstva, do sada još neprevladane ”mržnje spram realnosti”. Za dokaz te tvrdnje dovoljan je sljedeći stav iz Antikrista: ”Zapravo je bio samo jedan kršćanin i on je umro na križu”. Taj jedan je bio Krist kao kršćanin u jedino pravom značenju te riječi. S njim, s Isusom, na križu je umrlo i evanđelje kao vesela vijest, glas radosti. Realno razapinjanje Isusa nije ništa u usporedbi s Pavlovim razapinjanjem Isusa kao simbola. Pavao je razapeo Isusa kao simbol ljubavi, životne radosti, jedinstva boga i čovjeka. Na taj je način konstituirao antikršćansko kršćanstvo, kršćanstvo kao religiju mržnje, životne nesreće, suprotnosti između božjeg i ljudskog. Nije bio dekadent Isus, nego je dekadent Pavao. Dekadentna je konfesionalna, pavlinska, klerikalna forma kršćanstva; pravo, izvorno, Isusovo kršćanstvo bilo je objavljivanje realne sreće na zemlji ”sada”, na ”ovom” (svakako u navodnicima, jer drugog zapravo i nema) svijetu. ”Kršćanstvo kao historijsku realnost ne valja zamjenjivati s onim Jednim korijenom (mit jener Einen Wurzel), na koji podsjeća svojim imenom: drugi su korijeni iz kojih je izraslo bili daleko moćniji; neusporediva je zloupotreba kad se takve tvorevine propasti (Verfalls-Gebilde) i nakaze (Missformen) koje se zovu ‘kršćanska crkva’, ‘kršćanska vjera’ i ‘kršćanski život’ hoće istaknuti tim svetim imenom. Što je poricao Krist? – Sve što se danas zove kršćanskim”.

Nietzsche se ne smatra antikristom. Štoviše, smatra se jedino pravim tumačem života (ne učenja) ”kakvog je živio taj koji je umro na križu”. Unatoč tome, ne smatra se ni kršćaninom. Zato moramo njegov tekst čitati s iznimnom pozornošću, inače će nam se dogoditi da ćemo sasma promašiti smisao zapisanog, odnosno rečenog. Problem je u tome da pred sobom nemamo samo dvije razine, nego četiri: dvije koje se prekrivaju i dvije koje se ukrštaju. Nietzscheu je stalo do prevrednovanja vrijednosti, ali ne da bi ih obrnuo i da bi dobro zamijenio zlim, recimo na mjesto Boga postavio Sotonu, nego je i njemu stalo do dobra, samo što ono dobro koje propovijeda kršćanstvo ne smatra dobrim, nego zlim, tako da naposljetku nastupa sa svojim razumijevanjem dobra. To dobro je s onu stranu dobra i zla, ali ne općenito, nego s onu stranu dobra i zla u platoničkom, odnosno kršćanskom značenju. Isto vrijedi i za ljubav, istinu i tako dalje. Otuda prividna proturječnost: Nietzsche odbacuje evanđelje, ali se ujedno smatra evanđelistom, veselim vjesnikom, odnosno vjesnikom veselja nad životom, veselja spram života: ”Pravi život, vječni je život nađen – on nije obećan, on je tu, on je u vama; kao život u ljubavi, u ljubavi bez odbijanja (Abzug) i isključivanja, bez distance”.

Literatura:

Hans Hübner, Nietzsche und das Neue Testament, Tübingen 2000.

Robert G. Morrison, Nietzsche and Buddhism: A Study in Nihilism and Ironic Affinities, Oxford – New York 1997.

Friedrich Nietzsche, Sämtliche Werke, ur. Giorgio Colli & Mazzino Montinari, München – New York 1980.

Peter Sloterdijk, Über die Verbesserung der guten Nachricht – Nietzsches fünftes ”Evangelium”, Frankfurt/M. 2001.

Urs Andreas Sommer, Friedrich Nietzsches ”Der Antichrist”: Ein philosophisch-historischer Kommentar, Basel 2000.

[Iz knjige: Mario Kopić, Otkucaji drugoga, Beograd: Službeni glasnik, 2013.]