Božica Jelušić: Stavak o odlaženju
Izdvajamo
- Čovjek potire i poriče zakon involucije, vazda želi biti u središtu pozornosti, dominirati zonom uspomena. Čak i u ljubavnim vezama traju te trakavice odlaska, ponovnih vraćanja,džepnih drama i bura u čaši vode. Drago je čovjeku vjerovati da je uzrokom nečije patnje, suza mu je orden, a uzdah pečat na vlasničkoj povelji. Vjeruje da će ostati krater na mjestu njegova odlaska. Da će svijet postati turobnije i pustije mjesto, da ga neće iz sjećanja otpustiti "dužnici njegovi". Ali nije tako, zaista nije.
Povezani članci
- Protiv „južne znanosti“ o jeziku i književnosti
- VEDRANA SEKSAN PROGLASILA 56. FESTIVAL MESS OTVORENIM
- Mehitaristički samostan u Beču – mjesto rođenja jezika Južnih Slavena
- Druga međunarodna konferencija „Gradimo mostove u obrazovanju odraslih“ u Mostaru
- Ne znam vam ja o tome ništa
- Sjećanje na Dubravka Lovrenovića – Braudelovo odijelo
Foto: aliza razell
List se otkine od grane, kad dođe vrijeme. predajući svoju sudbinu u ruke vjetra. Cvijet sklopi latice i uvene, klas se prigne k zemlji, rasipajući zrnje na mjestu gdje je ponikao. Kišnica nađe krivudav put do dna klanca, stara se jabuka osuši i raskoli,rajčica istrune na kolcu, krumpiri u trapovima puste beskrvne bijele klice, smežuraju se i nestanu.Loza se skvrči u čokot poradi zimskog predaha, ptice odlete, gujavice se uvuku pod korijenje a bjelouške pod stari pod u Dvoru, gdje ima nabijene zemlje, dobre za zimski san.Da i ne govorim o gljivama ili oblacima. Gljive će prekonoć preplaviti cijelu pokrajinu, podići živopisne klobuke, doseći divovske razmjere, a potom, kad se snađeš i pronađeš svoj specijalni zakrivljeni nož i kotaricu, već su ispustile crnu tekućinu nalik gnojnici i vratile se pod ledinu. Oblaci, skupljeni u fantastične formacije, predivni u svojim brokatima i svilama zahvaćenim večernjim ognjem, praminjanju kao dronjci na horizontu, dok zapisiješ stih u njihovu vječnu slavu.
Sve se drži reda, sve znade otići, s mjerom, dostojanstvom i stilom.Kvintilijan veli da čovjekov trenutak upravo kad biva “na vrhuncu svojih mogućnosti”, no malo se ljudi toga drži, malo ih je spremno “zasvirati i za pas zadjenutri”, otići u pravi trenutak.Snatreći o svojoj silnoj važnosti, čovjek se opire odlasku. Pa i kad povuče potez, kad se prividno pokori, još kopa po rani, još razgrće šumsko lišće, tražeći otisak stope, još rukom istražuje možebitnu toplinu, gdje je ležalo njegovo tijelo. Čovjek potire i poriče zakon involucije, vazda želi biti u središtu pozornosti, dominirati zonom uspomena. Čak i u ljubavnim vezama traju te trakavice odlaska, ponovnih vraćanja,džepnih drama i bura u čaši vode. Drago je čovjeku vjerovati da je uzrokom nečije patnje, suza mu je orden, a uzdah pečat na vlasničkoj povelji. Vjeruje da će ostati krater na mjestu njegova odlaska. Da će svijet postati turobnije i pustije mjesto, da ga neće iz sjećanja otpustiti “dužnici njegovi”.
Ali nije tako, zaista nije. Pravovremeni je odlazak stvar dobrog ukusa, etike, brige za vlastito mentalno zdravlje i emotivnu ravnotežu. Evo otvaram WATERHOUSEA, nasumce, svejedno mi je gdje, jer svaki redak nešto suštinsko govori, mimo praznoslovlja dnevne prakse i zbilje. Veli on: “Postoji li tišina? Da. (Gdje? U vlastitim ili drugim ustima? To se mijenja s nama).
Flora Green